O stogodišnjici jednih novina

PELCER BORBE VREDI SAČUVATI

BORBA 10.mart1991

Sami smo to izabrali. Da, to jeste naša vrednost, taj izbor i ta izdržljivost u lošim uslovima. Ali, ako se osvrnemo oko sebe, da li je ovo vreme lakše, ili bolje? Ne, nije. Sada je teže biti ispravan novinar, sada je još teže napraviti dobre novine, a ponekad se čini da je i nemoguće. Baš zbog toga, valja uvažavati svaki napor da se pošteno predstavi stvarnost, i svaki takav napor valja podržati, bez rezerve. Čak i one napore koji su nepotpuni, koji plivaju u granicama mogućeg.

U subotu, 19. februara, u Beogradu smo mi, novinari Borbe, na dva mesta obeležili 100. godišnjicu od prvog broja Borbe, dnevnih novina koje su svet posmatrale sa pozicije radničkih i seljačkih interesa. Održana je još jedna slična manifestacija, ali budući da je tu reč o nekoj paradržavnoj, standardnoj prevari, to i nije bitno. Proslava u Starom dvoru je zaslužila samo prezir. To nikakve veze nije imalo sa Borbom.

 

Jedno obeležavanje je u Dorćol placu organizovao Ivan Mrđen, jedan od Borbinih šefova deska u nizu, kasnije i direktor u fazi privatizacije, a sada kolumnista novina i portala Nova.rs. Drugu je organizovao Danas, kao jedini dnevni list koji nastavlja tradiciju Borbine škole novinarstva i njenih principa.

 

Ostali učesnici tribina, i ne samo učesnici tog vremena, jer Borba je i oznaka jednog podužeg vremena Jugoslavije, pa i njenih dobrih i lošijih dana, svakako imaju razloga da zahvale organizatorima tog obeležavanja na njihovom trudu i samoj organizaciji označavanja ove okrugle godišnjice. Na obe tribine su govorili novinari koji su manje ili više bili deo Borbine priče. Težište vremena koje se posmatralo bilo je vreme uređivanja novina legendarnog Staše Marinkovića i tog, usvojenog nasleđenog profesionalnog koncepta. Dakle, između 1986. i 1994. godine, do trenutka kada su novinari silom Miloševićevog režima isterani iz svoje Borbe. A borili su se za normalan život svih ljudi, protiv rata koji je mirisao, pa smrdeo i onda ubijao ljude. U ne maloj meri sve to se tu gledalo sa jugoslovenskih stanovišta. Zato je i smetalo, zato je i primenjeno nasilje protiv novinarstva, onakvog kakvo ono i mora da bude.

 

Tako je uz pomoć sindikata Nezavisnost i još nekih organizacija, nastala Naša Borba. Sa novinarima Borbe, koji su kao jedan napustili novu, državnu Borbu pred Miloševićevim nasiljem.

 

Na obeležavanju godišnjice su na oba mesta su novinari govorili uglavnom o onome šta su živeli i doživeli i to su bile zanimljive i korisne priče. Možda malo uske, naročito ako se povod ima u vidu. Imam upravo tu i nekih kritičkih primedbi. Vreme koje se posmatralo, a nije neočekivano i da svedoci tog vremena pre svega taj period imaju u vidu, tek je deo ukupne Borbine priče.

 

Svedoke iz vremena početka Borbe 1922. u Zagrebu, vreme je prirodno odnelo. A ni istorijski dokumenti, kojih svakako ima, ponešto ih je onomad izdavala i sama Borba u “periodu obnove i izgradnje” a i kasnije, današnjim novinarima očigledno nisu preterano bliski. Naročito izveštačima. Po prirodi stvari, princip izveštača je da se pošteno govori o onome šta je viđeno, doživljeno i shvaćeno. Ostalo se prepušta nekim od (retkih) urednika ili istoričarima.

 

Tekst dugogodišnjeg urednika u nedeljnom podlisku Borbe i Danasa, Zdravka Hubera (“Borba kao pretkinja Danasa”) to pokazuje. On se osvrnuo i na razvoj samih novina. Ipak, s obzirom na povod, na 100. godišnjicu novina, nedovoljno se govorilo o samoj novini, njenom istorijskom i društvenom značaju, njenoj vezanosti za pojam i smisao Jugoslavije, njenim usponima i padovima. A i to što se pomenulo, bilo je tek usputno, kao kod Ivana Mrđena, ili nešto ambicioznije i u nekoj meri netačno, kao što je to pominjao na tribini Danasa Momčilo Đorgović, nekadašnji urednik nedeljnog priloga Borbe. Zdravko Huber je o tome vodio više računa.

 

Tako, ispada da su se okupili ljudi jednog vremena i da su to vreme apsolutizovali kao jedino što je vredno pomena. A, nije tako. Jer, kako je već primećeno, ni vreme Staše Marinkovića, kultnog glavnog i odgovornog urednika Borbe od 1986. do njegove smrti, nije bilo moguće bez zatečenog, profesionalno otpornog stanja u redakciji, na sve moguće želje iz političke sfere. Da ne grešim dušu, i to je pomenuto, iako usputno. Čak je i rečeno kako je Borba, već od obnovljenog pokretanja u oslobođenom Beogradu, pokazivala ozbiljniju sklonost da se osloni na profesionalne uzuse, a kasnije i sve više. Kao standardni reper Borbe je pomenuta i Politika, koja je uvek išla drugim putem.

 

Zagreb, kao drugi oslonac, ne samo štampanja Borbe, nažalost nije ni jednom pomenut. A bio je značajan na mnogo načina. I imao je briljantnih novinara, da pomenem tek neke od njih, koje ja znam: Antuna Zibara, urednika zagrebačkog izdanja, koji je dugo uspevao da odbrani to izdanje od “tržišnih problema”; ili poslednju urednicu, tada već zagrebačkog dopisništva, pokojnu Seadu Vranić. Nadam se, oprostiće mi moji drugovi i drugarice iz tog dopisništva, pada mi sada na pamet još samo Sanja Modrić, od koje sam i sam učio, a ona je i dalje ljudski i kritički glas zagrebačkog portala Telegram. Ima tih značajnijih, časnih imena još, naravno.

 

Iz onog vremena “obnove i izgradnje”, značajnija imena bi valjalo vaditi iz istorijske literature, ili iz novinskih dokumentacija, ako tih dokumentacija još ima. Jer, ovde se na nasleđe, posebno medijsko, i ne obraća dovoljno pažnje, upozorava i profesorka Snježana Milivojević. Tako je i u štampanom novinarstvu. Donekle, i po prirodi samog posla, kao i neobične forme površnosti koja se tu, u ovom poslu, zahteva.

 

Novinar se obično ne bavi istorijom. To je posao drugih struka. Ali, ako je previdi, eto nesagledivog prostora za greške u sagledavanju stvarnosti. To nije samo rizik profesije, ili sklonosti čoveka da ode linijom manjeg otpora, da sačuva svoju površnost i predrasude. To je i sebičnost, kao uostalom što je i jedan od mojih utisaka posle te dve tribine posvećene Borbi i njenom nasleđu.

 

Ljudi su govorili o sebi, a u okviru teme o Borbi, zanemarujući ostatak do tih 100 godina, ili ukupni značaj za Jugoslaviju, u borbi za bolji i pravedniji svet svima. Ispalo je da smo samo “mi”, neki novinari Borbe, tu bitni. A i to, samo novinari jednog vremena, ma koliko to vreme bilo teško ili značajno. Iako, ruku na srce, ni taj period zaista nije bio lak, i nije da nije ostavio odličan putokaz mnogima.

 

Ali, zar ne, sami smo to izabrali. Da, to jeste naša vrednost, taj izbor i ta izdržljivost u lošim uslovima. Ali, ako se osvrnemo oko sebe, da li je ovo vreme lakše, ili bolje ? Ne, nije. Sada je teže biti ispravan novinar, sada je još teže napraviti dobre novine, a ponekad se čini da je i nemoguće.

 

Baš zbog toga, valja uvažavati svaki napor da se pošteno predstavi stvarnost, i svaki takav napor valja podržati, bez rezerve. Čak i one napore koji su nepotpuni, koji plivaju u granicama mogućeg.

 

Pelcer Borbe vredi sačuvati. Sada, to čuva Danas u dnevnom novinarstvu, a ima toga i drugde. Valjalo bi da im, pa i kritikom grešaka svako pruži podršku. Oni su neka druga Borba, sada. Nesavršeni, naravno, ali ni Borba nije uvek bila savršena, zar ne. Ali je radila uvek na tome da bude bolja, poštenija, stvarnija. A to je najvrednije šta je moguće u dnevnom novinarstvu. Jer, i meni samome se dešavalo da pogledam tek izvučen primerak Borbe iz rotacione mašine i da ostanem zapanjen kako je to moguće da novine sa toliko nepismenih, neznalica i uopšte ne baš uvek sjajnih ljudi, ispadnu tako dobre.

 

Mora da je ideja u pitanju, jedna od mogućih, profesionalnih ideja: šta je u životu, mora biti i u novinama.

 

Da, novine su zaista složena mašinerija, nisu tu zaslužni samo novinari. Ne jednom, stenografi su i od mojih javljanja napravili sasvim dobar tekst. Oni, a ne ja! Steno biro, i ne samo on, jako često je imao više znanja o novinarskom poslu i tekstu, od samog novinara koji ga predaje. A gde su tek fotoreporteri, urednici, redaktori, lektori, korektori, daktilografi i još mnogi drugi…

 

Na kraju Danasove tribine, jedan od korektora koji je radio na Borbinim tekstovima, inače po obrazovanju diplomirani fizičar, rekao je i nekoliko reči o tome.

 

Isto tako, Borbinih 100 godina nisu napravili samo novinari i oni hrabriji među urednicima, ili samo ideja boljeg sveta. Sve to zajedno zaslužuje punu pažnju. Novinarski deo, bar za jedan njen period, jeste obeležen. Sada je vreme za sve ostalo. Za ostale ljude, za ostale periode, za značaj u ovom ili onom pogledu.

 

Inače, džabe nam sve to obeležavanje.

 

„Borbaši“ govore

 

Gordana Logar:

„Borba je tih godina bila među najcitiranijim evropskim  dnevnicima i na ratne i na moguće mirovne teme. Sve vreme smo poštovali uređivačku politiku koju je u suštini utemeljio kolega Staša Marinković, profesionalna, otvorena, iz više izvora proverenih informacija i nezavisna od bilo kojeg centra moći. Po tome je Borba bila cenjena i verovalo joj se.“

 

Vladimir Stanković:

„Redakcija mora da ima trenera, to je glavni urednik, mora da ima pomoćnike koje on bira, to su zamenici glavnog urednika, mora da ima nosioce igre, kičmu, a to su novinari i urednici rubrike. Sve to je Borba imala. Bile su to nezavisne novine sa ljudima koji su pisali po savesti, ubeđenju, a ne po naređenju.“

 

Božidar Andrejić:

„Demokratičnost i otvorenost tog lista doveli su do pojave svih drugih listova posle devedesetih i dvehiljaditih godina. Pluralnost uređivačke politike upravo je i stvorila sve te listove koji su svi redom bili različiti.“

 

Velimir Ilić:

„Menjali su se posle Staše urednici, ali jezgro je ostajalo. U neku ruku je bio paradoks da postane prvi slobodni list u tada već umirućoj Jugoslaviji. Mi smo radili ne boreći se da nas neko poštuje, već smo to poštovanje sticali svojim tekstovima.“

 

Dragan Banjac:

„Borba kod svih novinara istančala živac za proveru svih informacija, te je stoga bila list koji, za razliku od ostalih, nije objavljivao laži u tako teško vreme kao što je bio rat.“

 

Zoran Pavić:

„Nekoliko nedelja pre upada države u Borbu znali smo da će to da se dogodi, pa su organizovana celodnevna dežustva u redakciji. Dolazili su ljudi, ugostitelji, taksisti, obični ljudi, donosili nam hranu, pružalipodršku. To je bila prava hipi komuna.“

 

Ivan Mrđen:

„Pokrenuli su je komunisti, zabranjivala kraljevska vlast, u Užicu 1941. obnovili partizani, u socijalističkoj Jugoslaviji bila partijsko pa državno glasilo, krajem osamdesetih i početkom devedesetih postala najsnažnije uporište tadašnje opozicije u Srbiji, da bi posle Devetog marta 1991. dostigla i tiraže od 150.000 primeraka. Uoči Nove 1995. oteli je julovci, sve što je u tom listu vredelo prešlo u Našu borbu, ukinutu zloglasnim Šešeljevim zakonom o informisanju, a posle Petog oktobra nova vlast nije imala ni volje ni snage da je obnovi. Praktično ju je pre desetak godina posle ‘privatizacije’ sahranio naš nekadašnji kolega Ivan Radovanović, da bi se povampirila preklane kao nekakav mesečnik za kulturu, umetnost i promociju turizma.“

 

Ovaj tekst je nastao u okviru projekta „Civilno društvo za unapređenje pristupanja Srbije Evropskoj uniji“ koji Nezavisno udruženje novinara Srbije realizuje u partnerstvu sa Beogradskom otvorenom školom i uz podršku Švedske. Stavovi i mišljenja autora iznetih u ovom tekstu ne predstavljaju nužno i mišljenje partnera i donatora.

Tagovi

Povezani tekstovi