Ako ne
reprezentativna, ovo je svakako indikativna slika o tome šta n aše kolege misle
jedni o drugima
NOVINAR GODINE:
1. Ljubica Gojgić
2. Danica Vučenić
3. Brankica Stanković
Ovu
godinu u novinarstvu, definitivno, su pozitivno obeležile žene.
Tri najbolja srpska novinara su – novinarke. U onoj drugoj kategoriji,
najgorih, koje još nazivamo i brukom – „istakle“ su se, pak,
muške kolege ili „kolege“.
„Lice
iza koga stoji mozak“, „veoma profesionalna, uvek dobro pripremljena“,
„neprikosnovena“, samo su neki od komentara koje su kolege
napisale o Ljubici Gojgić, ili „srpskoj Kristijani Amampur“,
kako je neko nazvao novinarku B92 koja je ove godine dobila ubedljivo
najveći broj glasova. Komentarisali su, još, da je „opasna televizijska
novinarka“, te „primer kako bi to trebalo da se radi“.
Hvalili su njenu „upornost i istrajnost u radu na određenoj temi“,
a isticali i to „što dovodi najbolje goste i spremna je za svaku
emisiju“.
Donedavno
koleginica iz iste medijske kuće, a danas novinarka Radio televizije
Vojvodine, godinama unazad hvaljena čak i od svojih (nadasve sujetnih,
makar kad je profesija u pitanju) kolega, Danica Vučenić je u ovogodišnjoj
anketi zauzela drugo mesto, pre svega zato što je „njen Kažiprst
uvek upirao u pravom smeru“, ili „zbog dovoljne doze drskosti,
ali ne i bezobrazluka“, ali i zato što je „ne praveći kompromise,
nastavila da pravi dobre emisije i ostala ista“. I ranijih godina
Danica se nalazila u vrhu ove ankete, a 2008. je ponela „titulu“
najbolje. Da je takav status među kolegama zadržala govore i obrazloženja
glasanja, poput: „jedina radi prave intervjue“ ili „i
posle toliko godina, radi sa istom energijom“.
„Upečatljiv
autorski pečat emisije koja otvara društvene afere“, „negovanje
istraživačkog novinarstva“, „hrabrost, taktika u razračunavanju
sa negativnim pojavama u društvu“, samo su neki od razloga
zbog kojih se i ove godine Brankica Stanković, autorka Insajdera,
našla u „top tri“.
Neretko,
pominjane su i druge dame iz profesije. Ruža Ćirković „zato
što jedan njen zarez vredi više nego sabrana zlodela onih koji su je
oterali iz NIN-a…“; Olja Bećković, zbog „20 godina najboljeg
novinarstva“, a koje „nikako da dosadi“; dve Svetlane
(Lukić i Vasić) jer „kad je B92 prešao sve granice, one su, čuvajući
sopstveni integritet, napustile tu kuću. Ipak su uspele da održe
emisiju (Peščanik), pa makar na Internetu“; te Snežana
Congradin (Danas) za koju vele da je „hrabra, ume, zna i ne
libi se da to demonstrira“, „tokom godine otvorila je nekoliko
odličnih tema i gurnula prst u oko mnogim zlikovcima“.
Nisu,
naravno, sve dobro u domaćem novinarstvu ove godine napravile žene.
Našao se „i po koji“ vrsan novinar. Prošlogodišnji laureat,
Dragoljub Petrović, „majstor reportaže“, „neponovljiv“,
„i posle tri godine pisanja u Danasu – osveženje“. Tu
su i dvojica novinara Vremena, dva pera „po kojima je
ovaj nedeljnik prepoznatljiv“, Miloš Vasić „svake godine
ga imam u anketi, nemam srca da odustanem“ i Teofil Pančić čije
„briljantne alegorije savršeno opisuju današnju Srbiju“,
a uz to „i dalje beskompromisno udara po svim ludacima i ludačkim
pojava u našem društvu – direktno, jasno, pismeno i često veoma duhovito“.
Ali i televizijski autori, među kojima je svakako na ovoj listi najboljih
najduže (godinama unazad) Jugoslav Ćosić (B92) „zbog istraživačkog
pristupa i neumoljivog poznavanja tematike“, te „visokog
standarda i pozitivne ambicije“; Zoran Stanojević (RTS)
„primer dobrog, staloženog i obaveštenog novinara“, Branko
Stanković (RTS) koji pravi „zanimljive, životne, dokumentarne
emisije, posebno sa osvrtom na sudbine ‘malih ljudi'“. Na kraju,
mada ne sa najmanjim brojem glasova od svih pobrojanih, na listi najboljih
našao se i Marko Somborac (Blic) „Karikaturista?! Ne, on
je novinar, i to kakav!“, svakako čovek koji „najbolje slika
tekstove“.
I
to nije sve. Kolege su, iako je anketa o ovdašnjim medijima, pominjale
i Aleksandra Stankovića, novinara i voditelja emisije Nedeljom
u 2 na HRT-u: „sreća pa imamo kablovsku, makar da vidimo kako
se pravi dobar televizijski intervju, kakvog ovde, definitivno,
nema ni u najavi“.
2010. godina:
1. Dragoljub Petrović (Danas)
2. Jugoslav Ćosić (B92)
3. Brankica Stanković (B92)
BRUKA ZA PROFESIJU:
1. Dragan J. Vučićević
2. Manojlo Vukotić
3. Žika Nikolić
Kad
je otišao sa mesta glavnog i odgovornog urednika Press-a, na mesto
predsednika UO kompanije, mnogi su se zapitali: „nagrada ili
kazna za sve bljuvotine koje je utisnuo na stranice ovog, ali i mnogih
drugih dnevnika“. Ispostaviće se, „Dragan J. Vučićević je
svoj prljavi novinarski trag nastavio da ostavlja i u okupanom Press-u“.
Spočitavaju mu i da je „sinonim za sve najgore u medijima…“;
„nepismen, netalentovan, neduhovit, na jednoj; bahat, prljav,
beskrupulozan, na drugoj strani. BREkonja koji je zalutao u medije“.
Ovaj višegodišnji laureat ove „prestižne“ kategorije u Statusovoj
anketi „preteruje sa vulgarnostima“, „mučno je
čitati njegove kolumne; toliko prostakluka na jednom mestu može
biti pogubno“, te je za jednog kolegu i „među onima zbog kojih
me je stid da kažem da sam – novinar“. Ali, da ne bude kako je samo
kolumna „Dosta zločina“ doprinela ovakvom statusu Dragana
J. Vučićevića među svojim kolegama, jedan novinar je napisao:
„Čovek je odavno trebao da odgovara za sve kampanje protiv normalnih
ljudi i događaja, a naročito zbog činjenice da je u Nacionalu
pripremao teren za ubistvo Zorana Đinđića, a u Kuriru i Pressu
sistematski podrivao sudski postupak protiv ubica i, štaviše, veličao
sve nakaze u politici i uopšte javnom životu.“
Sa
prošlogodišnjeg prvog, Manojlo Manjo Vukotić, „pao je“
na, ne manje „prestižno“, drugo mesto. „Što je bliži penziji,
sve više budala… Iako je javno priznao da je korumpiran, i dalje
je u Upravnom odboru Saveta za štampu“, a u međuvremenu je
„uspeo u nemogućoj misiji – da Novosti budu četvrte novine
po tiražu i da nemaju više nikakav uticaj“. Vukotića jedan anketirani
vidi i ovako: „mitsko biće, pola baba – pola deda, jedini živi
šef DOS-ovog kriznog štaba, za 70 godina nije uspeo da nauči da napiše
pametan tekst, ali je dokaz da su vlast, bliskost vlastima i glavnouredničke
funkcije doživotne“.
Sa
Vučićevićem i Vukotićem, u paketu, pojedine kolege su pominjale
i Aleksandra Tijanića, direktora RTS-a, ali je ovaj, potonji, dobio
nedovoljno glasova da se nađe u prva tri.
„Ovo
su, svakako, oni koji bi, po formatu – ma koji da su kriterijumi –
ušli u sveopštu (ne samo novinarsku) istoriju beščašća. Stoga vas
molim da iduće godine u upitniku koji mi šaljete izostavite ovu rubriku:
ovo su bruke za sva vremena (bez obzira što slutim da će laureat biti
nepismen novinar ili voditeljka koja ne zna o čemu je emisija koju
vodi)“, napisao je jedan anketirani.
I
nije bio daleko od istine. Najviše glasova, ako se zbroje, dobili
su upravo razni „voditelji“ i „voditeljke“. Ipak,
niko kao Žika („poznatiji kao Šarenica“) Nikolić (RTS), koji
se kao „majstor banalizacije i uzurpator udarnog vikend termina“,
izborio za „bronzu“ u ovoj kategoriji. Prate ga kolege, i
naravno koleginice, sa raznih televizija. Ivan Ivanović (Prva)
„primitivan i neduhovit komercijalni pokušaj“, „ma
koliki bio kvantitet njegove gledanosti u apsolutnoj nesrazmeri
je sa kvalitetom“, „a još je tragičnija činjenica da u Srbiji
postoji ogroman broj konzumenata njegovog (h)umora“. Tu je i čitav
niz emisija i voditeljki sa Pinka: Tanja Vojtehovski koja je doprinela
„banalizaciji i degradaciji ideje novinarske profesije“,
a „trenutak istine“ pretvorila u „večnost kiča“;
Lea Kiš za koju su „sedmosilaši“ naveli da je „primer
neukusa i kiča“, „ne čuje samu sebe kad priča“, „nije
voditelj sopstvene emisije“; Jelena Bačić Alimpić koja
„nije glupa žena, ali zlupotrebljava medije“, „jer se i
dalje trudi da postane novinar“ ; Sanja Marinković koju, po rečima
onih koji su je stavili u ovu kategoriju, karakterišu „neznanje,
lapsusi, histeričan smeh“, „samoljublje“, „nepodnošljivo
bučno i besmisleno kreštanje i vika“, te da sa „novim projektom
Bračni sudija prevazilazi sve gluposti koje smo imali priliku
da vidimo i čujemo od iste autorke“…
Pored
toga što „sa Sanjom Marinković vodi ‘radionicu za medije’ koja
u svakoj ‘generaciji’ pripremi za dalje uništavanje srpskih medija
bar još nekoliko praznoglavih lutki“, Vesna Dedić (RTS) je svoju
„nekad vrlo pristojnu emisiju, pretvorila u teški šund“ i
srozala je na „izuzetno nizak nivo“.
Nijedna
kategorija u ovoj anketi, međutim, ne „donese“ toliko različitih
medijskih radnika, kao „bruka za profesiju“. Pored pobrojanih,
pominjani su Predrag Sarapa (STB) – „stalni gost u svojoj emisiji“,
Irena Stević (B92) – „osim istraživačkog duha i poznavanja tematike
novinar mora da poseduje i kulturu ponašanja u komunikaciji sa
sagovornicima“, Veljko Miladinović („Neosporni talenat
besomučno troši tako što ‘četnikuje’ u Pressu“), Olivera Jovićević
(„potpuno prazna, bezlična novinarka, ali Tijanićeva mezimica“)…
2010. godina:
1. Manjo Vukotić (Večernje novosti)
2. Ivan Ivanović (Prva televizija)
3. Dragan J. Vučićević (Press) i Predrag Sarapa (Studio
B)
NAJBOLJE DNEVNE NOVINE:
1. Blic
2. Danas
3. Politika
„Šta
mogu, tako je. Naravno da je pravo ime Danasa Juče, da je Blic
Go… i da sam do pre koju godinu mislio da će mi se ruka osušiti ako na
ovu listu stavim Politiku. Ali, sve drugo je još gore. Upristojeni
Press? To je kao upristojeni radikali koji se sad zovu naprednjaci.
Nema tu pristojnosti, nego je kao u Alisi u zemlji čuda kad
onaj zao lik, na kraju, kaže kako on nije zao, nego su okolnosti bile
takve. Nije Press upristojen, nego su okolnosti takve“,
napisao je jedan kolega, glasajući za, ne baš istim redosledom kakve
smo mi rezultate, na kraju, dobili, tri najbolja srpska dnevna
izdanja. A onda pomenuo i četvrto.
Ali,
ajmo redom.
Blic je izabran za najbolje
dnevne novine jer su „profesionalne“, „čitljive, jasne,
tačne“, „i dalje zgodne za brzo, ali malo podrobnije informisanje“,
sa „praznjikavim tekstovima, ali jakim konceptom“,
„sa aktuelnim, dobrim sadržajem, naročito političke i ekonomske
rubrike“, te „najmanje pristrasnom uređivačkom politikom
i dobrom selekcijom tema“… I pored još pregršt komentara hvale,
za Blic su glasali i oni koji svoju naklonost ovom dnevniku
objašnjavaju sledećim rečima – „ne zato što su kvalitetni, nego
zato što su, tokom prethodnih godina, uspeli da od mene naprave redovnog
čitaoca“.
Ništa
se od prošle godine nije promenilo ni kad je reč o drugom i trećem mesta.
Danas su „jedine dnevne
novine, sve ostalo su bilteni Đilasa i Šapera“, u njemu
„uvek ima šta da se pročita, mada mu fali deset strana“,
„uprkos svemu – ekskluzivni i objektivni“, „informativno,
zanimljivo glasilo“… Nisu, međutim, svi komentari ostali u ovakvom
tonu: „Najmanje loše, jer i dalje okupljaju dosta sjajnih novinara,
koji još uvek uspevaju da amortizuju angažovanje nekih kolumnista
(koji lupetaju i služe samo da bi išli na živce nama koji Danas
verno kupujemo od prvog broja) i davanje prostora raznim nacošima.
Ako nastave da se udvaraju fašistima i prave kompromise sa ljigavim
mejnstrimom u srbijanskoj politici, brzo će otići do đavola.“
„I
dalje ozbiljni tekstovi i analize mogu da se pročitaju u Politici„,
bio je jedan od komentara za trećerangirani dnevnik. Iako hvaljena
(„zbog kvalitetnih novinara i nebavljenja trivijalnim temama“,
„pre svega zbog tekstova iz sveta i kompletnosti“,
„imaju jedini normalan prelom“, „dosta drugačijih sadržaja“,
„odlične kolumniste, i dnevno analitičke tekstove“), Politika
je, „kad nema boljih“ dobila glasove i onih koji misle ovako:
„Iako Politika nije ono što je nekada bila… mislim da u odnosu
na ostale dnevne novine i dalje najviše vodi računa o kvalitetu
napisanog“, „iako prorežimska, drži se novinarskog kodeksa“,
„čak i kad su dosadnjikavi, i kad na 6 šlajfni teksta ništa ne
kažu, ipak se mnogo lakše ‘vari’ od konkurencije“…
Iako
se nije našao u samom vrhu, dnevni list Press („kad Vučko
utihne“) se prvi put ozbiljno približio ovoj trojci koja je godinama
neprikosnoveni nosilac priznanja „najbolji“ u Statusovoj
anketi.
„Na
moju veliku žalost, ne vidim veliku razliku između Blica i Pressa.
Ova dva dnevnika se razlikuju jedino po tome što Blic još uvek
nema nekog svog Vučka (Dragana J. Vučićevića)“, kaže jadan
ispitanik, dok su druga obrazloženja ovakva: „čitljive, ljudske
priče i afere“, „ozbiljan napredak u odnosu na prethodnu inkarnaciju“,
„posle sunovrata prethodne uredničke garniture, veliki pomak
ka pravom novinarstvu“…
Press slede Večernje novosti
sa „odličnim reportažama“ i „dobrim balansom između
ozbiljnih i onih drugih sadržaja“, a onda i jedini „lokalni“
dnevni list – Dnevnik „novosadski, naravski“,
„pristojne novine, ali još uvek sa katastrofalnim prelomom i pogrešnom
intencijom uredništva da budu mala Politika. Kad bi se još
više okrenule vojvođanskim temama, osavremenile layout i
vratile u potpunosti na levičarske pozicije, bile bi najbolje
novine.“
2010. godina:
1. Blic
2. Danas
3. Politika
NAJGORE DNEVNE NOVINE:
1. Alo
2. Kurir
3. Pravda
Iako
u vlasništvu iste kompanije, dva dnevna izdanja su se našla na suprotnim
polovima: Blic je najbolji, dok je Alo najgori dnevni
list po mišljenju novinara koji su učestvovali u anketi magazina
Status, „na sramotu vlasnika iz Švajcarske i Nemačke, na
sramotu Blica, i na sramotu velikog moraliste Vese Simonovića.
Jednom rečju: Fuj!“
„Senzacionalizam
po svaku cenu, ne zna se šta je u ovim novinama uopšte tekst, sve su
uglavnom gluposti“, „zbog neulivanja sigurnosti u verodostojnost
napisanog“, „Kurir umesto Kurira„, „Kopira
Kurir iz njegovih najmračnijih dana“, „Ogavno, tabloidno
i neprofesionalno“, „obiluje tračevima, vestima pokupljenim
sa Facebook-a i neproverenim informacijama“…
Do
sada neprikosnoveni Kurir, pao je na drugo mesto. „Ako ovako
nastave, u ovoj konkurenciji će ih preteći i Pravda, pa će
mi se naći tek na trećem mestu“, rekao je jedan od ispitanika, koji
je pobrojao ova tri dnevna lista, upravo redosledom koji smo dobili
kao rezultat celokupne ankete. A bilo je i ovakvih komentara:
„đubre bio, đubre ostao…“, „objavljuje najgore tekstove,
s ciljem vređanja, a bez ikakvih dokaza“, „važan je valjda
samo senzacionalizam, bez činjenica“, „kozmetičke promene
nisu dovoljne, vuk dlaku menja…“, „mešavina Jelene Karleuše
i Meri Vorlik, dakle – neopisiv kič“, „iz političke u političku
krajnost, ali i dalje sa, niskim profesionalnim nivoom“…
Ona
koja „preti“ da ugrozi i ovako srozano, drugo mesto, Kurira,
je – Pravda, za koju jedan kolega kaže „da ima pravde, Pravda
bi davno nestala sa kioska“. Ovako, dok se štampaju i prodaju na
kioscima, ove dnevne novine su, po mišljenju medijskih poslenika
„nepouzdane i jednostrane, previše tendenciozne“,
„zbog subjektivnosti u pisanju“, „novine za čitanje
na kosovskim balvanima – balvan novinarstvo“,“pamflet
novih radikala“.
Negativne
komentare dobili su i Press („i sa novim redizajnom, konceptom,
ipak više idu ka žutoj štampi“), Večernje novosti
(„totalno uništen brend. Svaku čitulju stavljaju u remitendu“),
Blic („Lakše je pronaći Jetija i Nesi nego pismen tekst
u Blicu„), 24 sata („zbog šturosti informacija“),
dakle, izuzev Politike i Danasa, u ovoj kategoriji su
pobrojana sva beogradska dnevna izdanja.
2010. godina:
1.Kurir
2. Alo
3.Pravda
NAJBOLJE PERIODIČNE (NEDELJNE, DVONEDELJNE, MESEČNE…) NOVINE:
1. Vreme
2. Status
3. NIN
Iz godine u godinu,
u ovoj kategoriji, redosled vodećeg trojca je istovetan – nedeljnik,
mesečnik, nedeljnik.
Prvo
mesto pripalo je Vremenu „zbog kvaliteta tekstova britkog
stila“, „jer je u slaboj konkurenciji najmanje slabo“,
„teško se odričem navika“, „u nedostatku boljih, može
da prođe“. „Sa konceptom od pre 20 godina, i dalje je vrh srpskog
novinarstva“, „uvek dobro“, „objektivno“,
„tradicija i inteligentni tekstovi“, „još uvek visok
standard“, „samo stara slava i činjenica da u ovakvim vremenima
i dalje opstaju“, „ni Mišković ga nije uništio“.
„Kad
(neredovno) čitam Vreme, obavezno čitam i NIN. I ne mogu da se
načudim. Vreme je, kao i uvek, prepametno, bavi se političkom
filozofijom, a proteklih godinu-dve ima urednika koliko i novinara
+ Žarković – lektor. Todor već više od godine upropašćuje možda dobre
tekstove, svakako dobre teme, time što iz rečenice izbacuje pomoćne
glagole. A u NIN-u nisam uspeo da pročitam nijedan tekst koji ne liči
na prošireni dnevni izveštaj: nigde članka (s dve suprotstavljene
strane itd.), reportaže, HIS-a.“
„Mada
ni blizu nekadašnjeg kvaliteta i reputacije, zahvaljući nekolicini
sjajnih novinara i kolumnista, ovaj nedeljnik i dalje najredovnije
čitam. Kad bi se odrekli usluga Žarkovića i Miloševića i iščupali
se iz dužničkog ropstva prema Miškoviću bili bi ponovo odličan list.
Ovako ocena: vrlo dobar.“
Status je, po mišljenju pripadnika
sedme sile, magazin u kome „ima šta da se pročita“, „najbolji
mesečnik možda i van ovih, srpskih prostora“, „zbog iscrpnih
analiza i otvaranja raznih, nedovoljno obrađenih tema“. „Beskompromisan
i samo svoj“, „raznovrstan, temeljan, analitički“,
„časopis za dugo isčitavanje“, „novine od stila“.
„Bio bi prvi da je nedeljnik.“
NIN
je trećeplasirani zahvaljujući „tradiciji, odličnim tekstovima,
političkim i ekonomskim analizama“, „nesvakidašnjim temama“,
„staroj slavi“, „samo zbog loše konkurencije“.
„Nije tako loš, kao što izgleda“, „odlične novine sa analitičkim
tekstovima“. „A koga na treće mesto?!“ „Nema boljih
pa sam prinuđen da ovaj nedeljnik stavim u prva tri. Potpuno su se
izgubili u promenama koncepcija, preloma… ali barem nisu više
glasnogovornici fašista i kriminalaca.“
Među
novinarima dobro se kotira i novajlija – sedmičnik Novi magazin
(„osveženje“, „sadrži pregršt kvalitetnih tekstova“,
„obećava“, „iako još uvek nije do kraja profilisan, nije
loše“, „otkad postoji ne kupujem više dva, već tri nedeljnika,
od kojih bi veštom uredničkom rukom mogao da se napravi jedan dobar“.
„Još uvek se profilišu, ali su uspeli sa raznovrsnim temama i tekstovima
iz republika bivše SFRJ da me ubede da ih kupujem svake nedelje.
Ocena: dobar.“).
Redovno
hvaljeni periodičnik je i Politikin zabavnik („i dalje
je na dobrom kursu“, „sinonim detinjstva, i dalje ga rado
čitam“), a pominjani su i Playboy („ima šta da se vidi,
a ponekad i da se pročita“), Profit („zbog temeljne
obrade ekonomskih tema i dvojezičnosti“), Nacionalna geografija,
Vranjske, Republika („zbog krize više ne izlazi mesečno,
nažalost. Kritički nastrojena prema svemu“), ali i Inteligent
life („jeste da je strana licenca, ali trebalo bi novinari
da ga čitaju kao bukvar, da vide gde je otišlo novinarstvo u svetu“).
2010. godina:
1. Vreme
2. Status
3. NIN
NAJGORE PERIODIČNE (NEDELJNE, DVONEDELJNE, MESEČNE…) NOVINE:
1. Skandal
2. Svet
3. Pečat
Na
listi omraženih nedeljnika Skandal, već tradicionalno, suvereno
drži lidersku poziciju: „zbog banalnosti u obradi tema“,
„samo ime govori, u bukvalnom smislu o čemu je reč“, „sve
tog tipa je podnošljivo, ali ovo je užas“, „šund“, „vulgarno“,
„šta više reći od – skandal!“. „Sise, dupe! Sise, dupe!
Sise, dupe! Sise… i… naravno, dupe!“
U
odnosu na prošlu godinu, drugoplasirani i trećeplasirani su zamenili
mesta, pa je ovog puta vicešampion Svet, jer „piše o estradnim
budalaštinama“, „zbog banalnosti u obradi tema“,
„rekla, kazala, skinula/skinuo se…“. „Iako su promenili
vizuelni identitet, i dalje gomila gluposti na jednom mestu“,
„papir trpi sve“.
Medijski
poslenici nisu štedeli ni Pečat – „liči na Vučelu“,
„jednostran, neobjektivan, ostrašćeni list“, „nacionalističko,
profašitičko štivo. Nažalost, i uticajno“. „Slika Srbije
u kakvoj ne želim da živim“, „duh devedesetih, povampireni
Duga, NIN, EPOHA iz Slobinog doba“. „Može biti da ima
gorih, ali ih, bar, niko ne čita. Pa ni ja. Da se ne razočaram, jer gore
od ovog ne mogu da zamislim.“ „Umesto da je u Zabeli zatočen
zbog ratnih zločina i pljačke državnih para, Milorad Vučelić ponovo
seje mržnju i strah preko svog nedeljnika, a u tome mu pomažu slični
militantni zlotvori kojima je izgleda jedini cilj da zakuvaju
još jedan rat.“
Među
omraženima našli su se i Tabloid (zato što je „nečitljiv,
„takav periodičnik bi u svim normalnim zemljama bio zabranjen“,
„ludačka uređivačka politika, puna mržnje, prostakluka i tekstova
koji služe za odstrel ljudi“), Akter („Uđem u avion za
Ljubljanu i prethodno kupim ovo sranje. I bacim ga u kantu već na aerodromu
u Ljubljani.“ „Još jedan projekat pokvarenih udbaša i kosovaca.“),
„Blic Puls i slični produkti za ‘obrazovanje’ savremenih
mladih generacija, ne razaznajem ih dovoljno“, „ne čitam
baš tako loše novine“.
Neki
od ispitanika nisu bili blagonakloni ni prema vodećem trojcu periodičnika
sa pozitivne liste – Vremenu, Statusu i NIN-u, te su ih
svrstali među najgore.
„Sve
više me podseća na one papirčine koje se dele u Maxiju u kojima
nas obaveštavaju o vikend popustima“, „bolje dati 150 dinara
za pakovanje ‘Perfeksa'“, obrazloženja su koja ne idu u prilog
Vremenu. A za NIN vele da je „obična slikovnica, više se
ne zna kome se obraća. Izgubio je stare, a nije dobio nove čitaoce“.
„Za kratko vreme uništen jedan brend“, „užas!“.
2010. godina:
1. Skandal
2. Pečat
3. Svet i NIN
TEKST GODINE U POZITIVNOM SMISLU:
1. Kolumne Dragoljuba Petrovića
2. Tekstovi Miloša Vasića
3. Tekstovi Petra Lukovića
Kao
i prošle godine, prve dve pozicije u ovoj kategoriji pripale su
Dragoljubu Draži Petroviću, kolumnisti Danasa i Milošu
Miši Vasiću, novinaru Vremena.
Od
mnoštva, kako kolege vele, fenomenalnih Dražinih kolumni, izdvojili
su sledeće: „DS protiv Milana Tarota“, „Tunjevina s Pinka“,
te „Đilas, Vučić i Jehova“.
Mišini
tekstovi koji su „posebno dojmili“ medijske poslenike
su: „Poraz bez utehe“ (Danas), „Oružana pobuna 10
godina kasnije“ (Vreme), kao i „Uloga holandskog bataljona
u Srebrenici 1995.“ (Vreme).
Treće
mesto zauzeo je Petar Pera Luković koji se „dosledno i hrabro bavi
tabu temama srpske stvarnosti“, „jedan je od nekolicine
zbog kojih s ponosom kažem da sam – novinar“, „večito je duhovit
i surov“. Anketirani novinari naveli su ove njegove tekstove:
„Naš drug, đeneral“, „Prvi put sa Filaretom i Tijanićem
na jutrenju“ i „Drkate li na stabla koja ćete poseći“
(E-novine).
Svoje
glasove novinari su dali i Mihajlu Medenici (Press) –
„zbog duhovitosti i kreativnosti u pisanju tekstova“, Marku
Nedeljkoviću (Status), zbog teksta „Borci za slobodu ili
sajber teroristi“ – lepo spakovana priča o nečemo o čemu ne
samo ja nego i niko koga poznajem pojma nema (a srž je sutrašnjice)“,
Danici Popović (Politika) „Da Boža ipak povuče ostavku?“
– „poziva na praktičnu vežbu iz morala u politici. To što je
glavni junak potpredsednik vlade na koga (siroma’) laje svako kuče u
državi ne znači da je tekst strvoderstvo: on je otvoren jasan, ali
pristojan i ubedljiv.“
Pominjani
su i tekstovi sa Njuz.neta – „U nemačkoj održan festival
‘Volim četrdesete'“, – „tekstovi sa ovog sajta su najbolja
karikatura društva u kom živimo, ali i novinarstva kakvo nam je danas,
„sva pisanija sa Njuz.net-a, vraćaju osmeh i kad nam do toga nije“.
2010. godina:
1. Kolumne Dragoljuba Petrovića
<span lang="SR" style="font-size:10.0pt;font-family:&q




