Mogu
gospoda od vlasti novinare zvati kako god hoće, službenim licima ili nešto
tako, ljudima od posebnih potreba ili pak osobama od posebnog neuvažavanja.
Sudeći po praksi sudova u Srbiji, novinarima je sasvim svejedno.
Evo
samo dva slučaja: Miloš Mladenović (18) i Danilo Žuža (19) osuđeni su na kazne
ispod zakonskog minimuma za nasilničko ponašanje u slučaju napada na Teofila
Pančića, kolumnista tjednika „Vreme“. Prije toga su bili optuženi za
teže krivično djelo, ali je tužilaštvo potom – kao i sud – stalo na stanovište
da ga je dvojac napao tek tako, ne znajući tko je on i čime se bavi, mada su ga
uočili i pratili zbog nečega. Još bolje: ministar policije Ivica Dačić je,
nakon objavljivanja presude, bio neinformiran, pa je nakon što je presuda
napadačima na Teofila ukinuta pred Apelacionim sudom u Beogradu, izjavio da će
se – valjda u nekoj predizbornoj kampanji – založiti za to da novinari postanu
službena lica. Izgubio je negdje informaciju da je to već tako, ali da to
nikome ne vrijedi, pogotovo ako je novinar.
Imamo
i drugi sličan slučaj. Snimatelj B92 Boško Branković napadnut je u julu 2008.
godine, obavljajući svoj posao, snimajući miting kojega je vlast organizirala
glede protesta na najavu hapšenja Radovana Karadžića, u to vrijeme jednog od
trojice odbjeglih haških optuženika (tu su još i Ratko Mladić i Goran Hadžić).
SLUČAJEVI
GRADE PRAKSU: Jedni i drugi napadači osuđeni su na minimalne kazne u odnosu na
propisane: napadači na Pančića na tri mjeseca zatvora, napadači na Brankovića
isto tako, bez obzira na to što su sudije vidjeli i video-snimke napada na oba
novinara. Ima onaj iz Zemuna, u kojem se vidi kako motkom lupaju Teofila, ima
onaj drugi u kojem se vidi kako Milan Savatović jako ljute muskulature lica
udara Brankovića, čiji je jedini grijeh što na ramenu ima kameru, dok snima događaj
na kojem je – kao službeno lice – bio prisutan. Ali, na kameri je pisalo B92.
Tako reformirane presude odmah su stigle pod lupu javnosti; i naše bi sudstvo
voljelo da ih ne analiziramo i ne kritiziramo (ima čak ponešto što su propisali
kao zabranu, ama im ne vrijedi, bar ne još), ali se digla kuka i motika na
presudu napadačima na Pančića. Ubrzo, i to neuobičajeno, dobili smo odluku:
ukida se presuda, jer sud nije ustanovio da li su mladci koji su ga napali
znali za njegovu funkciju novinara, za njegove tekstove, ili pak nisu. Vidjet
ćemo kuda će ta priča ići, ali presuda napadačima na snimatelja B92 Brankovića
– kojom onaj tip koji ga, a vidjeli smo snimak, udara svom snagom i s licem
nekoga tko mrzi, dobija deset mjeseci kućnog zatvora – a ostalim kaznama
dvojica budu osuđeni na uvjetne kazne na šest, odnosno četiri mjeseca zatvora,
ne sluti na dobro
U
pravu je Teofil Pančić koji za cijelu stvar kaže da to nije njegov problem,
nego problem države; i kolega Branković, da ima države, mogao bi nju kao takvu
novčano tužiti zato što je bio napadnut taman prije no što je trebao, propisno
akreditiran, otići izvještavati sa Olimpijskih igara u Kini.
Ali
koga to briga u državi Srbiji…
To
nasilje – ali ono nije jedino, osim Pančića tu je i nikad razjašnjena bomba na
prozoru Dejana Anastasijevića, tu su i ubojstva Dade Vujasinović i Slavka
Ćuruvije, tu je i ubojstvo Milana Pantića iz Jagodine, koji po tadašnjem
ministru Jočiću nije trebao biti ubijen, no tek upozoren (pa ministar valjda
zna o čemu se tu radi) – tek je jedan segment odnosa države prema medijima.
Ima
i drugi: ako nas ne ubiju kao Ćuruviju i Pantića, ne ponize kao Pančića i
snimatelja Brankovića, ubit će nas i poniziti svojim, pa makar i reformiranim,
sudstvom.
Najkraće:
kad nas novinare mlate i ubijaju, sudovi i tužilaštva, a i policija, godinama
će bezuspješno „prevrtati nebo i zemlju“, ali bez uspjeha. Nikad
nijednog krivca, ubojicu, neće naći i potom će nas, nakon prvog obećanja
uspjeha, zavlačiti da danonoćno rade na tome i da će sasvim sigurno doći do
rješenja te novinarske Rubikove kocke.
To
je laž, kao i ono „s druge strane“ pravosuđa, što se novinarima
događa. Mimo ovih drastičnih slučajeva, ubojstava i pokušaja, postoji praksa u
kojoj se država obračunava s novinarima i novinarstvom posredstvom vlastitog pravosuđa;
ista je to priča u Srbiji i Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a vjerojatno i
šire.
ZAJEDNO
SA LGBT POPULACIJOM: Hajdemo s tezom u glavu: kad nas novinare ubijaju doslovno
i još na mnoge načine, država ne čini ništa. Fućka se Srbiji za mrtvog Ćuruviju,
kao što se njenoj sestri u lošim pričama, Hrvatskoj, fućka za Ivu Pukanića –
ubijeni su i mrtvi.
Država,
međutim, osim što ne čini ništa, čini i sasvim suprotno. Na primjer, vole njene
sudije da novinare u građanskim parnicama „oleše“ za silne novce zato
što su kriminalca nazvali pravim imenom, kriminalcem, zato što sami sudije, na
primjer, nemaju pojma o tome što je vrijednosni stav, a što uvreda ili pak
kleveta, kao krivična djela. Toliko nam je primjera: od čačanskog kolege koji
je „nadrljao“ zbog „mandarina“ – Nušiću usprkos – do ovog
(jednog od) posljednjeg iz Sremskih Karlovaca, u kojem su novine platile silnim
hiljadama eura činjenicu da su objavile službeno saopćenje tamošnjeg MUP-a o
nekom kršitelju zakona, a sve se pokazalo kao točno.
Sve
navedeno ima i svoj rezon. Nije badava, naime, onomad navodno nezavisno društvo
novinara (NUNS) svoje rukovodilačke snage stavilo u funkciju novih propisa za
discipliniranje novinara i novinarstva – tu su bili Mlađan Dinkić i G17 Plus i
solidarna Demoktratska stranka i LDP kao najprisniji – čime su napravili i
raskol u samom novinarskom udruženju. Ono danas ne postoji, osim kao privatna
sekcija nekadašnjeg cehovskog udruženja (i ne jedinoga), koju pritom više
zanimaju privatni interes, no sudbine članova, novinara.
Profesorica
Vesna Rakić Vodinelić, u razgovoru za „Vreme“, kaže da se pričajući o
temi novinara u društvu, ne može oteti definiciji svoga nedavnog sugovornika
koji joj je rekao da su novinari manjina poput LGBT populacije. I još kaže da
se – na pitanje da li sudije u Srbiji imaju jedan stav kad se novinare mlati i
drugi kad ih se kažnjava za navodne klevete – valja usmjeriti ka Evropskom sudu
za ljudska prava.
Tamo,
naime, srpskih žalitelja ima tušta i tma i uglavnom dobijaju procese. Ne samo
obični građani, već i novinari. Ispada da naši reformirani sudije pojma nemaju
o javnosti, pravu da ona zna, o izloženosti političara javnom pogledu
preciznijem no što je to slučaj s nama običnima. Sve se to vidi i po reformi na
naš način: sudije čije su presude bile srušene – a mi građani smo platili i još
ćemo plaćati posljedice – pred Međunarodnim sudom za ljudska prava i dalje nam
određuju pravdu i nisu se našle u rubrici neznalica, koliko ih god taj izraz
vrijeđao u domaćoj upotrebi.
Ima
još. Slučaj našeg Teofila Pančića i snimatelja B92 Boška Brankovića posve ulaze
u evropsku agendu. Najprije su reformirani sudije izrekli kazne ispod zakonskog
minimuma, potom je Apelacioni sud rekao da to nije kako treba. Jer, nismo u
godinu dana ustanovili priču da li se Teofil svojim autobusom vozio od točke A
do točke B, od Zelenog venca do Zemuna i nazad i da li se vozio kao običnjak
ili novinar; u redu, ustanovite napokon, sa svim pohvalama Apelacionom sudu
koji je glede presude uključio mozak.
„MUŠTERIJE“:
Ali, u odnosu na kolegu Brankovića: da li bi se neki sud mogao upitati koliko
ga njegovo razbijeno koljeno košta profesionalne karijere, ili koliko je
njegova karijera izgubila time što nije otišao na one olimpijske, globalne
svjetske igre i napravio snimak kojega nitko – pa ni sudije, ni ovaj mrzitelj,
osuđen na kućni pritvor kao u elektronske bukagije okovana Ceca Nacionale, koji
mu je razbio koljeno – ne bi znao napraviti.
I
ono najvažnije: i kolega Pančić i Branković mogu čekati još desetke godina na
pravednu i pravomoćnu presudu. Činjenica je da je tek Apelacioni sud ukinuo onu
nepravednu i besmislenu presudu i činjenica je da taj Apelacioni sud
posljednjih mjeseci ispravlja bedastoće prvostepenih odluka.
Halalimo,
mi građani!
Mi
građani i novinari, u smislu svega rečenoga, imamo još jedno – prilično i
pravno – pitanje: zašto smo vam omiljene „mušterije“ za novce koje,
usprkos tome što će vas pobiti Međunarodni sud za ljudska prava, dodjeljujete
kriminalcima i njima sličnima, i činovnicima i ponekom građaninu, umjesto da
vodite računa o propisima, pravičnosti i konkretnim slučajevima?
Zašto
vam ne vjerujemo da je na slučajeve Pančić i Branković utjecala politika i
zašto vam ne vjerujemo da će tako biti i ubuduće?
Autor: Tatjana Tagirov
