O tome da li je nedavna presuda Apelacionog suda po kojoj je
zgrada proglašena zajedničkim vlasništvom rešenje prihvatljivo za
obe strane ili izvor novih nesporazuma i sudskih sporova
razgovarali smo s Jelkom Jovanović, potpredsednicom NUNS-a, i
Ninom Brajovićem, generalnim sekretarom UNS-a.
Politika:
Kakva je vaša reakcija na presudu Apelacionog suda?
Brajović:
Presuda je nezakonita zato što ne postoji nijedan zakon koji može
da utvrdi da neko može da stekne zajedničku imovinu na taj način.
Imovina se stiče pravnim poslom, zakonom, nasleđivanjem, što,
takođe, NUNS ne ispunjava. U tri različita sudska spora pred šest
sudskih instanci sudovi su potvrdili da je UNS vlasnik Doma
novinara. Dakle, ova presuda je izuzetak i Apelacioni sud je
doneo koristeći se moralno-političkim, a ne pravnim
kriterijumima, pa je jednom većinskom udruženju novinara
oduzeto moralno pravo da u potpunosti raspolaže svojom imovinom.
Jovanović:
Mi nismo ni do sada komentarisali presude, pa nećemo ni ovu iako je
izvršna u našu korist. U izvesnom smislu postupak još traje zbog
zahteva za reviziju i ustavne žalbe koje je podneo UNS, pa jedino
što mogu da kažem jeste da moje kolege i ja smatramo da su se pravda i
pravo ovog puta susreli. Apelacioni sud je prihvatio svedočenja,
pre svega, naših svedoka, među kojima su bila i dva bivša
predsednika UNS-a, Zaharije Trnavčević, koji je naš član, i
Ljiljana Zorkić-Turudić, koja je aktivna članica UNS-a i danas. Oni,
kao i niz drugih svedoka, potvrdili su da je velika grupa novinara
u vreme devedesetih bila prinuđena da osnuje novo udruženje jer
nisu mogli u okviru tada jedinog udruženja UNS-a nekoliko godina
da nametnu profesionalnost. Suprotstavljali su se služenju
režimu, ratnohuškačkom i propagandnom radu i svim ostalim stvarima
koje su bile svojstvene režimu Slobodana Miloševića i njegovim
sledbenicima. Pokazali smo i da se rukovodstvo UNS-a nije držalo
sopstvenog statuta. Jedini razlog za osnivanje NUNS-a tada i za
njegov opstanak do danas bilo je insistiranje na profesionalizmu.
Brajović:
Ja se sećam da su svi svedoci rekli da je u pitanju osnivanje novog
udruženja, dakle, problem je u tome što NUNS nema kontinuitet, pa ni
kontinuitet imovine nad zgradom. I tu je jedini problem.
Politika:
Da li članovi NUNS-a, koji su dobrim delom bili članovi UNS-a, imaju
bilo kakva prava u odnosu na imovinu udruženja kojem su nekad
pripadali?
Brajović:
Prava nisu sporna. Mi nismo sporili moralno pravo kolegama iz NUNS-a
da koriste Dom novinara, to pravo sam na neki način i zvanično
potvrdio kada se NUNS nasilno, uz pomoć policije, uselio 2002.
godine u zgradu Doma novinara. Tada sam čestitao Gordani Suši
useljenje i poželeo da se svi problemi između dva udruženja ubuduće
rešavaju dogovorom. Bilo je niz takvih pokušaja i obraćanja
skupštini NUNS-a, barem mojih, jer sam u dva mandata bio predsednik
UNS-a. Prošle godine, pošto smo dobili ponovo povoljnu presudu i
pošto je Prvi osnovni sud još jedanput potvrdio da zgrada pripada
UNS-u, pozvao sam da ne trošimo pare i ne parničimo se oko toga nego
da se dogovorimo, a mogući su i bolji dogovori od onih koje sada imamo.
Jovanović:
Tačno je da je uprava UNS-a u jednom trenutku dozvolila da koristimo
drugi sprat bez naknade za kiriju, ali postoji i spor koji je UNS
pokrenuo za naše iseljenje. Taj spor još nije okončan zato što se
čekao rezultat ovog spora i pretpostavljam da će biti rešen u našu
korist pošto je presuda Apelacionog suda izvršna. Saglasna sam,
kao i verujem svi naši članovi, da je najbolje sve naredne sporove
rešiti van suda jer su suđenja iscrpljivanje vremena i snaga i
skupa su. Ali, mi ne želimo politizovanje spora, pošto u ovom
postupku uopšte nije reč o političkim uverenjima nego stvarima
pravne i imovinske prirode.
Brajović:
Bila bi sreća da slučaj nije politički. Čitajući presudu
Apelacionog suda, jasno je da se ona ne zasniva na zakonu, nego na
političkoj podobnosti nekih novinara u prošlosti jer se jedno
udruženje, UNS, proglašava odgovornim za nepoštovanje kodeksa i
vlastitog statuta i zato mu se oduzima imovina. Takođe, NUNS je pre
5. oktobra imao Konvenciju sa strankama DOS-a, pored ostalog i o
tome, u tački osam, da se Dom novinara da na ravnopravno korišćenje
svim novinarskim udruženjima, nakon što stranke DOS-a dođu na vlast. I
evo vidite danas se to obećanje ispunjava.
Jovanović:
Da ste vi u pravu, da smo mi u NUNS-u, rukovodstvo i članovi, pre 5.
oktobra bili politički aktivisti i poslušnici režima novog
režima mi bismo veoma lako dobili zgradu. Osnovali bismo krizni
štab, kao što je bilo tada popularno, ušli u zgradu i bojim se da
sudskih sporova ne bi ni bilo. Ne, to se nije desilo zato što mi nismo
tako hteli. Došli smo kod vas nekoliko dana kasnije i održali
sastanak s vama u Resavskoj 28.
Brajović:
Jesam li tada ponudio da sve može da se zove NUNS i da na čelu svega
može da stoji Gordana Suša, ali uz jedan uslov da se pitaju svi
novinari Srbije na jednoj makar „kozačkoj“ skupštini?
Jovanović:
Nije moglo sve da se zove NUNS, jer ste vi imali ogroman bagaž. A kako
je lustracija izostala nismo mogli da dozvolimo da se kaže: „Evo,
nismo više UNS, svi smo NUNS i sad smo svi čisti”. Mi poštujemo odluke
vašeg Suda časti da urednike režimskih medija isključi iz članstva,
ali to nije dovoljna cena za uništavanje profesije. Uostalom,
prošlogodišnja skupštine NUNS-a odlučila je da se još nisu stekli
uslovi za ujedinjavanje zato što su okolnosti koje su i dovele do
osnivanja NUNS-a, nažalost, u dobroj meri i dalje na snazi. Za oba
udruženja je dobro da nema novih sudskih postupaka i troškova, da se
dogovorimo o zajedničkom upravljanju ili podeli vlasništva. Nama
je to posebno važno da se ne iscrpljujemo u daljem opstajanju samo
kroz projekte i da imamo deo prihoda koje možemo, u ovim kriznim
vremenima, usmeriti članovima kojima je pomoć neophodna.
Brajović:
Kad već govorimo o prihodima i imovini, NUNS je vlasnik profitnog
preduzeće Medija centra. Kao što UNS ima neke svoje prihode ima ih i
NUNS. Da li onda imamo i mi pravo na nešto što je neko finansirao iz
inostranstva, odnosno na Medija centar ili je to ekskluzivno pravo
članova NUNS-a?
Jovanović:
Koliko znam prema UNS-ovom statutu i vi možete da formirate
preduzeće. Mi smo bili prinuđeni da osnujemo Medija centar kako
bismo opstali.
Brajović:
Zanimljivo je pitanje kako Medija centar koristi „ekstra” zonu
grada Beograda po ceni od 600 i 300 dinara po metru kvadratnom. To je
ispod minimalne cene koju dozvoljavaju propisi grada Beograda.
Jovanović:
Mislim da i druga udruženja u toj zoni imaju sličnu cenu.
Brajović:
U toj zoni 300 dinara?
Jovanović:
Ne znam tačne iznose, odakle vam 300 dinara?
Brajović:
Imam ugovor.
Jovanović:
Jeste li taj ugovor našli na sajtu?
Brajović:
Ne, dobili smo ga po Zakonu o dostupnosti informacija.
Politika:
NUNS je imao ideju da se osnuje zadužbina ili legat, kojoj bi pripao i
Dom novinara, i da se tom imovinom zajednički upravlja.
Brajović:
Da, ali treba da se ispuni uslov o zajedničkoj imovini. Mi sporimo da
je Dom novinara zajednička imovina. Legat ne može da ostavi pravno
lice, već fizičko kao zadužbinu generacijama.
Jovanović:
Kao što je i Dom novinara!
Brajović:
Zgradu je napravila beogradska sekcija Jugoslovenskog
novinarskog udruženja čiju tradiciju baštini UNS i prema tome ne
može biti legat. NUNS ne samo da nas je tužio za zgradu u Resavskoj
nego se obratio i pravobranilaštvu Beograda i Srbije i tražio da
nam se oduzme i poslovni prostor u Knez Mihailovoj, gde je Pres-centar
UNS-a i Savez novinara Srbije i Crne Gore. Tu tužbu je u maju 2010.
godine napisao NUNS, a molbu pravobranilaštvu potpisao Đorđe
Vlajić, tadašnji predsednik NUNS-a.
Jovanović:
I da li je taj spor pokrenut?
Brajović:
Na sreću nije daleko. S druge strane, mi nikad nismo i nećemo
podnositi zahtev gradu da vam ne da poslovni prostor ispod
minimalne cene koju su propisali samom uredbom. Neka se grad time
bavi.
Jovanović:
A od kada vi koristite zgradu u Resavskoj?
Brajović:
Od 1986. godine, jer je bila nacionalizovana, pa ju je preuzeo
Tanjug, pa Zavod za statistiku…
Jovanović:
Znam i kako je vraćena: političkom voljom Dragoslava Markovića i
zahvaljujući zakonu koji je važio jedan dan.
Brajović:
To je lex specialis.
Jovanović:
Ali je to bila društvena imovina i nije vam vraćena, već data na
korišćenje.
Brajović:
Na korišćenje i raspolaganje. Raspolaganje društvenom imovinom
je zamena za vlasništvo koji je pružao mogućnost i da je otuđite.
Znači – pun kapacitet vlasništva u okviru socijalističkog
uređenja. Po padu Berlinskog zida mi smo stekli uslove da imovinu
uknjižimo i to smo i uradili.
Jovanović:
Nisam znala da je Berlinski zid imao uticaj i na to. Zašto imovinu
niste odmah uknjižili?
Brajović:
Onog časa kada sam saznao da postoji zakonska mogućnost to sam i
učinio.
Jovanović:
Znači, 2003. godine?
Brajović:
Da. Kao građansko pravno lice, za razliku od NUNS-a koji je bio
društvena organizacija, mi smo po zakonu dobili pravo da imovinu
uknjižimo kao vlasništvo. Nismo ništa drugo uradili nego sproveli
zakonsku odredbu koja je bila na snazi, a s kojom se saglasilo i
Republičko javno pravobranilaštvo. Oni su brinuli o društvenoj
imovini, kao što vi „brinete” o državnoj, pa podnosite
pravobranilaštvu tužbu koju treba da sprovedu protiv UNS-a. To je
ono što nam smeta.
Jovanović:
Nama 18 godina smeta to što smo siroče i pored svih zakonskih prava.
Meni bi bilo drago da su stvari završene bez sudskih postupaka i
sporova. Sad smo tu gde smo, posle izvršne presude Apelacionog
suda, a mislim da je sada već i uknjižba gotova, interesuje nas da li
postoje obaveze za koje se ne zna, recimo neki hipotekarni
krediti? To će biti vrlo nezgodno ako dobijemo u miraz.
Brajović:
Mislim da neće biti nikakav problem da presuda bude stavljena van
snage. Ni Ustavni ni Vrhovni kasacioni sud, ako se poštuju zakoni,
ne mogu da potvrde ustavnost i zakonitost ove presude. Bilo bi lepo
da budete fer prema nama kao što smo mi bili prema vama kada smo, i to
dva puta, imali istu ovakvu presudu. Tada nismo preduzimali
nikakve korake o kojim vi sada pričate.
Jovanović:
A zahtev za iseljenje?
Brajović:
Taj zahtev je bio simboličan nakon vašeg nasilnog useljenja. Nikada
se nismo interesovali za njegovu sudbinu. U svakom slučaju,
nikada nismo tražili naplatu sudskih troškova, prepustili smo da
koristite vanredni pravni lek i mislim da treba to da uradite i kad
smo mi u pitanju.
Politika:
Da li je moguće spor rešiti dogovorom?
Brajović:
Zajednička imovina, ako bi opstala ovako nakaradna presuda,
tražila bi dalje utvrđivanje koliko kome pripada. To bi bio
maratonski i neproduktivan spor. Ako bude pameti da se napravi
neki dogovor, da svako prihvati i nešto što mu ne odgovara, onda
ćemo doći do rešenja.
Jovanović:
Mi smo za dogovor. Ni sada ne bismo išli na sud da nismo morali. Nadam
se da ni NUNS ni UNS neće morati više da se pojavljuju u javnosti zbog
toga, već zbog svog osnovnog posla – zaštita i unapređenje
profesije.
Autor: Jelena
Čalija Višnja Dugalić




