Gospođa koja laje

Poravnava krajeve somotske kragne da stoje u istoj (zamišljenoj) horizontalnoj liniji, simetrično, zatim pročišćava grlo. Mahinalno namešta pramen kose dok posmatra komad papira u rukama i pogledom preleće preko dobro poznatog teksta. Mesta koja treba posebno naglasiti već zna napamet, što je i razumljivo pošto je tekst svojeručno napisala prethodnog dana. Kamerman joj daje ugovoreni znak – ima još svega nekoliko sekundi do uključenja u program. Ona sklanja list papira u stranu (vesti se čitaju sa telopa na zidu preko puta), uspravlja se i zauzima čvršći položaj, ispod stola malko privlači noge k sebi radi boljeg uporišta i naslanja se laktovima na voditeljski pult. Glavu drži visoko zabačenu i uspravno. Dlanovi su joj priljubljeni, prsti grčevito isprepleteni kao pri najusrdnijoj molitvi. Utom se lampica na kameri pali, i ona zna da je snimaju i da slika ide u etar. Gospođa otvara usta i počinje da laje.
Tatjana Lenard, urednica spoljnopolitičke rubrike Informativnog programa televizije Beograd, tog 8. aprila 1999. pročitala je s posebnom emfazom sledeće rečenice:
„U našim redakcijama, montažama, studijima, na predajnicima provodimo dane i noći. Neka Klark puca, mi ga čekamo. Obaveštavamo ga da smo u Takovskoj 10, da ne kažemo i na kom stepenu geografske širine i azimutu. Neka to sam pronađe.“
Neke dve nedelje kasnije Klark je pucao, ali gospođe koja laje nije bilo u pogođenoj zgradi.
Lenardova je u to vreme već bila u Budimpešti, na nekom međunarodnom skupu o medijima, gde je pred inostranim auditorijumom pročitala svoj stručni rad: „Medijske manipulacije u ratu u Jugoslaviji“. Društvo joj je pravio snimatelj RTS-a po imenu Imre Biro. On je lično stajao pored nje 22. aprila i čuo svojim ušima kako je Lenardova, pozvavši nekog iz RTS-a mobilnim telefonom, ovome prenela sledeću poruku: „Bićete bombardovani… Sklanjajte ljude i opremu!“
Koga je Tatjana Lenard pozvala telefonom te noći? Ko bi moglo biti to nepoznato lice koje je primilo poziv, a koje je potom odlučilo ništa da ne preduzme i tu vest prikrije? U kombinaciji najverovatnije mogu biti samo tri imena: direktor Milanović, partijski drug Lenardove Jovan Ristić ili Milorad Komrakov.
Imre Biro je ostavio sledeću svojeručno sastavljenu zabelešku o tom budimpeštanskom noćnom telefonskom razgovoru Tatjane Lenard:
„Na dan bombardovanja Televizije krenuli smo sa grupom novinara na sastanak ‘Dunavske komisije’ za Budimpeštu. Uveče, u hotelu, novinarka mi je rekla da kažem svojoj ženi kad budem razgovarao sa njom (moja žena je te noći radila na televiziji), da posle 22 časa ne boravi u zgradi. Posle te tragične noći, novinarka se rano ujutro sa delegacijom vratila za Beograd, a ja sam ostao sa ostalim novinarima. Ta novinarka iz Televizije bila je Tatjana Lenard.“
Taj njen prilog nije trajao duže od šest minuta, ali se autorka kasnije uporno žalila kako su svi obratili pažnju samo na nekih dvadesetak sekundi njenog teksta. Sedela je na stolici bez naslona, i čitala pripremljeni tekst koji je išao sa telopa preko puta, držeći sklopljene ruke kao da se moli. Iza nje, na ekranu se videla pojednostavljena, shematizovana karta sveta na kojoj su obrisi kontinenata bili predstavljeni nizovima upaljenih lampica na tamnoj pozadini – cinična dekoracija Dnevnika tih godina kada je Srbija bila odsečena od sveta i stavljena sankcijama u neku vrstu modernog leprozarijuma grandioznih razmera. Ceo stav i držanje komentatorke odaju nešto od značaja onoga što ima da kaže i militantnosti trenutka. Čak je i sako na njoj oštrih linija i nekako uglast. Mada u njegovom kroju nema ničeg od uniforme, malo je više naglašen u ramenima i neke neodređene boje, između tamnozelene i maslinaste. Na reverima ima umetak od crnog pliša, u obliku dva crna simetrična truogla. Kosa joj je začešljana u malko podignutu punđu, a napred joj padaju šiške i prekrivaju čelo – gledaoci pred sobom vide poludevojčicu, poluamazonku sa dve oštre usečene bore na licu. Sako je zakopčan, kamera dopušta da se zapaze samo dva krupna okrugla dugmeta i, u istoj liniji s njima, i malo iznad, krupni crno-beli bedž u dnu revera, sa ucrtanim koncentričnim krugovima i tačkom u sredini – takozvani „target“. Ispod kaputa proviruje svetla bluza bledožute boje, sa velikim okruglim izrezom koji otkriva jabučicu što se pomera gore-dole dok gospođa laje. Završivši čitanje, gospođa ustaje i žurno izlazi. Napolju je čekaju Jovan Ristić i njegov lični šofer, i sve troje odlaze kolima nekud u noć.
U sudskim analima, u jednom od obdukcionih nalaza, čitamo: „…deo ljubičaste tkanine, na više mesta raskidan, najverovatnije od neke majice. Bele platnene gaće, sa kratkim nogavicama i šlicem, na više mesta nepravilno raskidane. Crne pantalone od sitnog somota, sa rajsferšlusom, marke ‘TDI’, sa dubokim džepovima našivenim sa strane, u visini gornje trećine nogavica. Tkanina pantalona na brojnim mestima nepravilno rastrgnuta. Postava na džepovima pantalona je od svetloplavog materijala, a u desnom džepu je svežanj od 6 metalnih ključeva, od kojih je jedan od automobila marke ‘zastava’. U pojasu pantalona nalazi se široki crni kaiš, na dva mesta raskidan. Kratka plava leva čarapa, na više mesta raskidana. Crna plitka cipela na šniranje, od prevrnute kože, u predelu đona raskidana. Karirana košulja sa sivim, crnim, crvenim i zelenim tonovima, dugih rukava, na etiketi košulje upisano ‘Sinagomlekleri’, veličina XXL. Na košulji nedostaje donji deo desnog rukava, a gornji deo istog rukava je potpuno raskidan. Tkanina košulje u desnoj polovini, kao i u predelu pazuha levog rukava, koji je očuvan, višestruko je nepravilno raskidana. Svi opisani delovi odeće su na mnogim mestima zamazani sivim, čvrstim, prašinastim sadržajem – malterom.“


 Nastavlja se


 

Tagovi

Povezani tekstovi