BOŠKO BRANKOVIĆ: Tada se nisam bojao, sada mi je nelagodno

bosko

[box align=’box-left’ id=’14755′]

Snimatelj TV B92 Boško Branković pretučen je 24. jula 2008. godine ispred Ambasade Turske tokom protesta predstavnika desničarskih organizacija I Srpske radikalne stranke (SRS) zbog hapšenja haškog optuženika Radovana Karadžića.

Brankoviću je razbijena kamera, posle napada nije mogao da hoda, noga mu je imobilisana i prebačen je na ortopedsku kliniku na Banjici.

Prethodno, isti napadač je napao i foto-reportera Foneta. Policije nije bilo u blizini. Incident se dogodio kada je Branković snimao kako demonstranti lome aparat foto-reporteru Foneta, posle čega je jedan mladić prišao i šutnuo snimatelja B92. Potom je nastavio da ga šutira, dok je masa skandirala „Udri, udri novinara“.

Boško Branković je počeo da radi honorarno kao student kamere Fakulteta dramskih umetnosti i od septembra 2000. godine, kad je osnovana TV B92, pozvan je u tim te televizije, a od avgusta 2013. radi za Al Džaziru. „Zašto sam ostao posle toga kao snimatelj i nastavio da radim taj posao na televiziji? Pa, verovatno sam hteo da opravdam poverenje koje mi je ukazano na Televiziji B92.

Vremenom i radom sa dobrim i iskusnim novinarima prosto sam napredovao, zanimalo me je to. Išao sam dalje, korak dalje i zavoleo taj posao. Zavoleo sam da gledam ljude kroz objektiv, naučio sam da slušam, da osluškujem novinare, da osluškujem sagovornike, da percipiram neki svoj sledeći korak, prvi, drugi, treći kadar, koji će biti sledeći i tako, prosto, zavoleo sam to“, kaže Branković za Dosije: „Tu ima dosta uzbuđenja, ne u dnevno-političkim stvarima koje radimo, ali u nekim ozbiljnijim, dokumentarnim. Ili, prosto, to je nešto što me pokreće i što volim i tu sam pronašao sebe kao snimatelja.

<!—->

DOSIJE: Kojim bi pridevom opisao medije u Srbiji danas, novinarstvo?

BRANKOVIĆ: Meni kao snimatelju malo je teško na taj način da se izrazim. Daleko od toga da ne pratim druge medije, da ne vidim šta se dešava na konferencijama za štampu, da ne vidim kako druge televizije ili drugi novinari izveštavaju o nekim događajima na kojima sam ja bio i onako kako izveštava moja kuća, ali mislim da je to teška muka. Vremenom sam naučio i shvatio da postoje dobri novinari, profesionalci, obrazovani, hrabri. Postoje dobri ljudi, ali i loši novinari. Ima mnogo uplašenih i ima, da kažem, možda je ružna reč, ološa kome nije mesto uopšte u medijima.

DOSIJE: Šta je za tebe strah kada kažeš da ima mnogo uplašenih?

BRANKOVIĆ: Strah dolazi iz glave, to je neka produžena senka neznanja. E sad, ako pričamo u kontekstu onoga što se meni desilo, ja tad nisam imao strah. Znači, tada kad se meni to desilo, kad sam snimao i ostalo, nisam imao strah jer nisam uopšte shvatao da može nešto tako da mi se desi u Beogradu. Ali sada osećam nelagodu.

S druge strane, pre nego što smo mi počeli da snimamo, rekao sam da ja imam strah od onoga o čemu ćemo sada pričati – strah da napraviš neki prvi korak, da kažeš nešto, da ne ispadnem ne glup, ali shvatio sam da moram da prihvatim ovaj razgovor. Ne zbog sebe i onoga što se meni desilo, jer to je prošlo i to ima neki svoj put, nego da mora da se napravi atmosfera u zemlji, u gradu, među narodom, da ovo ne sme više nikome da se desi.

Ja, koji sam normalno radio svoj posao, sad osećam nelagodu kada moram da izveštavam sa neke fudbalske utakmice ili sa nekog mitinga, prosto, više mi nije prijatno. Ne mogu kao profesionalac da kažem: „Ej, ljudi, ja ne mogu da idem tamo, ja se ne osećam prijatno i tome slično“, prosto ne mogu drugog kolegu da uvučem u tu priču, ali jednostavno počeo sam da se osećam nelagodno u takvim situacijama.

<!—->

DOSIJE: Jesi li razočaran?

BRANKOVIĆ: Nisam. Ne bih da zvučim patetično ali radim u firmi koja zna da ceni I vrednuje moj posao. Mnogo je bitnije što kolege novinari uspevaju da se odupru pritiscima dnevno-političke situacije, što njihove moralne I etičke vrednosti ne padaju.

DOSIJE: Hajde da se vratimo na tu priču, ispričaj nam šta se tebi desilo od početka do kraja, ceo događaj.

BRANKOVIĆ: Taj dan, u principu, nije se razlikovao od bilo kog drugog dana kad te pošalju da snimaš povorku demonstranata. Konkretno, povod je bilo hapšenje Karadžića, to je bio drugi, treći ili četvrti dan posle hapšenja. Ništa nije ukazivalo na to (napad), dobiješ zadatak, kreneš sa kolonom i šetaš. Ono što je možda moglo da se primeti, a to sam shvatio kasnije, jeste ta neka bezbednosna situacija, momci u grupicama koji su išli ispred i pored kolone i nije ih kontrolisalo obezbeđenje organizatora tog skupa, niti policija u civilu i uniformisana policije. Išli su i radili praktično šta su hteli.

Koloni sam se priključio u Dečanskoj ulici i kao i ostali snimatelji i novinari išao sam ispred povorke sa onim velikim transparentom I zastavama i ostalo, kod Ambasade Turske nisam snimao – znači, taj snimak nemam – jedan maskirani momak se zatrčao i s leđa šutnuo fotoaparat kolege iz Foneta. Aparat, objektiv je pao, rasuo se po asfaltu i tad sam rešio da uključim kameru jer je kolega Zoran krenuo da skuplja te delove, ai neki ljudi su mu pomagali.

[box align=’box-center’ id=’14758′]

Kako sam snimao pravo, levim okom sam video da se prema meni zatrčava neki momak. Okrenuo sam kameru ka njemu i tad sam primio prvi udarac. Otišao sam par metara unazad, besan, prosto ne veruješ šta ti se dešava, okrenuo sam kameru ka tom momku i opet sam uključio i krenuo sam da ga snimam… On se zatrčao ponovo, skočio, udario me, tad sam pao na koleno, pao sam na zemlju. Pala je i kamera, otpao je kompendijum, otpala je baterija, ja sam to nekako uspeo da sakupim, da spojim, zagrlio sam kameru i onda su došli neki drugi momci i taj deo je zanimljiv za priču, jer vi imate njih trojicu-četvoricu oko sebe: jedan viče „ne dirajte ga, nemojte“, a lupa te po glavi, a ovaj drugi pokušava da mi otme kameru i da me ubedi da će kod njega kamera biti sigurna. To je trajalo ne znam koliko sekundi, u glavi to je večnost, ali realno trajalo je 10–15 sekundi, i onda su došli brat Radovana Karadžića sa jednim ili dva krupnija momka, podigli su me, ja sam držao kameru i spustili su me dole niz Kneza Miloša u neku banku na uglu Kralja Milana I Kneza Miloša. Tu sam sačekao hitnu pomoć, sačekao sam kolege kojima sam dao kameru sa materijalom koji je snimljen i otada praktično priča kreće nekim svojim, drugim tokom.

<!—->

DOSIJE: A taj tok je – kakav?

BRANKOVIĆ: Ja na suđenju, sem prvookrivljenog Milana Savatovića, drugu dvojicu momaka nisam prepoznao, jer kad sam pao prekrio sam glavu i nisam gledao šta se dešava. To su učinili drugi svedoci, prosto oni koji su bili tu. Znam da je Savatović bio u bekstvu i da je tek posle ne znam koliko dana uhapšen, ja sam još bio u bolnici. Suđenje je realno brzo krenulo, mislim u oktobru te godine, ali se onda odužilo, trajalo skoro dve i po godine. Prvom presudom Milan je dobio kućni pritvor, drugookrivljeni i trećeokrivljeni su dobili uslovne kazne. Apelacioni sud je poništio presudu i Milan je dobio godinu dana zatvora i kaznu odslužio u Valjevu, drugookrivljeni Stefan je dobio šest meseci kućnog pritvora, a trećeokrivljenom Nikoli je, mislim, ostavljena uslovna kazna.

[box align=’box-center’ id=’14748′]

Pročitajte i ostale tekstove objavljene u Specijalizovanom Dosijeu br. 41.

Tagovi

Povezani tekstovi