O tom razdoblju ratnih huškača koji su i u Hrvatskoj kršili novinarsku etiku,
sramotili profesiju i čast i zbog kojih su ljudi stradavali, nikad nije
sačinjena nijedna ozbiljnija analiza, a oni sami i dalje su ugledni građani i
istaknuti članovi novinarske profesije.
Jedan od najpoznatijih hrvatskih televizijskih novinara Goran Milić,
danas direktor programa Al Jazeere Balkan, zasad je, koliko smo uspjeli
saznati, jedini hrvatski novinar koji je od Vijeća časti Hrvatskog
novinarskog društva dobio opomenu „za govor mržnje“. Postupak je pokrenula
bivša predsjednica Srpskog narodnog vijeća grada Rijeke Darinka
Janjanin.
Opomena je svježa, izrečana mu je 8. travnja 2011., a dobio ju je zbog
najave u Dnevniku od 27. lipnja 2010. godine. Milić je najavio prilog o
građanima Srbije koji pokušavaju ostvariti pravo na svoje vlasništvo i
nekretnine u Hrvatskoj, konkretno apartmane u Pirovcu. Milić je podsjetio
javnost i na vlastite nedaće oko stana u Beogradu, koji mu je ne tako davno i
sudski oduzet, te nastavio u smislu „rođaci su im ubijali i palili Hrvatskom, a
oni sad traže stanove…“
Iako je to izrekao uvijeno i u kondicionalu, novinarsko Vijeće časti, na čelu
kojeg je u tom trenutku bio novinar Jutarnjeg lista Drago Hedl,
ocijenilo je da je Milić prekršio novinarski kodeks i da se njegova najava
„može označiti kao govor mržnje i može implicirati kako su ti ljudi nekome
spalili kuću ili oteli stan“, što se, kaže Hedl, iz priloga koji je uslijedio
ni na koji način ne vidi.
„Naime, Goran Milić je rekao kako se
osjeća liječnik kada mu u ordinaciju uđe pacijent čiji mu je rođak spalio kuću
ili oteo stan, ili uradio i jedno i drugo. ’E i ja se pomalo tako osjećam’,
kaže Milić, ’dok najavljujem sljedeći prilog. Naravno, liječnik će pacijenta
profesionalno liječiti, a ja ću prilog profesionalno objaviti.’ Dakle, najava
je implicirala da ljudi koji su na neki način sudjelovali u paljenju Hrvatske
sada traže da im se vrate kuće, a uopće o tome nije bilo govora, nego se radilo
o tome da ljudi koji žive u Srbiji traže povrat svojih kuća, odnosno vikendica
koje su imali u Pirovcu. Mi smo upravo zbog tako nezgrapne najave, koja je vrlo
mirisala na neka vremena kada se govor mržnje itekako širio ovim prostorima,
izrekli Goranu Miliću opomenu“, objasnio je Hedl.
Opomena Goranu Miliću „za govor mržnje“ u hrvatskoj je javnosti prošla
nezapaženo. Medije je tog trenutka puno više zanimao Milićev odlazak u mirovinu
i novi, unosni angažman u katarskoj Al Jazeere.
Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Zdenko Duka ne može
potvrditi je li sličnih opomena novinarskog Vijeća časti za govor i
poticanje mržnje bilo i ranije, ali zna da za medijsko ratno huškaštvo 90-ih
nije pokrenut nijedan sudski proces:
„U Hrvatskoj nije bilo optužnica, nije
bilo istraga. Naravno, nakon srpskih medija, da su hrvatski mediji
najodgovorniji za širenje mržnje. To nema sumnje. Bilo je huškanja na javnoj
televiziji, ali i u gotovo svim državotvornim medijima, kako su se tada
nazivali, i bilo je krivih, netočnih informacija čiji je cilj bio izazvati
mržnju“, kaže Duka.
Komentator portala Index Tomislav Klauški podsjeća na
drastične primjere govora mržnje hrvatskih novinara 90-ih, pa tako i na
novinarku Hrvatske televizije Dijanu Čuljak. Čuljak je upravo
ovih dana otišla sa Hrvatske televizije, ali zbog korupcijskih afera.
„Sramotno je da karijera profesionalna
Dijane Čuljak nije bila okončana još tamo 1993., 1994. godine nakon što je
objavljivala nevjerojatne priloge o ratu i o logorima za bosanske muslimane
itd. Kad je taj dio prošao, ona je samo taj isti model pretvorila, proširila,
zapravo modernizirala i ušla u neke koruptivne vode gdje one devedesete, mračne
nisu više dolazile toliko do izražaja – i taj dio se već pomalo gurnuo u
zapećak“, kaže Klauški.
Nije Dijana Čuljak jedina na Hrvatskoj televiziji koja je sramotno izvještavala
u ratu. Profesorica etike novinarstva na zagrebačkom Fakultetu političkih
znanosti dr. Gordana Vilović podsjeća i na „antologijsko
ime“ Smiljka Šagolja čija je „šagoljica“ postala simbolom
ratnog huškačkog novinarstva.
„Smiljko Šagolj je promicao najgore
oblike i na kraju laži o činjenicama, ali najgori oblik govora mržnje da bi
dobio doktorat na Fakultetu političkih znanosti. Čovjek koji naprosto ne bi
smio biti u krugu onih koji uče djecu“, kaže novinar Klauški i
podsjeća na još neka imena:
„Recimo, Denis Latin je napravio
veliku karijeru i uspio se profilirati kao jedan od najutjecajnijih i
najozbiljnijih novinara na javnoj televiziji ove regije općenito. On je,
unatoč svim onim prilozima tokom devedestih gdje je u kameru iščitavao imena hrvatskih
Srba koji su navodno bili petokolonaši i nakon što je 1995. iz zapaljenog Knina
izvještavao kako je riječ o tome da se pali smeće, a ne deset tisuća kuća koje
su izgorjele nakon oslobodilačke operacije, sve to uspio prevladati nekim novim
novinarskim stilom gdje se profilira kao oporbeni novinar, gdje je izgradio
karizmu jednog ozbiljnog autora za kojim danas plaču svi oni koji su željni
neovisnog novinarstva na području cijele regije.“
Najdrastičniji medijski ratni huškač u Hrvatskoj bio je nekadašnji Slobodni
tjednik. Ni njegovi novinari nikad nisu zbog toga snosili posljedice, a
mnogi su kasnije postali i ugledni urednici u raznim
hrvatskim medijima.
Dr. Vilović podsjeća i na emisiju Vijesti na Drugom programu Hrvatske
televizije na početku rata, koju su zajedno uređivali Hloverka Novak
Srzić i Dubravko Merlić, danas uspješni medijski
biznismen. Emisija je vrvjela cinizmom, izrugivanjem i vrijeđanjem ljudi
drugih nacionalnosti, osobito Srba.
„To je zaista bilo pozivanje na linč i
zapravo su vas mogli ubiti na cesti, nitko
ne bi odgovarao samo zato što ste bili
druge nacije. Neki su nakon takvih emisija bržebolje mijenjali ili gubili svoje
pasoše, putovnice, radne knjižice, i ne znam ni ja što već, samo da bi probali
krenuti u novi život, s novim identitetom pripadnosti određenom narodu“, kaže Vilović.
HRT-ovu zvijezdu Hloverku Novak Srzić Klauški smatra „paradigmom
ratno-huškačkog novinarstva“ u Hrvatskoj, ali upravo je njoj Ivica
Račan dao svoj prvi intervju na televiziji nakon što je 2000. godine
osvojio vlast.
„Tako je bilo 2007., odnosno 2008. kad
je Hloverka Novak Srzić pod Ivom Sanaderom postala glavna urednica. Tada su
šefovi opozicije Radomir Čačić i Zoran Milanović rekli da oni nemaju ništa
protiv toga. Nikakvo čudo, dakle, da Ivica Račan je iskoristio Hloverku Novak
Srzić, ili je ona iskoristila njega. Dakle, to su oni novinari koji služe
svakom režimu, a tzv. ljevica dokazuje svoju neku demokratičnost time što se ne
želi miješati u te unutarnje, profesionalne stvari, pokušava glumiti da je to
novinarstvo zaista neovisno i profesionalno“,naglašava Klauški.
Cijelu tu ružnu stranu ratnog novinarstva kao da svi žele zaboraviti.
„U Hrvatskoj je to postala tabu tema i
zapravo se nitko ne želi vraćati na to vrijeme“,ocjenjuje Vilović.
Autor: Ankica Barbir-Mladinović
