Invazija Ruske Federacije na Ukrajinu, koja je počela prije mjesec probudila je stare strahove kod građana Bosne i Hercegovine koji su na nekoliko skupova podrške Ukrajincima, poslali poruku da rat nikome ne može donijeti dobro. Među prvima koji su svoje ratne traume podijelili sa Ukrajincima je bh. novinarka Aida Čerkez, koja je od 1992. godine radila za Associated Press u Sarajevu, prvo kao predvoditeljica, a zatim i kao reporterka.
Ona je svoja iskustva iz skoro četverogodišnje opsade Sarajeva uputila građanima Ukrajine u nadi da će ih dodatno motivirati da prežive teška vremena. Njeno pismo objavio je BBC, a počinje ga rečenicom: “Svijet razumije za što se borite”.
U pismu je poručila kako „nisu moje tople čarape, ili jakna ili moje tople čizme ono što sad najviše trebate, već moja 30 godina stara majica s ispisanim sloganom koji me održao“ tokom opsade. Dodala je kako je nosila majicu toko granatiranja i čitala poruku s nje: ‘Sarajevo će biti, sve drugo će proći’“. Podsjetila je i na činjenicu da je BiH unatoč ratu uveden embargo na oružje, dok se oružje Ukrajincima šalje da bi se mogli braniti.
„Svijet nam je uveo embargo na oružje. Nije razumio zbog čega se vodila borba u Sarajevu. Hvala Bogu, razumije sada u Kijevu“, napisala je Čerkez i dodala da pored toga što će biti gladni, žedni, promrzli i prljavi, izgubiće svoje domove, prijatelje i članove obitelji, laž će ih najviše boljeti.
„Laži, da ste vi odgovorni za ono što vam se događa. Laži, da vi činite ono što se čini vama. Te laži će napraviti bezbroj rupa na vašim srcima, ali bez toga da će zaustaviti njihove otkucaje ili ih zamrznuti“, poručila je Ukrajincima. Osvrnula se i na bombardovanje TV tornja.
„Žele da vas drže u mraku, baš kao što su držali nas u mraku. Žele ugasiti svjetlo, da ne možemo vidjeti što vam rade. Sve zapisujete i snimajte. Jednog dana to će definirati vašu povijest, objasnit će Ukrajincima koji se tek trebaju roditi što se dogodilo i najvjerojatnije će biti korišteno kao dokazni materijal na sudu protiv onih koji vas pokušavaju ubiti“, poručila je sarajevska novinarka.
Nakon BiH su svi rekli ‘nikome više rat’
I dok politički lideri još uvijek ne pronalaze kompromise kojima bi se okončao rat, broj civilnih žrtava svakodnevno raste, a u četiri sedmice rata Ukrajinu je napustilo skoro tri miliona ljudi.
Civilne žrtve rata u Bosni i Hercegovini saglasne su da mir nema cijenu. Jedan od njih je i Zijad Bačić iz Prijedora. Kad je imao 14 godina, gledao je kako mu ubijaju majku, sestru, dva brata i još 25 članova šire porodice. Te večeri je ubijeno 29 žena i 15 djece. Najmlađe dijete koje je ubijeno imalo je 2,5 godine, a najstarije Zijadov dvije godine stariji brat. Kuće su im spaljene, a tek poneku sliku je uspio prikupiti od drugih članova porodice. Kada su se vojnici povukli, otrčao je do komšije Milana, koji mu je i spasio život.
„On me čuvao osam dana, rizikovao je svoj život da bi spasio moj“, kaže Bačić i dodaje da, kada razmišlja o ratu u Bosni i Hercegovini, shvati da su svi ljudi, bez obzira na nacionalnu i etničku pripadnost – gubitnici.
Njegov prijatelj i sugrađanin Goran Dragojević, 1992. godine je bio vozač bolničkog saniteta. Jedan poziv na intervenciju zauvijek mu mijenja život.
„Oni otvaraju vatru na mene, na sanitet, i zadaju mi 32 prostrijelne rane. Otkidaju mi desnu nogu, desnu ruku, lijevu ruku, lijevu nogu. Bio sam sav k’o rešeto. Gubim svijest i gledam svoj bijeli mantil kako postaje crven. Neki ljudi su mi prišli i odvezli me do bolnice. U Beogradu sam imao 18 operacija, nosim ploče u nozi i u ruci, a u stomaku nosim mrežu“, kaže Dragojević i dodaje, nakon sopstvenog ratnog iskustva, a svjedočeći novom, sada ratu u Ukrajini, da se rat ne treba voditi nigdje i da on „donosi samo zlo i ništa dobro“.
Stanislav Krezić, kao pripadnik Hrvatskog vijeća obrane zarobljen je bio u logoru Potoci kod Mostara. Tu je proveo 156 dana, svojim rukama zakopao je sedmoricu komšija, a svjedočio ubistvu još dvojice.
„Bilo je ubistava, jedno trostruko ubistvo, a četiri logoraša su poginula radeći. Mi smo mogli vidjeti s druge strane Bošnjake, koji su radili kao i mi. Tada nisam razmišljao o tome, bila je to borba za opstanak“, kaže Krezić koji je razmijenjen 2. decembra 1993. godine kada počinje druga priča.
U to vrijeme je osjećao netrpeljivost prema pripadnicima druga dva naroda, misleći da sa hrvatskim narodom nema problema i da je u drugima greška.
„Imao sam kafić, čak i ako je neko rekao ‘kafa’ ja sam ga vrijeđao. Danas se stidim toga. Vremenom sam shvatio da je to grijeh. Kao vjernik sam shvatio da je grijeh vrijeđati ljude bez razloga i da moram sebe vaditi iz tog problema. Išao sam kod svećenika, doktora, tražio pomoć“, kaže Krezić.
S druge strane, među Bošnjacima koji su bili u zarobljeništvu Hrvatskog vijeća obrane je bio njegov današnji drug Emir Hajdarević koji je prošao kroz pet logora. Kada je imao 21 godinu Emir je zarobljen, a cijeli rat je proveo u logorima na području Mostara. U posljednjem, Heliodromu, proveo je 309 dana i preživio psihičke i fizičke torture. Kaže kako su ga događaji iz prošlosti učinili jačim, te da ratne traume u njemu nisu izazvale mržnju.
„Rat je zlo! Shvatili smo da nije sve crno-bijelo. Zamolio bih ljude da čuju drugoga i drugačijeg. Niko nema pravo da oduzme mir i sigurnost ljudima. Sloboda je ono što smo mi izgubili i nikome ne želimo da se to desi“, kaže Hajdarević.
Četiri ratna iskustva, četiri ljudska stradanja dio su oralne historije u okviru događaja „Moja priča – od žrtava rata do heroja mira“ koji se održava pod okriljem USAID-ovog projekta PRO – Budućnost. Dragojević, Bačić, Krezić i Hajdarević iskusili su na različitim stranama tokom rata zarobljeništvo, ranjavanje, stradanje i gubitak članova porodice, a danas su prijatelji koji su svoje lične priče podijelili u svrhu promovisanja suživota i mira.
Govore o svom iskustvu bez retraumatizacije, političkog konteksta, presuda i okrivljavanja, te sa pozitivnim porukama budućnosti. Nakon svega što su prošli oni pružaju ruke – prvo jedni drugima, a onda i svima vama, pozivajući na mir. Oni su rat osjetili na svojoj koži na najgori mogući način i ne žele da se to više ikada ikome ponovi. U ovim teškim i izazovnim vremenima oni ostaju jedinstveni u svojoj poruci.
„Ako se mi možemo družiti i biti zajedno, ne vidim da bi nas neko izvana mogao nagovoriti da ne budemo“, kaže Bačić.
Ideološke i političke podjele
Invazija Rusije na Ukrajinu probudila je strahove od rata kod brojnih građana BiH. Zbog rata u Ukrajini, EUFOR je pojačao snage u BiH, kako je zvanično objašnjeno – iz predostrožnosti, a ne bilo kakavog rizika od izbijanja ponovnog sukoba. Međutim, za Sarajku Enisu, dodatne vojne snage izazivaju strah.
„Bojim se da neće opet biti ne daj Bože“, kaže ona, a njena sugrađanka Velida navodi kako se kada je vidjela slike iz Ukrajine, a potom vojnike EUFOR-a na ulicama grada, osjeća nesigurno.
„Otvaraju se mnoge mogućnosti čovjeku da razmišlja o nekim nepoželjnim stvarima, jer do sada ih nije bilo, i sve je bilo regularno. Sada kada su tu, odmah mi se bude neke sumnje, otvorena pitanja bez odgovora“, kaže Velida.
Više hiljada građana Tuzle okupilo se 12. marta na skupu podrške Ukrajini i miru u Evropi i BiH. Među njima je bila i rođena Ukrajinka Svitlana Tinjić, koja godinama živi u Tuzli. Kaže kako je napadnut i njen rodni grad, te da joj je veoma teško dok prati dešavanja u njenoj domovini.
„Proživjela sam rat u BiH i jako dobro znam šta je to. Žalosno je sve ovo što se dešava u 21. vijeku, ubijaju se nedužni civili, a milioni ljudi odlaze u neizvjesnost. Umjesto da idu u školu, djeca se moraju skrivati u podrumu i razmišljati da li će njihova porodica preživjeti“, kaže Tinjić.
Za razliku od skupova podrške Ukrajini, u nekoliko gradova Republike Srpske, održani su skupovi podrške Rusiji. I dok se rat vodi kilometrima daleko od BiH, građani ove države i ovaj put su ideološki i politički podijeljeni.
Mnogi mediji svakodnevno izvještavaju o nestašicama hrane, pripremama skloništa, te mogućnosti da Rusija uz pomoć domaćih političara, odanih Vladimiru Putinu, izazove sukobe u BiH, na taj način, između ostalog, doprinoseći širenju straha.
Podjele među građanima su počele nakon javnih istupa političara u BiH. Tako je naprimjer Milorad Dodik tražio da BiH ostane neutralna, ne krijući podršku Rusiji. Ako je suditi po pisanju jednog dijela medija bliskih vlastima Republike Srpske, Rusija nije napala Ukrajinu, već je riječ o sukobu. U širenju proruske propagande od dnevnih novina, a po uzoru na srbijanske medije Informer i Večernje novosti, prednjače Glas Srpske i RTRS.
Iako je od početka invazije prošlo 26 dana, otkad su skoro sve države svijeta osudile i uvele sankcije Rusiji, u medijskom prostoru u Republici Srpskoj još uvijek se radi o „sukobu“, te „specijalnoj vojnoj intervenciji“.
Ipak, mnogi građani koji su živjeli u BiH tokom rata uporedili su prve dane ruske invazije na Ukrajinu sa opsadom Sarajeva i napadom JNA na Vukovar. Slike iz Ukrajine vratile su sjećanja i voditeljici CNN-a Christiane Amanpour. Tokom jedne od svojih emisija, Amanpour je govorila o svojim iskustvima u ratnoj Bosni i Hercegovini i napravila paralelu između Sarajeva i Kijeva.
„Mislim da se situacija mora pratiti dnevno, sat po sat. Znate, ovo sam proživjela u Sarajevu 90-tih godina kao i čitava generacija mojih saradnika i svi su otpisali Sarajevo i njegove branioce tokom četiri godine. Bili su višestruko nadmašeni i u ljudstvu i u naoružanju. Čak im je i UN zavezao ruke uvođenjem embarga dok su Rusi, Srbi i ostali koji su podržavali srpske separatieste slali tešku artiljeriju i Sarajevo nikad nije palo iako nikada nije ništa dobilo od Zapada. Samo je srčanost i snalažljivost ljudi doprinijela odbrani. Mislim da svi moraju pratiti ovaj nevjerovatni otpor Ukrajinaca“, zaključila je Amanpour.