ENIvica Đikić je rođen 1977. godine u Duvnu / Tomislavgradu, u Bosni i Hercegovini. Novinarstvom se bavi više od deset godina. Od toga osam godina piše u splitskom nedeljniku „Feral Tribune“. Od početka 2001. zamenik je glavne urednice ovog lista. Objavio je roman „Cirkus Columbia“ za koji je dobio prestižnu nagradu „Meša Selimović“ za najbolji roman napisan u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori u 2003. godini. Živi u Zagrebu
Gotovo da nema hrvatskog političara kog je mimoišlo vaše oštro pero. Zašto ste odabrali baš Mesića?
– Razlog je, s jedne strane, banalan: izdavačka kuća „VBZ“ iz Zagreba ponudila mi je posao pisanja Mesićeve biografije. Dakle, ideja nije izvorno moja. Ponudu sam prihvatio zato što mislim da Stipe Mesić ima vrlo zanimljivu političku biografiju, jer nije baš lako u svijetu naći političara koji je bio predsjednikom dviju država. Ponudu sam, osim toga, prihvatio i zato što Mesić nije tip dosadnog i šablonskog političara, nego je potpuno autentična politička pojava sa svim svojim slabostima i vrlinama.
S obzirom na to da čitaoci u Srbiji verovatno još neko vreme neće biti u prilici da pročitaju vašu knjigu i upoznaju se sa nekim fantastičnim detaljima iz biografije hrvatskog predsednika, zamolio bih vas da, nakon silnog materijala kroz koji ste prošli, u jednom pasusu napravite portret Stipe Mesića…
– Mesić je pragmatičan političar bez dubljeg interesa za bilo što, osim za bavljenje politikom u najelementarnijem značenju tog pojma, i bez dubljih životnih uvjerenja, ako izuzmemo antifašizam. Riječ je o prilično površnom čovjeku koji, međutim, raspolaže izvrsnim političkim instinktom i koji raspolaže zavidnom količinom onoga što bi se moglo nazvati građanskom i ljudskom hrabrošću. Na koncu, Mesić je čovjek kojega ni najmanje ne uzbuđuje novac ili bilo koji drugi oblik materijalnog bogatstva. Njega uzbuđuje samo društveni utjecaj i stalna okruženost ljudima i mislim da je u pravu Marinko Čulić kad kaže da Mesić smatra bačenim svaki dan u kojemu se nije susreo s najmanje pedeset ljudi i dao pet intervjua.
Uživao sam u „Domovinskom obratu“ kao u dramatičnom političkom trileru. Primetio sam da tu ima dosta, recimo, ladlamovskih pasusa. Priču ispunjavate igrama koje igraju tajne službe. I u „Feralu“ često dotičete ovu temu. Čak ste i vi, ako se ne varam, imali posla sa tajnom službom…
– Nisam ja imao posla s tajnom službom, nego je ona imala posla sa mnom: u Tuđmanovo vrijeme – kao i doslovno svi novinari Ferala – imao sam dosje „unutrašnjeg neprijatelja“ u Službi za zaštitu ustavnoga poretka, a u Račan-Mesićevo vrijeme ta me ista služba u jednom svom dokumentu – zajedno s još petoricom kolega – optužila da smišljeno plasiram laži o državnoj zaštiti koju uživa haaški optuženik Ante Gotovina. Priznajem, zanima me svijet tajnih službi i tajnih agenata, ali ne zato što volim teorije zavjera i ne zato što mislim da tajne službe usmjeravaju naše sudbine, nego zato što me uistinu zanimaju psihološki profili ljudi kojima je posao da slušaju tuđe telefonske razgovore, da uhode, da istražuju tko jebe čiju ženu i da na osnovu toga slažu konstrukcije i izvlače dalekosežne zaključke… Zanima me, u suštini, propitivanje besmisla tog posla i zanima me da dokučim što špijune, osim plaće, motivira da se bave tim besmislenim poslom.
Mića Vujičić
