EN
Matthew Caruana Galizia do ubojstva majke Daphne, istraživačke novinarke s Malte, i sam je bio novinar i programer, a Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara s kojim je surađivao 2017. godine dobio je Pulitcerovu nagradu za istragu „Panama Papers“. Nakon smrti Daphne Caruane Galizije u eksploziji autobombe te iste godine, posvetio se zagovaranju institucionalne borbe protiv takozvanih SLAP tužbi kojima je isključivi cilj ušutkivanje i zastrašivanje novinara i drugih koji kritiziraju moćnike.
Zašto ste se počeli baviti SLAP tužbama i koliki su one problem za evropske novinare?
Prvi put sam saznao za SLAP tužbe kada smo ja i moja obitelj počeli istraživati što se dogodilo mojoj majci. Broj tužbi za klevetu počeo se pred kraj njezinog života naglo povećavati, iako se ona s time morala nositi cijelu novinarsku karijeru. Tužili su je za sve moguće, čak i kada bi se samo našalila, a te, uglavnom starije muškarce, naročito je nerviralo kada bi ih „uvrijedila“ žena pa su se osvećivali tužbama kako bi joj nanijeli financijsku štetu. Ti pripadnici političke i poslovne elite često su, doduše, gubili tužbe, a i one koje bi dobili sigurno bi izgubili na Evropskom sudu za ljudska prava, da su tamo dospjele. Suci na Malti dio su elita, a elite jedna drugoj uvijek čuvaju leđa. Mi smo te tužbe za klevetu naslijedili, ukupno pet kaznenih i 46 građanskih tužbi. Nakon ubojstva, na inicijativu OESS-ove izvjestiteljice za medije kazneni progon novinara na Malti je ukinut, morali smo platiti tu cijenu da bi se stvari počele mijenjati. No kazneni progon novinara postoji u mnogim evropskim zemljama, primjerice u Hrvatskoj, Belgiji i Italiji, dok se zatvorska kazna u nekim članicama i dalje propisuje unatoč preporukama Evropske komisije da se ona ukine.
Na koji ste se način angažirali protiv tog fenomena i koji je sadržaj direktive Evropske komisije koju ste predstavili i u hrvatskom Ministarstvu pravosuđa?
Vrlo brzo smo shvatili da i drugi novinari diljem Evrope imaju isti problem i da se SLAP tužbe koriste da im se uništi život. Srećom, imali smo podršku nekih malteških zastupnika u Evropskom parlamentu, prije svega Davida Case iz grupe pučana, koji je onda okupio zastupnike drugih parlamentarnih skupina. Oni su učinili prvi korak prema Komisiji, a ja sam kasnije postao član stručne skupine za SLAP tužbe. Prijedlog Komisijine Direktive o strateškim tužbama protiv sudjelovanja javnosti i popratne preporuke rezultat su tih napora, a iako ti dokumenti nisu sveobuhvatni, oni su maksimum onoga što Komisija uopće može predložiti. Direktivom se predlaže uvođenje procedure za rano odbacivanje tužbe, ali samo u slučajevima prekograničnih tužbi jer Komisija ne smije intervenirati isključivo u nacionalna zakonodavstva. Mi lobiramo da članice usvoje direktivu, ali i preporuke koje odbacivanje preporučuju za sve slučajeve, a ne samo prekogranične. Prema direktivi, osoba koja želi tužiti novinara morat će odmah uložiti novčani depozit za pokrivanje troškova tužbe, dok novinar ima pravo podnijeti zahtjev da se razmotri rano odbacivanje, zajedno s obrazloženjem stava da tužba nema osnovu i da joj je isključivi cilj maltretiranje i zastrašivanje. Također, Komisija preporuča edukacije za suce o tome kako da odrede kada neku tužbu treba odmah odbaciti jer je jasno da suci u brojnim članicama ne razumiju kako novinarstvo funkcionira i koliko je važna sloboda izražavanja.
Međunarodna mafija
Koje su evropske članice najgore kada su u pitanju SLAP tužbe?
Hrvatska definitivno spada među tri najgore članice. Poljska je također vrlo problematična, a i Italija i Malta. No Hrvatska je po razmjerima građanskih tužbi najgora, a tu vidimo i još nešto specifično za Hrvatsku, a to je da izrazito velik broj sudaca i ostalih državnih dužnosnika tuži novinare. Asimetrija moći između tužitelja i tuženih u SLAP tužbama zajednička je za sve zemlje, no ono što izdvaja Hrvatsku upravo je golem broj tužbi javnih dužnosnika, dok u drugim zemljama dominiraju utjecajni i moćni poslovni ljudi. Takvim tužbama jednostavno nije mjesto u demokraciji.
Istrage kao što su „Panama“, „Paradise“ i „Pandora Papers“ bave se međunarodnim financijskim kriminalom kao što su pranje novca i zloupotreba poreznih oaza. Jesu li nacionalne institucije protiv toga nemoćne?
U posljednjih desetak godina dogodila se zanimljiva stvar u smislu razvoja tehnoloških kapaciteta za istraživačko novinarstvo. U istragama koje spominjete novinari diljem svijeta, od Kolumbije preko Zimbabvea pa do Tajvana, mogli su raditi istovremeno i zajedno zahvaljujući novim platformama preko kojih smo provjeravali podatke i na siguran način razmjenjivali informacije. To nas je učinilo jako efikasnima u istragama prekograničnog kriminala. On funkcionira tako da kriminalne grupe koriste bankovne račune na Bahamima ili fiktivne kompanije u Panami ili Lichtensteinu, a mreža preko koje prebacuju novac prostire se cijelim svijetom. Stoga se i ovakve istrage svode na praćenje tih tokova novca, što je izrazito teško jer kriminalne grupe, koje uključuju mafije, biznismene i političare, rade sve da prikriju tragove. Državne institucije kao što su policija i tužilaštvo takve resurse uglavnom nemaju, izrazito su spore i neefikasne, iako na papiru imaju daleko više moći od novinara. Novinari su dakle postali efikasniji od policije i tužitelja, a to je radila i moja majka i zato je bila meta. Nije bilo potrebe da se to isto radi s policijom ili tužiteljima jer su njih već imali u džepu.
No nije li suština problema u političkoj volji da se, primjerice, zakonski regulira već i samo postojanje poreznih oaza?
Točno je da se neki problemi mogu riješiti samo multilateralnim pristupom. No neke su stvari pitanje ideologije, a neke isključivo kriminala. Porezne oaze su stvar ideologije, političkog stava o tome trebaju li ljudi imati mogućnost držati novac u drugim državama i plaćati manje poreze. No ono što nije stvar ideologije su korupcija i kriminal, o tome nema debate. Vlade se mogu dogovoriti da će bolje dijeliti informacije o tome tko i gdje čuva novac. I na nacionalnoj razni postoje stvari koje vlade mogu činiti, jednako tako i tužitelji i policija koji također mogu provoditi istrage, no to se ne događa. Smatram da ima mjesta i za osnivanje tijela koje bi, po uzoru na američki FBI, imalo ovlasti da istražuje i procesuira prekogranični kriminal, s obzirom na to da Europol nema takve istražne mogućnosti, već funkcionira kao svojevrsni call centar između nacionalnih policija.
Možete li ukratko opisati što su vaša majka i drugi novinari nakon njene smrti istraživali i što je pokazala dosadašnja istraga o atentatu?
Ona je istraživala međunarodni kriminal, a ljudi koji su podmićivali malteške političare bilo je mnogo, od nekih koji su radili za vladu Azerbajdžana a imali su energetske interese na Malti, pa do onih koji rade za vladu Crne Gore a imaju privatni interes u izgradnji vjetroparka Možura u toj zemlji, u kojoj je sudjelovala malteška državna energetska kompanija. Što se tiče istrage o ubojstvu, dosad su uhapšeni ljudi koji su postavili bombu u auto i koji su za to dobili novac, oni su u pritvoru već više od pet godina i čekaju suđenje koje bi trebalo početi u rujnu. Uhapšen je i posrednik, taksist koji je povezao nalogodavca ubojstva i izvršitelje, on je priznao i zauzvrat je oslobođen. Pomilovanje je uključivalo njegove informacije o naručitelju, biznismenu Yorgenu Fenechu koji se bavi energetskim i nekretninskim biznisom. Fenech je uhapšen kada je svojom jahtom pokušao pobjeći s Malte i također čeka suđenje. Uhapšeni su i ljudi koji su nabavili bombu, oni su pak Maltežani povezani s albanskom mafijom koja se inače bavi trgovinom droge.
Pipci kriminala
Koja je uloga malteške vlade i napose bivšeg premijera Josepha Muscata u tom zločinu, što je pokazala javna istraga?
Javna istraga zaključila je da je Muscat stvorio sistem koji je atentat na moju majku učinio mogućim. Da je nakon dolaska na vlast sa sobom doveo ljude koji su na tom sistemu parazitirali i štitio ih nakon što su se pojavili dokazi u što su uključeni, prije svega svog šefa kabineta Keitha Schembrija i Yorgena Fenecha, koji je Schembrija optužio da je naručio ubojstvo. Osim toga, nakon ubojstva događalo se zataškavanje, a Muscat je štitio one koji su zataškavali. On dakle ima veliku odgovornost. Samo provođenje javne istrage bilo je za nas veliki uspjeh. Malta je kao bivša britanska kolonija naslijedila mnoge aspekte britanskog pravnog sustava. Jedan od pravnih alata je javna sudska istraga u kojoj premijer može imenovati panel sudaca i dati im zadatak da nešto istraže i objave izvještaj na temelju kojega vlada mora djelovati. To se prije nikada nije koristilo na Malti. U prosincu 2017., dva mjeseca nakon ubojstva, pokrenuli smo kampanju za javnu istragu da bismo dokazali da je moja majka ubijena zato što policija nije radila svoj posao i istraživala korupciju koju je ona istraživala. Muscat je u početku odbijao, koristio je svakojake izgovore, pa smo organizirali kampanju u Vijeću Evrope, koje je malteškoj vladi dalo rok od 90 dana da pokrene istragu. Budući da je Malta mala zemlja koja nema moć oduprijeti se takvoj instituciji, na koncu smo uspjeli dogovoriti pokretanje javne istrage s nepristranim sucima. Oni su u izvještaju napisali da je postojala kriminalna organizacija koja je izvirala iz ureda premijera Muscata i imala pipke u svakom kutku javne vlasti, te da je to korišteno kako bi se stvorio sustav nekažnjivosti. Istraga je imala velik utjecaj ne samo na Malti nego i na međunarodnoj razni jer je Malta kao država proglašena odgovornom za zločin, ubojstvo novinarke. Što se tiče same Malte, do tog trenutka vlasti su se pravdale da je to nešto što tvrdi samo moja obitelj, no činjenica da su do istog zaključka došli suci koje je imenovala sama vlada značila je priznanje da smo u pravu.
