EN
„?! ‘Kakav ste detektiv: Je li ovo ubistvo ili samoubistvo?“.
Ne, nije u pitanju šala, niti pitanje postavljeno na nekoj anonimnoj Facebook grupi. Ovo je naslov teksta na online mediju Radiosarajevo.ba u kojem ovaj portal nudi svojim čitateljima sliku pozivajući ih da u komentarima daju vlastitu teoriju da li je žena na fotografiji oduzela sebi život ili ju je neko ubio.
Kao način prevencije suicida, WHO već na drugom mjestu, odmah poslije sprječavanja pristupa sredstvima za suicid poput lijekova ili oružja, navodi – odgovorno medijsko izvještavanje.
I jednostavna online pretraga pokazat će vam da je vijesti o suicidu mnogo, a odgovornog izvještavanja malo. Skoro da na vijesti više i ne reagujemo dok se ne dese slučajevi koji nas iz nekih razloga ipak iznenade i zaprepaste više. Takav slučaj desio se u Bosni i Hercegovini početkom juna kada je pronađeno tijelo studentice Pravnog fakulteta u naselju Ilinčica u Tuzli.
„Vijest o smrti Adise Atiković iz Tuzle šokirala je bh. javnost, posebno jer se, prema preliminarnim informacijama, radi o samoubistvu“– piše portal Klix.ba.
Gdje prestaje informacija, a počinje senzacija?
Kada je djevojka Adisa Atiković nestala, a roditelji prijavili njen nestanak, bosanskohercegovački mediji ovu su informaciju prenijeli bez senzacionalizma. Fotografiju djevojke su objavili, što je bilo i potrebno, s obzirom na činjenicu da je potraga za njom bila u toku.
Nakon što je djevojka pronađena, brojni portali su i dalje objavljivali njene fotografije (Klix.ba, Avaz.ba, Hayat.ba, Faktor.ba, Oslobodjenje.ba, Source.ba, Radiosarajevo.ba i drugi), dok je portal Mondo.rs zamaglio objavljenu fotografiju, te ponudio SOS liniju za pomoć onima kojima je potrebna emotivna podrške u krizi i prevenciji samoubistva.
Screenshot Mondo.rs
„Ovo je devojka (22) čije telo je pronađeno u Ilinčici: Pored nje su pronađene TABLETE“, „Adisa Atiković iz Tuzle, za kojom se tragalo, je najvjerovatnije počinila samoubistvo u crvenom Fordu!”, „Potvrđeno za Oslobođenje / Tragičan kraj potrage: U Tuzli pronađeno tijelo nestale Adise Atiković”, “Tragično okončana potraga: Adisa Atiković (23) pronađena MRTVA U “FORDU””, „U crvenoj “Fiesti” pronađeno tijelo djevojke Adise Atiković” – neki su od naslova.
„Koristiti siguran, inkluzivan jezik, prenositi potvrđene informacije, ukloniti informacije o mjestu i načinu izvršenja samoubistva, uključivati načine traženja pomoći“ – neki su od početnih savjeta za izvještavanje o suicidu koje daje australijska Organizacija za podržavanje odgovornog medijskog izvještavanja o suicidu, mentalnim bolestima, alkoholizmu i drugim psihoaktivnim supstancama, Mindframe.
U narednim danima mediji su izvještavali o reakcijama na društvenim mrežama poznanika, profesora, nastavnika iz srednje škole koju je djevojka pohađala, te nastavili kršiti profesionalnu praksu izvještavanja o suicidu.
„DA SRCE PUKNE: DESETOMINUTNA ŠUTNJA U TUZLI ZA ADISU ATIKOVIĆ”, „Tuzla obavijena tugom: Danas će na vječni počinak biti ispraćena Adisa Atiković”, „Tuga / Danas u Tuzli dženaza Adisi Atiković”, „Tuzla okovana tugom: Rijeka ljudi na dženazi djevojci Adisi Atiković” – nastavili su u narednim danima mediji s dobro poznatim nam floskulama.
Najdalje je u tabloidiziranju ovog događaja otišao Dnevni avaz koji je dijelio video u kojem Adisa Atiković čita svoj literarni sastav. „Srce puca od tuge: Prijatelji Adise Atiković masovno dijele ovaj video”, bio je naslov ovog Avazovog teksta. Osim informacije o mjestu i vremenu sahrane/dženaze, ovaj tekst nema nikakvu informativnu vrijednost, premda ga je autor pokušao „obogatiti“ emotivnim frazama.
Važno je napomenuti da su savjeti Svjetske zdravstvene organizacije medijskim profesionalcima koji izvještavaju o suicidu sljedeći:
1. Edukujete publiku o suicidu,
2. Izbjegavajte jezik kojim se suicid tabloidizira ili predstavlja normalnim činom,
3. Izbjegavajte naslovne/početne stranice kada objavljujemo priče o suicidu, i izbjegavajte ponavljanje priče,
4. Izbjegavajte detaljno predstavljanje metoda samoubistva,
5. Pažljivo birajte riječi u naslovu,
6. Budite oprezni u biranju fotografija ili videa,
7. Obratite posebnu pažnju na izvještavanje o suicidu poznatih osoba,
8. Vodite računa o emocijama osoba ožalošćenih suicidom,
9. Obezbjedite u tekstu informacije o adresama na kojima građani/ke mogu potražiti pomoć,
10. Budite svjesni činjenice da i medijski profesionalci mogu biti pod utjecajem priče o suicidu.
Skoro svaku ovu preporuku u slučaju izvještavanja o samoubistu Adise Atiković, brojni bosanskohercegovački web portali su prekršili.
Associated Press Stylebook nudi također nekoliko savjete za izvještavanje o suicidu koje možete vidjeti na njihovom Twitter postu u nastavku.
Izvor: Twitter profil APStylebook
Organizacija „Reporting on suicide“ koju čine stručnjaci za prevenciju samoubistava, organizacije javnog zdravlja, škole novinarstva, medijske organizacije, novinari i stručnjaci za sigurnost na internetu također nudi nekoliko savjeta za izvještavanje o samoubistvima koje vidimo na slici.
Izvor: www.reportingonsuicide.org (detaljnije preporuke pročitajte ovdje)
Al Tompkins je za Poynter institut napisao vrlo često citiran članak kada je u pitanju izvještavanje o suicidu. Uočio je nekoliko ključnih problema i predložio moguća rješenja profesionalcima koji se bave ovom temom.
Iz Instituta savjetuju novinare/ke da nipošto ne glorificiraju suicid i da ne pojednostavljuju uzroke zbog kojih je neko oduzeo sebi život budući da su oni uglavnom složeni i višestruki.
Psihologinja Vahida Djedović objašnjava da je nakon suicida Merilyn Monroe zabilježen povećan broj novih slučajeva samoubistava. Slično, iz Poynter instituta pojašnjavaju da su nakon smrti slavnih osoba poput Anthony Bourdaina i Kate Spade „pozivi na telefonske linije za suicid skočili za 25 posto, navodi The Wall Street Journal“. Zato savjetuju novinarima da objasne svojim čitateljima da suicid predstavlja destruktivan, bolan i samoviktimizirajući postupak.
Još jedna česta zabluda u vezi sa suicidom jeste pretpostavljanje da je došao nakon dužeg promišljanja. Samoubistva su iracionalan postupak i Poynter savjetuje da se radije fokusiramo na izvještavanje o mentalnom zdravlju, uzrocmia neprijavljivanja mentalnih problema, zdravstvenom osiguranju koje (ne)pokriva i liječenje mentalnih stanja.
Uloga medija u prevenciji: izbjeći „Wertherov sindrom“
„Odgovorno medijsko izvještavanje može pomoći u prevenciji samoubojstava“, kaže neuropsihijatar i šef Centra za mentalno zdravlje JZNU Dom zdravlja Tuzla, Zlatko Kalabić.
„Mediji igraju značajnu ulogu u današnjem društvu – oni snažno utječu na stavove u zajednici, na vjerovanja i ponašanje, pa tako mogu igrati i aktivnu ulogu u prevenciji samoubojstava. Bitna je saradnja medija sa zdravstvenim službama u predstavljanju činjenica. Prikazivati isključivo pouzdane podatke, uvijek kao sporednu vijest. Isticati alternative samoubistvu. Pružiti obavijesti o oblicima pomoći u zajednici. Dati publicitet pokazateljima rizika i znacima upozorenja” – objašnjava Kalabić.
„U borbi protiv stigmatizacije svakako da su poželjni medijski pristupi koji na sve moguće načine destigmatiziraju i detabuiziraju sve što ima veze sa problemima u mentalnom zdravlju”, objašnjava neuropsihijatar Alija Sutović sa Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla.
„U mnogim državama u svijetu propisan je kodeks izvještavanja o samoubistvu i taj kodeks obrađuje bezbroj okolnosti i detalja u vezi sa tim. Drugim riječima mediji moraju sve učiniti da se ozbiljno profesionalno tretira jedna takva tema a da se ne proizvede tzv. Wertherov sindrom, tj. da se ničim ne ‘popularizira’ taj tragičan čin – samoubistvo“ – zaključuje Sutović.
Anne Marie Čurčić, novinarka Al jazeere Balkans pokrenula je 2019. godine kampanju „Za tebe: Važno je“ u cilju promoviranja važnosti mentalnog zdravlja i preveniranja suicida, nakon što je 2018. njena kćerka oduzela sebi život.
Čurčić smatra da je „uloga ali i odgovornost medija u edukaciji i senzibilizaciji javnosti ogromna“.
„U Srbiji su, nažalost, još uvek retki mediji (tu pre svega mislim na štampane medije i portale) koji se temom mentalnog zdravlja bave na profesionalan i odgovoran način, poštujući ne samo etički Kodeks novinara, već zakonima i Ustavom zagarantovana prava građana, poput prava na dostojanstvo i privatnost. Zašto ovo ističem – jer se senzacionalizam u izveštavanju i o ovako osetljivim temama gotovo podrazumeva, posebno u tabloidima koji su, hteli-ne hteli, najčitaniji. Odgovornost vlasnika medija, glavnih i odgovornih urednika, kao i novinara je, ponoviću, ogromna – ne može se prati savest time što će se, na dnu senzacionalističkog i neretko stigmatizujućeg teksta navesti brojevi SOS linija za pružanje psihološke podrške, šteta je već učinjena. Takve stvari su prosto nedopustive, tim pre što su i novinarski kodeks i preporuke za medije Svetske zdravstvene organizacije kristalno jasni, a uz to i svima dostupni“, pojašnjava nam Čurčić.
Ova novinarka smatra da je pandemija dovela do određenih pomaka u izvještavanju o mentalnom zdravlju budući da je tema usljed lockdown-a i brojnih ograničenja ponovo aktuelizirana.
Postoje i dobri primjeri izvještavanja o suicidu, ali i mentalnom zdravlju uopće i u Bosni i Hercegovini. Tako je Al jazeera Balkans pripremila kratki video u kojem novinar kroz razgovor sa psihijatrom informiše o depresiji, načinima da je prepoznamo i liječimo.
Komunikologinja Zarfa Hrnjić Kuduzović pisala je o izvještavanju o samoubistvu za Analiziraj.ba gdje je detaljno objasnila Papagenov efekt.
„Analogijom s Papagenom, likom u Mozartovoj „Čarobnoj fruli“, koji uspijeva prevazići samoubilačku krizu, grupa naučnika je medijsko izvještavanje koje doprinosi prevenciji samoubistava nazvala Papagenovim efektom. Takve su medijske priče o ljudima koji su pobijedili suicidalne misli i prebrodili životne krize. Kada se takvim pričama dodaju stručne preporuke o načinima suočavanja s problemima, kao i informacije o tome gdje i kome se mogu obratiti u kriznim situacijama, one mogu pomoći u sprječavanju suicida”, piše Hrnjić Kuduzović.
Novinarka Lidija Pisker za portal Diskriminacija.ba napisala je također o izvještavanju o samoubistvima, a ozbiljnije analitičke tekstove o povećanom broju oboljelih od mentalnih bolesti, mentalnim problemima tokom pandemije, psihičkim problemima kod djece i mladih bilježi i portal medija Deutsche Welle, kao i portal Mediacentra Sarajevo.
Samoubistvo: treći vodeći uzrok smrti mladih u dobi od 15 do 19 godina
Prema podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine, u 2019. godini samoubistvo je bilo uzrok smrti 344 osobe. Ovaj broj je nešto manji u odnosu na 2018. godinu, a podataka za 2020. godinu još uvijek nemamo.
Pored ovih brojeva važno je znati da nijedno samoubistvo nije tek statistički podatak, te da svaki suicid na neki način pogađa 135 ljudi. Osim toga, među nama su brojni građani koji se nose s mentalnim problemima.
Neliječeni, mentalni poremećaji mogu biti uzorci samoozljeđivanja, a u najgorem slučaju i oduzimanja vlastitog života.
Neuropsihijatar Zlatko Kalabić kaže da istraživanja pokazuju da „suicidalne osobe imaju neke karakteristike i životne okolnosti češće nego opšta populacija. Njihovo djetinjstvo često je obilježeno konfliktima, nasiljem, nedostatkom toplih međuljudskih odnosa, ljubavi i podrške. Tokom adolescencije, često proživljavaju stresne situacije u kojima se osjećaju nesigurno i bezvrijedno. Može se raditi o psihološkoj boli, usamljenosti, odbacivanju od okoline, zlostavljanju – fizičko/psihičko/seksualno, depresiji, bespomoćnosti…“
Svemu ovome dodaje i to da su „mladi često impulsivni i teško razmišljaju o dugoročnoj perspektivi svojih postupaka. Samoubistvo im se u datom trenutku može činiti jedinim izlazom iz nekog problema“.
Liječenje na klinici kao kazna?!
Podaci Svjetske zdravstvene organizacije pokazuju da je samoubistvo treći vodeći uzrok smrti osoba životne dobi od 15 do 19 godina, a oko polovine mentalnih oboljenja počinje u 14. godini. Razlozi neprijavljivanja su najčešće stigmatizacija i strah od reakcija društva.
„Stigma je možda ključni pojam u temi koju obrađujete“ – kaže neuropsihijatar sa Univerzitetskog kliničnog centra u Tuzli, Alija Sutović.
Novinarka Anne Marie Čurčić također misli da je razlog neprijavljivanja mentalnih oboljenja upravo strah da će se naići na nerazumijevanje, „i to ne samo u širem, već i u onom najužem okruženju, unutar porodice“.
„Taj strah, nažalost, nije neopravdan imajući u vidu to more predrasuda, negativnih stereotipa i stigme koja gotovo po pratilu prati osobe koje se nose sa mentalnim poteškoćama ili poremećajima. Verovatnoća da će vam neko reći – nije ti ništa, preteruješ, umišljaš, samo hoćeš da privučeš pažnju… – daleko je veća nego da vas neko zaista sasluša, a da vas pri tome ne osuđuje ili pokušava da vas ad hoc ‘popravi’. To je, čini mi se, delom i posledica kulturološke matrice po kojoj smo vaspitavani – mi prosto nismo naučeni da razgovaramo o neprijatnim osećanjima poput tuge, straha, ljutnje i slično“, objašnjava Čurčić.
„Samoubistvo je tragičan i užasan fenomen i time se bavi suicidologija u okviru psihijatrije ali se ta nauka oslanja i na sociologiju, pa zatim, kako sama psihijatrija jeste beskonačno široka – i na neurohemiju, neurobiologiju, neuroendokrinologiju, psihologiju, psihoanalizu…” – objašnjava Sutović.
Psihoterapeutkinja Vahida Djedović također objašnjava da je stigma ključni uzrok neprijavljivanja mentalnih problema. „Stigmatiziraju se ljudi koji potraže pomoć i to je najčešći razlog netraženja problema“. Ona je, u svrhu prevencije mentalnih poremećaja, pokrenula vlastitu web stranicu www.razgovaraj.ba na kojoj u rubrici mentalno zdravlje nudi objašnjenja i odgovore na aktuelne mentalne probleme i pitanja.
Neuropsihijatar Alija Sutović kaže da se u medijima nerijetko pojavljuju pojednostavljeni savjeti za preveniranje suicida „iz ugla – kako bi sve trebalo biti kad bi bilo idealno“. Pa se često, kako kaže, „daju savjeti da se mladi ljudi koji imaju psihičke probleme obrate članovima porodice, roditeljima“.
„U praksi vidimo da između članova porodice može vladati neopisiva otuđenost i daljina. U psihijatriji ne tražimo krivca nego pokušavamo da razumijemo i da objasnimo neke fenomene u životu i ponašanju ljudi. Roditelji u najboljoj namjeri žele pomoći djetetu ali pritom žestoko odbijaju svaku pomisao da bi tu trebalo uključiti psihijatra. Nekad je otuđenost tolika da roditelji ni ne primjećuju da se nešto dešava sa djetetom/mladim čovjekom. Ili, i ako primjećuju, negiraju to što vide i ‘make up’ strategijama pokušavaju stvoriti privid da je sve u redu i da će biti sve dobro“, objašnjava Sutović i navodi primjer jedne situacije iz svoje prakse.
„Nedavno sam morao odbiti liječenje jedne mlade osobe iz komšiluka jer je za roditelje očito bilo ‘zgodno’ da se sve to završi kod komšije doktora i da se ne širi dalje. Kako sam procijenio da je stvar ozbiljna, rekao sam da odbijam to na taj način i uputio ih na Kliniku za psihijatriju. U početku je to bio za njih šok, ali ubrzo su pristali i djevojka (koja je genijalna, uspješna…) je hospitalizirana. I opet je jedno od roditelja tu činjenicu u svojoj glavi okrenulo tako da ‘svaki put kada zapadne u krizu ima da ide na psihijatriju’. Njemu je to valjda bilo nešto kao kazna za svoje dijete. Koja bi se ponavljala svaki put kada je to dijete u krizi. Srećom, liječenje na Klinici je bilo uspješno i ta osoba je za sada stabilna. Ako to ko ne pokvari“ – priča Sutović.
Mladi za mlade: o mentalnim poteškoćama mora se otvoreno govoriti
Mladi iz Tuzle organizovali su događaj na kojem su 10-minutnom šutnjom odali počast svojoj prijateljici Adisi Atiković i upozorili na stigmu koja prati mentalne poremećaje.
Među organizatoricama i organizatorima događaja bili su i Edna Mulić, koordinatorica omladinske grupe Omladinskog resursnog centra u Bosni i Hercegovini, te Kenan Suljić, mladić iz Tuzle koji je kreirao prvu online aplikaciju za povezivanje osoba s mentalnim poteškoćama sa stručnjacima u oblasti neuropsihijatrije – D-App.
Edna Mulić smatra da mladima u Bosni i Hercegovini fali podrške na svim životnim poljima „od obrazovanja do mentalnog zdravlja“.
„Problem je neodlazak psihologu ili neuropsihijatru jer strahujemo u nekim trenucima da iskažemo svoja mišljenja u školama, na fakultetima, jer se bojimo da ćemo se susresti s nerazumijevanjem“ – kaže Mulić.
Suljić smatra da je „žalosno što promjenu i cilj ka istoj moramo graditi na gubicima“.
„Svakodnevno prenosimo i tražimo tijela bosanskohercegovačke omladine, a sve do takvog trenutka nismo u stanju da pitamo i bar pokušamo spasiti nečiji život. Odgovornost je na svima nama, da svoju djecu od malih nogu učimo važnosti cjelokupnog blagostanja, da bivamo dobronamjerni i sa težnjom da nikada niko ne dođe u situaciju beznađa“, poručuje ovaj mladić.
Aplikacija koju je napravio sa svojim timom „svojim radom pruža niz dijelova gdje korisnici mogu stvoriti širu sliku o važnosti mentalnog zdravlja, prepoznavanju i svim dijelovima kada su u pitanju oboljenja. Na ovaj način edukujemo, vršimo prevenciju, težimo ka destigmatizaciji društva i građanima pružamo novi oblik komunikacije sa ekspertima. Glavni dio aplikacije predstavlja odnos sa stručnjakom, gdje korisnici mogu poslati zahtjev i po prijemu istog od strane stručne osobe i razgovarati“.
Suljić je odlučio da želi preuzeti odgovornost i boriti se za bolje sutra svojih sugrađanki i sugrađana, te je u kreiranju ove aplikacije vidio način da pomogne. Kaže kako su korisnici aplikacije najčešće mlade osobe u dobi od 15 do 30 godina, a da su najčešći problemi zbog kojih se javljaju povezani i sa porodičnim problemima, problemima koje imaju tokom obrazovanja, obavljanja posla i drugim društvenim problemima, a „95% od ukupnog broja korisnika po prvi puta su potražili psihološku pomoć“.
I Anne Marie Čurčić kaže da se njenom timu i njoj javljaju uglavnom mladi ljudi.
„Statistički gledano, od skoro 21 hiljade ljudi iz regiona koji prate naše aktivnosti putem Facebook i Instagram naloga “Za Tebe #VAŽNOJE”, barem trećinu čine adolescenti. Najčešće poteškoće s kojima se suočavaju su iz spektra poremećaja raspoloženja – depresija i anksioznost, čini mi se, imaju primat što je, podsetiću, i globalni trend na koji Svetska zdravstvena organizacija već godinama upozorava“, zaključuje Čurčić.
