U
trenutku kada se srpska kulturna javnost uzburkala oko smene upravnika Narodne
biblioteke Srbije Sretena Ugričića, za Danas razgovaramo sa crnogorskim piscem
Andrejem Nikolaidisom čiji je tekst bio povod za ovu buru (uzroci su, kako nas
uči istorija, nešto sasvim drugo).
No,
ovaj pisac oko koga ne prestaju kontroverze, naročito otkako je pre tri godine
došao i na mesto savetnika predsednika crnogorske Skupštine, intrigantan je i
izvan ovog „slučaja“. Njegov javni angažman, koji je iz književnosti
preselio i u polje medija i dnevne politike, i ranije je izazivao slične
reakcije. Njegov oštar i beskompromisan stav u zahtevu za suočavanju sa
prološću na prostoru bivše Jugoslavije, borba za ljudska, posebno manjinska
prava, kao i nedvosimslno ukazivanje ne one koji su krivci za ono što se ne
pomenutom prostoru odigralo, doneli su mu brojne pretnje smrću, ali i sudske
tužbe od kojih je široj javnosti najpoznatija ona koja mu je upućena od Emira
Kusturice.
*
Zbog čega ste prihvatili funkciju savetnika predsednika Skupštine Crne Gore?
Znači li to da verujete da je vaš uticaj tako dalekosežniji, nego kao pisca,
novinara, kolumniste? – Ne znam za vas, ne znam ni za ostale pisce, ali ja,
osim što se bavim “uzvišenim“ idejama, moram od nečega i da živim. „Vulgarna“
materija vas uvijek podsjeti na svoje prisustvo. Od knjiga se ovdje ne živi.
Zanate ne znam. Spisak poslova koje mogu raditi nije dugačak. U Crnoj Gori
najuticajniji štampani mediji pokušavaju javnost ubijediti u sljedeće: ako
radiš kao kolumnista za medije u vlasništvu tajkuna, kao što sam i ja radio,
ako si dakle korporativni intelektualac, ti si „nezavisni intelektualac“. Ako
te pak plaća država – prodao si se. Nema potrebe za mistifikovanjem
savjetničkog posla. Stvar je vrlo jednostavna: predsjednik parlamenta
konsultuje me o pitanjima kulture i slobodne javnosti. I to je sve. Ja nisam
član njegove partije. On ne dijeli nužno moje, niti ja njegove stavove. Kada
sam prihvatio posao koji mi je ponudio, složili smo se da je moje pravo da
slobodno mislim i pišem. Osim toga, Ranko Krivokapić i ja bili smo dio širokog
pokreta za nezavisnost Crne Gore. Njegova politička prošlost je antiratna. Uz
njega se ne vezuju nikakve afere. Nakon što sam osuđen po tužbi Emira
Kusturice, on je, tokom posjete Hrvatskoj, tu presudu nazvao “sramnom”. Sve su
to stvari zbog kojih sam prihvatio posao. I na tom poslu i u javnim istupima,
zalagao sam se za dekriminalizaciju klevete. Moj slučaj, tužba koju je
Kusturica podnio protiv mene, glasno je odjeknuo i svakako pomogao da u Crnoj
Gori novinari doista budu oslobođeni prijetnje tužbama za klevetu. Dok sam na
ovom poslu, želim pomoći da bude osvojeno što više sloboda. Naravno, to ide
vrlo sporo i sa mnogo problema. U Crnoj Gori se dešavaju napadi na novinare i
imovinu medija koji su, dakako, nedopustivi.
*
Postoji li zapravo ta podela na Andreja Nikolaidisa pisca i Andreja Nikolaidisa
državnog službenika i u čemu se sastoji? – Bojim se da ne razumijem tu tezu.
Oprostite na poređenju, jer je neukusno, jer ja se sa tim piscem ne mogu
mjeriti, ali govori li iko o podjeli Iva Andrića na pisca i na diplomatu? Neki
od važnih srpskih pisaca takođe su bili u diplomatiji. Je li u njihovom slučaju
postojala ta podjela?
*
Smeta li u stvari funkcija savetnika sagledavanju i kritikovanju zbivanja u
vašoj sopstvenoj zemlji, u kojoj, na žalost, stanje sa slobodom govora nije
ništa bolje nego u susednim državama nastalim raspadom Jugoslavije? – I Bosna
je moja zemlja. Bosnom i Crnom Gorom se i bavim. Ako se bavim srpskom
politikom, to je samo u kontekstu uticaja te politike na moje dvije zemlje.
Uzmite tekstove koje sam pisao u posljednje dvije godine, pa provjerite…
Pogledajte malo bolje i moj posljednji tekst. Tamo pišem da Podgorica odlaže
bolne antikoruptivne rezove i iznosim stav da bi trebalo “smanjiti pljačku i
pohapsiti tajkunsku đubrad”. To nije kritičko pisanje? A onda pogledajte šta
pišu drugi pisci, oni koji ne nose taj famozni “savjetnički” teret. Da oni,
kojim slučajem, nisu kritičniji od mene?
*
Šta sa odgovornošću za napisano kada žrtva toga što je napisano bude neko
drugi? – Ako mislite na “slučaj Sreten Ugričić”, to je užasno. On je postupio
principijelno i hrabro, potom stradao zbog toga. Meni je potpuno strana ideja
da neko, u ovom vremenu, nakon svega, strada zbog teksta. A nije baš ni da sam
ja prošao bez posaljedica. Pogledajte što je pisano o meni. Od “monstrum” do
“gori od Bin Ladena”. Kolumnistica Glasa Srpske, čije ću pravo da piše slobodno
braniti do posljednjeg daha, napisala je kako me treba izolovati i amputirati
kao Bin Ladena. Kada analizirate ono što su o meni pisali mediji u Srbiji i
Republici Srpskoj, vidite da to nije opis osobe, nego filmskog negativca. To
nisam ja, nego Džoker, i to Ledžerov. Sve će to ostaviti posljedice, u ovom
trenutku ne mogu znati kakve.
*
Ranije ste i na sopstvenoj koži osetili kako izgleda odgovarati za sopstvene
reči. Ipak, presuda protiv vas u korist Emira Kusturice ovih je dana ukinuta.
Kako to komentarišete? – To je dobro za sve. Čak i za Kusturicu. Ustavni sud je
stao uz pravo na slobodu govora. Praktično je poručio da je ograničavanje
iznošenja vrjednosnih sudova neustavno. To je važna pobjeda za čitavu javnost.
*
Mislite li da trenutna zbivanja mogu povećati interesovanje za vaše knjige? –
Ne. Ko je čitao, čitaće, ko nije, neće. Sve se ovo i desilo zbog ne-čitanja.
Biće ipak da se neke stvari ne mijenjaju, i da ono što je anđeoski glas imao da
poruči Svetom Augustinu važi i danas: “uzmi i čitaj”, dakle, “uzmi i čitaj”.
Autor: Ivana Matijević
