Studija
tri specijalna slučaja tranzicije – one u Istočnoj Njemačkoj, Poljskoj i
Rumunjskoj – dovela ih je do hipotetičkog tumačenja po kojem je, riječima
Karolyja Grosza, posljednjeg šefa mađarske komunističke partije, što su
upotrebljene kao motto ove knjige: „Partija nije bila razorena od svojih neprijatelja
nego – paradoksalno – od svoga vodstva!“
Povijesni
preokret u europskim zemljama koje su u politički proces demokratizacije ušle
poslije pada Berlinskog zida, popularna publicistika inače pripisuje
djelovanjem građanske i nacionalističke opozicije, crkve i američke Centralne
obavještajne agencije, što je sve zaista pridonosilo opstrukciji režima, ali,
tvrde ovi autori, a ja se s njima na temelju svog poznavanja prilika u jednom
dijelu toga bivšeg komunističkog svijeta slažem, režim je ipak preživio, i to
tako što se stavio u službu promjena, na način dobro poznat iz prakse političke
unutarpartijske borbe, koji se u metajeziku nomenklature nazivao općepoznatim
terminom glajhšaltovanje, a označavao tehniku samoodržanja poražene frakcije
pretvaranjem u najžešćeg proponenta novoga kursa.
Raniji
vrlo detaljan prikaz toga procesa upravo u zemljama bivše Jugoslavije dao je V.
P. „Chip“ Gagnon s Univerziteta Ithaca knjigom „The Myth of Ethnic War: Serbia
and Croatia in the 1990es“ (Cornell University Press, 2004). On je smiono
postulirao da je veliki interkomunalni sukob u bivšoj Jugoslaviji izazvala i
vodila politička elita nastala u doba komunizma, s neposrednim ciljem očuvanja
svojih političkih i ekonomskih monopolskih pozicija.
Ako
to uzmemo kao okvir za razmatranje transformacije medija u tranziciji, sve
pojave odmah postaju lako razumljive. Vlast koja je uspostavljena na slobodnim
izborima, morala je steći apsolutnu kontrolu nad sredstvima priopćavanja kako
bi mogla kontrolirati proces pretvaranja državne, dirigirane ekonomije u oligarhijsko
društvo gdje će isti centri zadržati monopol. U posebnom slučaju balkanskog
europskog Jugoistoka, gdje je kompozitna, višenacionalna država Jugoslavija
mirno prošla političku tranziciju, budući da je komunistička vlast samostalno,
bez pritiska opozicije i dugotrajnih „okruglih stolova“ poput onih u Poljskoj,
organizirala slobodne izbore, ključno je bilo uspostaviti državnu vlast
podjelom etnički miješanog teritorija. Jugoslavenski Ustav iz 1974. već je bio
načelno riješio taj problem, što se može smatrati posljednjim velikim djelom
Titova personalnog režima: šest federalnih jedinica dobilo je tada
državnopravni subjektivitet pa je Arbitražna komisija Mirovne konferencije o
Jugoslaviji (Badinterova komisija, sastavljena od pet predsjednika ustavnih sudova
zapadnoeuropskih zemalja) mogla relativno lako legalno riješiti pitanje
sukcesije odlukama donesenim od kraja 1991. do početka 1993. godine, kojima su
priznali tu unutrašnju podjelu, što je poslužilo kao osnova za priznanje pet
zemalja u nastajanju.
Problem
teritorijalne sukcesije nije bio tehničkog karaktera, pa se nije mogao riješiti
pregovorima. U novonastalim državama, hunte koje su došle na vlast
glajhšaltovanjem, pa zapaljivom nacionalističkom propagandom dobile izbore,
morale su iznaći novi legitimacijski princip, a on se svodio na „obranu
nacionalnih interesa“ i očuvanje, odnosno osvajanje „prirodnih granica“
vlastitog etničkog prostora. To je vodilo ravno u ratni sukob, pogotovo stoga
što središnji dio Jugoslavije zauzima Socijalistička Republika Bosna i
Hercegovina, kompozitna pokrajina s tri nacionalna korpusa tri tradicijske
zajednice povezane s tri velike religije. Jake države koje su ranije upravljale
Bosnom, uspjele su ondje, svaka na svoj način, ostvariti interkomunalni
suživot, etničku i vjersku toleranciju Srba, Hrvata i autohtone zajednice
bošnjačkih muslimana, koja se profilirala u zasebnu naciju. Otomanska i
Austro-ugarska carevina, kraljevina Karađorđevića i Titova komunistička
diktatura, ostvarile su to političkom represijom – ako ukloniš demokratsku
podlogu vlasti, riješio si ili odgodio problem. Krhka tranzicijska Bosna to,
međutim, nije mogla izdržati, pogotovo stoga što su srpski i hrvatski
nacionalistički lider, Milošević i Tuđman, po svjedočenju njihovih najbližih
suradnika (u Hrvatskoj bili su to Tuđmanovi zamjenici Manolić i Mesić), na
tajnom sastanku u dvorcu Tikveš još uoči izbijanja rata, 15. travnja 1991.
godine, dogovorili podjelu teritorija, uz zanemarivanje bošnjačkog etnika.
Prethodno je zajednička ekspertna komisija utvrdila dvije verzije raspodjele
Bosne. No, sporazum oko podjele susjedne države nije mogao razriješiti pitanje
srpske manjine u Hrvatskoj, pa je počeo rat koji je završen intervencijom
međunarodne zajednice i peace-keeping misijom UN-a, a onda se nastavio u Bosni,
dok nije dokončan Daytonskim sporazumom koncem 1995. godine. Objektivni
rezultat je separacija nacionalnih korpusa, masovni izgon domaćeg stanovništva
drugih narodnosti u cijelom prostoru i trajna promjena polariziranog bosanskog
društva. I ne ulazeći u pojedinosti zbivanja na južnim širinama Jugoslavije,
može se zaključiti da je posvuda vrijedio isti obrazac, osim u Sloveniji, gdje
je komunistička elita brzo provela političku tranziciju, sporo, gotovo na
kineski način ekonomsku, glatko se otcijepila praktično bez rata (ondje je
trajao deset dana i odnio 62 žrtve, kao neka željeznička nesreća), pa se zemlja
ubrzo (2004) priključila Europskoj uniji.
U
svemu, dakle, političkim elitama koje su prigrabile vlast u državama
slijednicama bivše Jugoslavije, mediji su bili ključni resurs ratne propagande,
a ratna opcija bila je osnovno legitimacijsko sredstvo za održanje vlasti i
preuzimanje nacionalne ekonomije, koju će kontrolirati preko nacionaliziranih
poduzeća, odnosno preko oligarhijske mreže stvorene od ljudi koji su obavljali
ključne političke zadaće za režim, često kriminalnog karaktera.
U
bivšoj Jugoslaviji, naime, državna ekonomija svojstvena socijalističkom ustroju
već je u prethodnim desetljećima zamijenjena osebujnim sustavom koji je
omogućavao autonomiju privrednim subjektima, s tim da se njihov razvoj
determinirao preko regionalnih banaka kojima su upravljali politički
eksponenti. U tom relativno liberalnom okviru etatističke ekonomije,
komunistička partija imala je vrlo slabe ovlasti, politička policija vrlo
snažne, a vojska je bila država u državi. Zato je rasplet toliko kompliciran i
nerazumljiv neupućenom promatraču – raspad sovjetskog kompozita kao normalne
autoritarne, hijerarhijske strukture, bio je u usporedbi s tim stohastičkim procesom,
predvidiv i deterministički.
U
Sloveniji, preobrazba kontroliranih medija u javne, tekla je glatko i
transparentno – ostali su pod izravnim utjecajem vlade, kao državno vlasništvo.
Djelovali su neutralno, stabilizacijski, na intelektualnom planu, kao pozitivan
faktor društvenog razvoja, ali se nisu ekonomski razvili, jer se tu nisu
manifestirala prijelomna pitanja unutrašnje politike, što nije pogodovalo
komercijalnim interesima.
U
Hrvatskoj, državni mediji imali su posve drukčiju ulogu. U ratu, poslužili su
za širenje najgore nacionalističke i rasističke propagande, potpuno podvrgnuti
diktatu vladajuće nacionalističke stranke. Nezavisne i opozicione medije brzo
su preuzeli oligarsi, a ostala su samo manja glasila koja je financijski
izravno potpomagala međunarodna zajednica, te nisu uspjela ostvariti održiv
razvoj. No, nekoliko godina u kojima su se nezavisni mediji bili brzo razvili,
pa dosegli znatni ekonomski uspjeh, navela je inozemne medijske konglomerate da
u razdoblju „tranzicijskog optimizma“ u njih masivno investiraju pa je takao
nastao vitalni sektor privatnih televizija i novina, koje u demokratskom
okruženju imaju znatan politički utjecaj. Od svih zemalja bivše Jugoslavije,
jedino u Hrvatskoj mediji igraju veliku, samostalnu političku rolu. To je na
neko vrijeme uspjela osujetiti bivša vlada nacionalističke stranke premijera
Sanadera, transformirana u moderniji oblik korupcionaške političke
organizacije, koja je umjesto represije, za gušenje slobode riječi koristila
novac, pa u tome bila puno uspješnija od ranije Tuđmanove tiranije.
U
Bosni i Hercegovini, Daytonski sporazum kreirao je dvije paradržave – Republiku
Srpsku i hrvatsko-bošnjačku Federaciju BiH. Ondje su mediji vrlo slabi, u
Banjoj Luci, srpskoj regionalnoj metropoli, uglavnom reflektiraju stavove
lokalne vlasti i prilično homogenizirane političke sredine, a u Sarajevu,
glavnom gradu Federacije, služe uglavnom za međusobne političke borbe velikog
broja bošnjačkih stranaka i centara moći. Ekonomski zaostali, svi su ti mediji
još zaokupljeni rješavanjem pitanja koje je u ostatku bivše Jugoslavije
uglavnom riješeno: aranžmanima vezanim uz sukcesiju zajedničke države.
Srbija
je zasebni kozmos i tek razumijevanje srpskih političkih trendova omogućuje
iniciranje u ključna balkanska pitanja. Sloba Milošević, koji je bio grozan
diktator, ipak nije nikad uspio preuzeti i pokoriti sve mejnstrimske medije u
Beogradu i Srbiji. Dijelom stoga što se njegova vladavina nije oslanjala na
javna, nego tajna sredstva moći, na političku subverziju i podzemlje, dok je
sveučilišta, pa čak i vojsku, ostavljao po strani… Svoje kulturne ratove on
nije vodio u prilog svojoj vladi, nego je dopuštao da se stvore fantomske
idejne centrale – jedna luđačka ljevičarska, koju je vodila njegova žena,
idejno ekstremnija od Fidela Castra, te druga, desničarska,
institucionalizirana u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, koja je razrađivala
suvremeni politički program na temeljima karađorevićevskog balkanskog
imperijalizma s početka prošloga stoljeća. Tim lijevim i desnim ultrašima,
Sloba je bio idol, kao i silovikima iz aparata Državne sigurnosti, a i
oligarsima koje je kreirao jer im je prepustio ilegalnu trgovinu u doba embarga
međunarodne zajednice. Svi oni su u njemu vidjeli idealno sredstvo za
ostvarenje svojih kontrarnih ciljeva. Takav slučaj učitavanja, možda jedinstven
u političkoj povijesti, podsjeća na čuveni roman Jeryja Kosinskoga „Being
There“. Zaista, Sloba je umeo da čuti! Medijska scena u Miloševićevoj Srbiji,
odjekivala je tom kakofonijom, a zatim, kad je svrgnut, medijima su zacarili
oligarsi, spregnuti s politikom, s tim da se među njima stalno vodio rat koji
je pogodovao usponu bulevarskih tabloida.
Autor: Denis Kuljiš
