Naslovna  |  Info  |  Vesti  |  Rat protiv novinarstva: Ko će jutro dočekati?
Povećaj veličinu slova Vrati na prvobitnu veličinu slova Samnji veličinu slova štampaj štampaj
 

Pošalji prijatelju

Vesti

21. 12. 2016.

Autor: Tatjana Tagirov Izvor: NUNS

Rat protiv novinarstva: Ko će jutro dočekati?

Sudije smatraju da poruka „treba zapaliti novinare“ nije prijetnja. Ako bi novinar rekao „treba zapaliti sudije“, da li bi to bila prijetnja? Stav Vrhovnog kasacionog suda da novinari nisu ugroženi jasnim i konkretnim pretnjama, a političari jesu i stupidnim komentarima na internetu, govori samo to da sudije uglavnom stava nemaju, da je politika prevladala, da nema jasnih pravnih stavova, niti ujednačene sudske prakse.

Da netko od novinara na adresu Vrhovnog kasacionog suda, najvišeg suda u zemlji, poruči: „Treba zapaliti sudije“, to ne bi bila prijetnja – po samom stajalištu tog suda. Jednako kao što prijetnja ne bi bila niti neka novinarska usporedba američkog i srpskog pravnog sistema i shvaćanja koja bi zvučala ovako: „Da ste tako nešto napisali u Americi, da li biste živi dočekali jutro?“.

Sve su to stvarne rečenice upućene novinarima u Srbiji, da bi Vrhovni kasacioni sud – kao i brojni hijerarhijski niži sudovi to odbacili (rijetki su izuzeci) – zaključili da nije bila riječ o direktnoj prijetnji, odnosno o namjeri. Iz toga proizlazi da netko tko bi bilo kojem sudiji Vrhovnog kasacionog suda uputio ne-prijetnju da u Americi zbog neke svoje odluke (u novinarskom slučaju: teksta, tv-priloga, vijesti...) ne bi živ jutro dočekao, ne bi bio ozbiljan u svojim prijetnjama, jer kod tog sudije „te reči nisu mogle stvoriti osećaj ugroženosti“. I još, jer „pretnja mora biti ozbiljna i konkretna“, dok se posledica „određuje subjektivno i nije potrebno da je sigurnost i objektivno bila ugrožena“.

Odvratnost

Zvuči odvratno? Zvuči, dakako, zato što sudije nijednog suda, pa ni najvišeg, ne bi tako reagirale da su prijetnje upućene njima, ne bi prihvatili stav prvostepenog niškog suda (kasnije preinačen, ali potom ukinut odlukom najvišeg suda) da sve što je upućeno novinarima portala „Južne vesti“ – upozorenja da se „ne igraju takvim stvarima“, da su državi „napravili problem“, da se „ne igraju vatrom“ (uslijedile su i poruke koje su obećavale „metak u čelo“) – nisu prijetnje, već su one „samo naglašavale osetljivost teme“, kako je to okarakterizirao jedan niži sud. 

Osjetljivost teme, pritom, ne pojačava ni činjenica da je u ovoj zemlji ubijen Slavko Ćuruvija, da je i dalje neriješena smrt Dade Vujasinović, da ne znamo tko je ubio jagodinskog novinara Milana Pantića, svim državnim komisijama usprkos. Kao niti činjenice da NUNS i ostala novinarska i medijska udruženja bilježe sve više napada na novinare u Srbiji, da se nije doznalo tko je postavio bombe na prozor Dejana Anastasijevića, zašto je palicama mlaćen Teofilo Pančić, tko stoji iza prizivanja ubojstva Brankice Stanković (koju i dalje država onemogućuje da svoj posao radi slobodno, godinama ju držeći pod policijskom zaštitom), tko prijeti Slobodanu Georgijevu i BIRN-u... sve dolazeći do pitanja koje bi se, na kraju krajeva, moglo postaviti sudijama Vrhovnog kasacionog suda: da li biste se vi osjećali ugroženo da ste na mjestu urednika „Južnih vesti“ Predraga Blagojevića ili novinarke RTS-a Dragane Sotirovski da su vama upućene prijetnje paljevinom ili nedočekivanjem narednog jutra?

Valja se podsjetiti da su novinari zakonski – usprkos tome što su se udruženja protivila takvom rješenju (ionako je rješenje samo „papirnato“) – stavljeni u rang službenih lica, kad je o njihovoj zaštiti riječ; što bi tek bilo da nije tako?

Pretnje i presude

Valja podsjetiti i na to da u Krivičnom zakonu praktično nemamo jasnu definiciju prijetnje, pa ćemo se pozvati na pravnika Nenada Jevtića i njegov tekst objavljen lani na sajtu „Pravni portal“. U pravnoj teoriji, kaže on, prijetnja je stavljanje u izgled nanošenja nekog zla, ona se najčešće upućuje riječima, ali se šire može učiniti gestom, stavom tijela... piše on i pita se zašto zakonodavac nije išao na širu zaštitu: „Da li, recimo, pretnja nekome da će mu spaliti kuću, uništiti auto, pobiti stoku i sl. nije sposobna da izazove strah i uznemirenje tog lica, odnosno ugrožavanje njegove sigurnosti?“.

Jevtić navodi i izvod iz presude Apelacionog suda u Kragujevcu (Kž3 39/2013): „... potrebno je da su upućene kvalifikovane pretnje i da je tim pretnjama kod oštećenih izazvan osećaj straha i ugroženosti, pa činjenica da je kritičnom prilikom okrivljeni zaista i držao pravi pištolj ili ne, nije od značaja za odlučivanje u ovoj krivičnopravnoj stvari... Pretnje upućene od strane okrivljenog objektivno su mogle kod oštećenih izazvati osećaj ugroženosti i nesigurnosti i što su oštećeni sa bliskog odstojanja videli kod okrivljenog predmet koji u svemu liči na pravi pištolj, a što je kod njih izazvalo osećaj straha i ugroženosti...“.

I druga presuda, tadašnjeg valjevskog Okružnog suda (Kž br, 256/03): „... Naime, faktičko je pitanje kada se isključivo verbalna pretnja može smatrati radnom u smislu krivičnog dela ugrožavanja sigurnosti, tu treba ceniti ličnost okrivljenog, ličnost oštećenog, sadržaj pretnje i druge okolnosti slučaja i na osnovu svega toga se može utvrditi da li se ovde radi o ozbiljnoj pretnji“.

Pravnik Jevtić zaključuje: prijetnja mora biti određena, da se točno zna koje dobro i na koji je način ugroženo, ona mora biti upućena konkretnoj osobi ili osobama, ozbiljna, konkretna i takva da izazove osjećaj ugroženosti.

E sad: u navedenim slučajevima novinarima su prijetili javni dužnosnici, oni u čijim je rukama – danas pogotovo – „i nož i pogača“, sve fini i dobri političari i lokalni moćnici koji su prijetili, bez stvarne namjere, da ih zapale ili da ne dočekaju jutro; o kolegama Ćuruviji ili Pantiću tu ni slučajno nećemo misliti.

Različito, a isto

Definicije, osim ove Vrhovnog kasacionog suda, nemamo, s time da ništa nije definicija prijetnje: je prijetnja, nije prijetnja?, kome je upućena (sudiji ili novinaru ili političaru?), koliko je ozbiljna? Taj bi sud trebao ujednačavati sudsku praksu, a sa ovom svojom odlukom to ne radi; naprotiv. Ova odluka uvodi potpuni voluntarizam u odlučivanju, usprkos tome što sve vlasti od 2000. godine kukaju za time, da bi došli do genijalne ideje da se ukinu četiri apelaciona suda u Srbiji, beogradski, novosadski, kragujevački i niški, zato što donose različite odluke u istoj materiji i sličnim slučajevima. Ideja je potekla od predsjednika Vrhovnog kasacionog suda Dragomira Milojevića, pa je potom malkice – iako ne sasvim – uginula do dana današnjeg, zajedno sa preispitivanjem reforme pravosuđa, tko je od sudija – starih i novoimenovanih – zaista dostojan i obrazovan da bi bio sudija, da bi – na primjer – znao kako se sude tzv „štamparke“ i kako funkcioniraju mediji.

O tome se više i ne priča: svi su, ranijom tzv. reformom pravosuđa otjerani (i zbog velikih grijeha neki) vraćeni i stavljeni u istu ravan s onima koji su otjerani zbog političkih razloga, kao i onih koji su izabrani zahvaljujući tome što su bili profesionalni i obrazovani za sudijske posle, jednako kao što su upravo zbog nedostatka toga neki bili otjerani iz sudstva. Ustavni sud ništa nije razriješio: vratio ih je formalno sve u sudijske (i tužilačke) redove i nije ulazio u bilo koje kriterije, kojih – nota bene – niti danas nema. O Ustavnom sudu i najnovijem izboru predsjedničkih i skupštinskih kadrova tek ne treba trošiti riječi: nemalo je imena koja su bila na izbornim listama vladajuće stranke u proteklih četiri godine, a tek su pojedinci poput Bose Nenadić ili Olivere Vučić (pritom, posve različitih po bekgraundu) opravdavale funkciju koju obnašaju.

Mi novinari od Ustavnog suda, dakle, nemamo što mnogo očekivati, od Vrhovnog kasacionog još manje, osim ako im krenemo sasvim javno upućivati poruke koje su oni proglasili neprijetećima, pa da po metodi vlastite kože procijene našu novinarsku stvarnost.

Sve dotad ćemo se suočavati sa našom stvarnošću: nama još djelatnima će prijetiti, slučajevi onih koje su ubili neće riješiti, političari i stranački angažirani pojedinci bit će ekskulpirani za sve što nam (i ako) naprave, ili tek zaprijete bilo čime što nas ne smije uplašiti.

Nisu tu ni sudije puno drugačiji od nas: njih uvjetuju brojem predmeta koje su naslijedili i koje su riješili, s time da oni odlučuju o nama, a ne mi o njima, a njima se računa samo brojka riješenih predmeta i o tome ovisi njihova sudbina. Pravda, pravičnost? – ne postoji više u bilo kojem sudskom postupku, to nam je reforma pravosuđa i sve kasnije reforme reformi dala, bez obzira tko je vlast.

Pravac

U svemu ovome, nimalo nije nebitna uloga izvršne vlasti. Sudstvo nije nezavisno, govori nam to i posljednji slučaj tužbe dr Nebojše Stefanovića protiv NIN-a, zbog toga što ga je taj nedjeljnik stavio na naslovnicu kao „fantoma iz Savamale“. Nije važno što je on prvi čovjek policije koji je odgovoran zato što policija nije zaštitila građane i zato što nije spriječila bespravno rušenje, nije važno niti to što nije proveo unutrašnju kontrolu, važno je jedino to da se on kao sasvim privatno lice osjetio povrijeđenim, uvrijeđenim zbog naslovnice tog tjednika, da ga je tužio – glavnog urednika i autoricu teksta – da bi potom doveo stranačke aktiviste koji su zamalo spriječili i tužene da uđu u sudnicu kao zainteresirana lica.

To je pravac u kojem idemo: presuda je najavljena u roku od mjesec dana, nakon jednog ročišta i pitanje je da li će nadležni sudija imati hrabrosti da kaže da jedan ministar, po presudi Evropskog suda za ljudska prava, mora – kao i svi političari, inače – da trpi malo više bavljenja njegovim životom, naročito ministarskim, bilo da je riječ o tome što nije kao ministar (a morao je) napravio, bilo o njegovim ili bilo čijim diplomama; a zbog svega toga su novinari pred sudom.

Kad nas hoće zapaliti, to nije prijetnja. Kad se ministra proziva zbog njegovih propusta, to je strašno, to je politička borba. Kad nama poručuju da nećemo jutro dočekati, to nikakav strah ne izaziva, kad premijeru Vučiću na društvenim mrežama upute opskurnu poruku, to proizvede hitno hapšenje i pritvor.

Taj stav Vrhovnog kasacionog suda da novinari nisu ugroženi jasnim i konkretnim prijetnjama, a političari jesu i stupidnim komentarima na internetu, kao i sve odluke koje po tim pitanjima donose, govori samo to da sudije uglavnom stava nemaju, da je politika prevladala, da nema jasnih pravnih stavova, niti ujednačene sudske prakse.

Sad bismo se trebali pozvati na sve međunarodne i domaće dokumente o slobodi javnog mišljenja, medija i ostaloga koje je država Srbija potpisala: badava, ništa se njih to ne tiče, tiče se samo nas novinara ako smognemo snage da se izborimo za bar koje slovo od slobodne riječi.

Realizaciju projekta besplatne pravne pomoći i saveta iz etike podržala je organzacija Civil Rights Defenders.

Nema komentara.

Ostavi komentar

NUNS zadržava pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni na veb sajtu.
Neće biti objavljivani komentari koji sadrže govor mržnje, pretnje, uvrede i psovke.
Očekujemo da tekstovi budu pravopisno i gramatički ispravni.
Komentari objavljeni na ovom veb sajtu predstavljaju privatno mišljenje njihovih autora a ne zvaničan stav NUNS-a.

NUNS bilten

Prijavite se na naš bilten