Ko god prati crnogorske prilike lako je mogao predvidjeti da će
u jeku afere Telekom uslijediti odlučna akcija režima da se taj slučaj iz žiže
javnosti skloni na sporedni kolosijek. To smo najavili i u uvodniku u prošlom
broju Monitora. I bi tako.
Autorski tekst Andreja Nikolaidisa, savjetnika predsjednika
crnogorskog parlamenta Ranka Krivokapića Šta je ostalo od velike Srbije,
prasnuo je baš kako treba. Buka odliježe na sve strane. Ustalo je domoljubivo
crnogorstvo, probudilo se rodoljubivo srpstvo. Na posljetku je uslijedio
međudržavni dilpomatski incident. Svud je kriza. Svima treba vatre.
Tu činjenice obično izmigolje. Pisac Nikolaidis kaže da je
Republika Srpska genocidna tvorevina. Činjenice neumitno svjedoče da ni jedan
danas aktivni političar uključujući i predsjednika Srbije i predsjednika RS, i
svih srpskih stranaka u Crnoj Gori zajedno, nije imao ni jedan posto moći
koliko je u vrijeme Srebrenice imao ondašnji ratni drug Ratka Mladića i
Radovana Karadžića, premijer Crne Gore Milo Đukanović. Savjetnik Nikolaidis je
dio Đukanovićevog režima.
Treba ozbiljno shvatiti objašnjenje pisca Nikolaidisa da se on,
kao žestoki ljevičar, pomenutim tekstom zalaže za neku vrstu revolucionarnog
terora gladnih i opljačkanih, protiv pljačkaša u sopstvenim nacionalnim redovima.
To je jasna poruka pisca Nikolaidisa da će krenuti da nemilosrdno ruši vlast
kojoj pripada savjetnik Nikolaidis, a koja je prema brojnim istraživanjima
proizvela najveći jaz između siromašnih i bogatih u regionu. Svi jedva čekamo
da ga vidimo kao predvodnika protesta radnika i studenata 21. januara u
Podgorici. I svi pomalo strahujemo, kad pisac metafora, naoružan ljevičarskim
gnjevom, upadne u kabinet Ranka Krivokapića – šta li će se desiti sa
Savjetnikom?
Stvarno, zamislite kako bi Nikolaidis prošao od istih ovih koji
ga danas brane da je napisao – neka eksplodira bomba radničkog bijesa u
Đukanovićevoj blizini? Toliko o tome.
Već dvije decenije javni život u Crnoj Gori protiče u znaku
afera u koje su umiješani vrhovi vlasti. Čim izbije afera – proizvedu se
događaji kojima se javnost zabavlja do sljedeće afere. Tako vlast godinama
vlastiti interes nameće kao društveni.
Ovih dana gotovo nezapaženo prošao je pokušaj biznismena
Veselina Barovića da prije nekoliko dana za 260 miliona eura proda zemljište u Ulcinju
koje je 2008. kupio za manje od milion eura. Vlast je to omogućila starom drugu
Mila Đukanovića. Tu skoro je Crnu Goru potresla afera listing. Više je niko ne
pominje. Javnost sada ima priliku da se divi najavama podviga novog šefa
policije provjerenog partijskog kadra Božidara Vuksanovića.
Godinu i više zabavljali smo se aferom Zavala. I nagađanjem da
li će uz brata u zatvor dospjeti i Svetozar Marović. Ni ta afera, čiji su svi
pohapšeni akteri na slobodi, više nije zanimljiva medijima. U međuvremenu
javnosti su programirano servirane „vruće“ teme – polemike oko
standardizacije crnogorskog jezika, sporenje oko crkvene imovine, obnova
crkvice na Svetom Stefanu u Amfilohijevoj režiji…
Nedavno je policija podnijela krivičnu prijavu protiv Nasera
Keljmendija koji je nelegalno gradio u toj opštini. Nakon toga tajac.
Dugo se iščekivalo šta će se desiti sa gradonačelnikom Bara
Žarkom Pavićevićem protiv kojeg je MANS ponudio obilje optužujućih dokaza.
Nadležni se još ne oglašavaju.
U ovu godinu preneseni su i svi sudski procesi za ratne zločine
pokrenuti sredinom dvijehiljaditih – deportacija bosanskohercegovačkih izbjeglica,
etničko čišćenje Bukovice i logor Morinj. Uzgred, prvostepeni sud je presudio
da deportacije nisu ratni zločin. Nezapamćena hajka je krenula na sve koji se
usuđuju da progovore da je to zločin za koji je najodgovorniji crnogorski
državni vrh.
Sjeća li se iko kako smo službeno uvjeravani da italijanski
tužilac Šelzi ganja švrecersku aferu u koju su uključeni Đukanović i svita samo
zato da bi naudio nezavisnoj Crnoj Gori? I sjeća li se iko kako je tokom afere
S.Č. Đukanović javno obećao da će reći koja tajna služba stoji iza nje da bi
naudila crnogorskoj državnosti kao takvoj?
Devedesetih godina je država sklopila aranžman u ime podgoričkog
Kombinata aluminijuma sa švajcarskim Glenkorom. Profesor podgoričkog Pravnog
fakulteta Milan Popović to je nazvao tomahavk privatizacijom, jer su prijetnje
bombardovanjem tadašnje Srbije i Crne Gore zbog politike Slobodana Miloševića
prema Kosovu iskorištene za skretanje pažnje javnosti sa tog aranžmana.
U posljednjih dvadeset godina sve sumnjive privatizacije i šverc
kao vladin projekat proticali su u sjenci mnogo manje bitnih događanja oko
kojih se smišljeno dizala velika prašina. Majstorski je gušen eho informacije
kako je Đukanovićeva kompanija Kapital invest od kredita od milion I po, koji
je uzela od jedne londonske banke, u dokapitalizaciji kupila akcije Prve banke.
Dok je početkom 2009. Silvio Berluskoni u Podgorici otvoreno
lobirao da A2A pobijedi na tenderu za djelimičnu privatizaciju EPCG, javnost je
zabavljana ishodom parlamentarnih izbora, na kojima je koalicija DPS-SDP opet
osvojila apsolutnu većinu.
Neko je rekao: u Crnoj Gori podjednako funkcionišu i država I
para-država. Država funkcioniše za javnost, a paradržava za potrebe političkog
klana kojem služe policija, vojska, dio tužilaštva, sudstvo… Jedan od dokaza
– crnogorsko pravosuđe iza brave još nije smjestilo nijednog krupnog igrača.
Da rezimiramo. Zašto je Savjetnik napisao baš onakav tekst?
Pravi odgovor je – afera Telekom je jedna od najvećih korupcionaških afera u
Crnoj Gori. A na pitanje zašto je baš sada napisao ovakav tekst, pravi odgovor
je: Da, afera Telekom je jedna od najvećih korupcionaških afera u Crnoj Gori.
Autor: Veseljko Koprivica
