Stalno sebe preispitivati

Hrvoje Krešić (42) prvi je dobitnik Regionalne novinarske nagrade „GordanaSuša“, koju Nezavisno udruženje novinara Srbije dodeljuje za izuzetna dostignuća u televizijskom novinarstvu; karijeru je počeo 2005. u zagrebačkom dopisništvu riječkog Novog lista, a 2011. prelazi na Televiziju RTL. Usavršavao se na Rojtersovom institutu za novinarstvo i izveštavao je za velike svetske medijske kuće poput CNN-a. Od 2017. do 2022. bio je na N1 televiziji, a od prošle godine radi na Televiziji Nova. Osim što je izveštavao sa svih glavnih političkih događaja u Hrvatskoj i regionu, pratio je važnije evropske i svetske političke događaje, poput predsedničkih i parlamentarnih izbora u Njemačkoj, Velikoj Britaniji ili Austriji, pokušaja vojnog puča u Turskoj, te rada Evropskog veća i drugih evropskih institucija. Izveštavao je i iz Vatikana 2013. godine, kada je odlazio Benedikt XVI, odnosno dolazio papa Franjo, a radio je i poslednje američke predsedničke izbore. 

 

U razgovoru za Dosije govori o svom viđenju novinarstva, o poslu kao zanatu, pozivu i obavezi, vrednostima i problemima novinarstva u regionu, potrebi da novinar bude subjekt javne komunikacije i sasluša druge, i one sa kojimase ne slaže.

 

Najsretniji sam kad sam negdje u centru događanja, kad moram misliti brzo i reagirati brzo, kad ispitujem gornju granicu svojih mogućnost. Recimo kada bih za N1 izvještavao iz Davosa, sa Svjetskog ekonomskog foruma. jest grozno naporno, ali takve me stvari naprimjer čine užasno sretnim i zadovoljnim

 

 

 

DOSIJE: Prvi ste dobitnik Regionalne novinarske nagrade „Gordana Suša“; utisak je da je ovakvo priznanje bilo potrebno našem medijskom prostoru, pogotovu zbog toga što afirmiše televizijsko novinarsko stvaralaštvo koje je uglavnom, bez obzira na mesto emitovanja, dostupno gledateljstvu iz celog regiona. I na vrednosti koje će promovisati?

 

HRVOJE KREŠIĆ: Apsolutno se slažem, svaki poticaj dobrom novinarstvu i više je nego dobrodošao. Ali moram prvo istaknuti da mi je ova nagrada baš velika, velika čast. Tim više jer je stigla kao potpuno iznenađenje, jer pojma nisam imao da sam nominiran, kamoli da ću biti laureat. Baš mi je to bio grom iz vedra neba, naravno u pozitivnom smislu. I da, dijelim ovu nadu da ćemo ovime barem malo promovirati onaj tip novinarstva koji se automatski povezuje s imenom Gordane Suše, toga nikad ne može biti previše. A kad već govorimo o novinarstvu koje se povezuje s Sušom, moram se ovdje osvrnuti i na kolegice koje su sa mnom bile u najužem izboru, Arijanu Saračević Helać i Eminu Kovačević: i jednu i drugu duboko poštujem i znam što su i kako radile u svojim karijerama, znam kakav su trag ostavile te ga još uvijek ostavljaju za sobom. Da je nagrada otišla u njihove ruke, opet bi bila baš na pravom mjestu. 

 

 

DOSIJE: Jedan od kriterijuma koje ste, po oceni žirija, nesumnjivo ispunili je profesionalnost. Šta to za vas podrazumeva?

 

KREŠIĆ: Najjednostavniji odgovor bi vjerojatno bio – stalno preispitivanje samog sebe. Možemo mi sada govoriti o svim stvarima koje su temelji zanata, a ja mislim da je novinarstvo zaista zanat, odnosno i zanat i poziv, osjećaj želje i obaveze da se doprinese nečem dobrom poštujući pritom nekoliko osnovnih pravil, a možemo govoriti i o dva neovisna izvora, o distanci, objektivnosti, o provjeravanju autentičnosti dokumenata, ali na kraju dana uvijek ostajete sami sa sobom i nekim svojim unutarnjim moralnim kompasom kojeg ne bi valjalo nikad ugasit. I uz to, ponavljam, stalno sebe preispitivati, stalno misliti šta sam mogao bolje, gdje sam zeznuo, jer negdje sigurno jesam, pitanje je samo jesam puno ili malo, nikad ne biti zadovoljan samim sobom, što nije lako, jer svi su novinari u većoj ili manjoj mjeri ego manijaci, pogotovo televizijski, stalno čitati, usavršavati se. A kako je priroda ovog posla takva da gotovo na dnevnoj bazi završimo jednu stvar i odmah počinjemo s nekom drugom, onda ne nedostaje prilika da sebi čovjek sebi, ali i kolegama, prijateljima, redovno postavlja sva ova pitanja. I da, uvijek biti spreman priznati svoju grešku, glasno i jasno. 

 

 

DOSIJE: Postoji „alatka“ koja je sastavni deo posla – reč je o etici. A vi ste radili „u skladu sa univerzalnim etičkim kodeksom novinara i u službi javnog interesa, zaštite ljudskih prava i slobode medija, kao i interesa i posebnosti svih građana, bez obzira na njihov etnički, verski ili rodni identitet“. Je li to bilo lako, ili je teže oglušivati se o te etičke standarde, a primera za to imamo mnogo?

 

KREŠIĆ: Pa, meni osobno je lakše držati se ovog nekog okvira o kojem sam maloprije govorio, mirnije spavam. Nekom drugom je možda lakše nešto drugo, ne znam. No, kad smo već kod etike, istaknuo bih jednu stvar: koliko god da ponekad jest teško, mislim da je u prenošenju informacija građanima za nas novinare užasno važno barem pokušati shvatit nekog drugog, ući u njegovu kožu, promotriti svijet iz nekog malo drugačijeg rakursa. Najlakše se zavući u svoj neki balon, to je danas dosta popularna riječ, i diplit po svom misleći da se svi slažu sa mnom. Ali, onda nema ni dijaloga ni nekog puta dalje, onda smo svi tu gdje jesmo. Ne moram se ja pritom slagati sa tom drugom ili drugačijom pozicijom, ali moram uzeti u obzir da je ona moguća. Mislim da je to dio našeg posla, pogotovo kad je riječ o odnosu prema manjinama u društvu, bilo kakvim. 

 

 

DOSIJE: Počeli ste u štampi, riječkom Novom listu, ali ste se, očito, pronašli u televizijskom novinarstvu. U različitim TV formatima i vidovima izražavanja, od izveštaja, preko intervjua, do komentara, ostavljate snažan utisak. Šta vam najviše leži? 

 

KREŠIĆ: Iskreno nemam pojma, valjda ovisi o trenutku i o trenutnoj inspiraciji. Najsretniji sam kad sam negdje u centru događanja, kad moram misliti brzo i reagirati brzo, kad ispitujem gornju granicu svojih mogućnosti. Recimo kada bih za N1 izvještavao iz Davosa, sa Svjetskog ekonomskog foruma. Tada bismo u kola sjeli snimatelj i ja, potrpali unutra gomilu opreme, a radili bi recimo s tri kamere, svaka kamera traži svoju rasvjetu, kablove, baterije, stativ i možete zamisliti koliko bi toga bilo, i vozili bi onda nekih osam do deset sati od Zagreba do Davosa. I onda tjedan dana svakog dana ustajanje u 6.00 sati da bi se u 6.30 krenulo i do 7.45 bilo na poziciji u Davosu, jer cijene smještaja u Davosu su sulude pa bi rezervirali nešto na sat vremena vožnje od tamo. A kad bi krenulo prvo uključenje u 8.00 ujutro za sva tri centra, ne bi bilo stajanja: osim što bi se kroz dan barem u još desetak navrata uključio uživo u različite emisije različitih centara hodao bih po panelima, pratio izlaganja, ganjao izjave Aleksandra Vučića i Andreja Plenkovića, postavljao pitanja koja tamo sigurno nisu očekivali, nakon toga snimao intervjue sa ekonomistima, novinarima, umjetnicima, prevodio ih… I onda u koordinaciji sa produkcijskom ekipom u Zagrebu zapravo snimao i pripremao tijekom cijelog dana emisiju od nekih sat vremena, koju bih vodio uživo od 9.00 navečer iz Davosa, bio je to svojevrsni pregled najvažnijih događaja dana. I onda dok raspremiš opremu, odneseš sve u auto, odvezeš se iz Davosa već je ponoć, jedan ujutro. I tako tjedan dana, i onda opet desetak sati autom nazad. Zvuči grozno naporno i jest grozno naporno, ali takve me stvari naprimjer čine užasno sretnim i zadovoljnim. No, da ne griješim dušu, kako sam ipak dijete dnevnih novina, još uvijek jako volim i nešto napisati, pogotovo kad su reportaže u pitanju. Nažalost, nemam prečesto priliku za to.

 

Kad već govorimo o novinarstvu koje se povezuje s Gordanom Sušom, moram se osvrnuti i na kolegice koje su sa mnom bile u najužem izboru, Arijanu Saračević Helać i Eminu Kovačević: i jednu i drugu duboko poštujem i znam što su i kako radile u svojim karijerama, znam kakav su trag ostavile te ga još uvijek ostavljaju za sobom. Da je nagrada otišla u njihove ruke, opet bi bila baš na pravom mjestu

 

DOSIJE: Učili ste novinarstvo i u inostranstvu, na Sveučilištu u Oksfordu, na Rojtersovom institutu za novinarstvo, sarađivali sa televizijskim kućama iz inostranstva. Da li su novinari iz regiona Zapadnog Balkana blizu profesionalnih standarda razvijenijih država? U čemu je razlika?

 

KREŠIĆ: Iskreno? Uopće nismo gori od kolega sa Zapada, dapače. Njihova je prednost u dvije stvari: prvo u materijalnom bogatstvu, pa si mogu priuštititi da ono što kod nas radi jedna osoba kod njih rade tri; da imaju najnoviju kameru, grafički paket i slično. A drugo, u institucijama koje od svojih javnosti i svojih građana ipak više strepe nego što je to kod nas slučaj, pa onda brže odgovaraju na imejlove, lakše dopuštaju pristup informacijama, itd. Ali zato su manje kreativni i manje snalažljivi u lošim situacijama, mi se moramo puno više snalaziti i ni iz čega stvoriti nešto. Nikad se nisam osjećao inferiornije, samo siromašnije. 

 

 

DOSIJE: Istinito izveštavanje i komentari koji polaze od neoborive faktografije nailaze i na negativne reakcije političara, ali i konzumenata. To gotovo u čitavom regionu podrazumeva pretnje i uvrede, čak i fizičko ugrožavanje autora. Kakva su vaša iskustva, kako zaštititi profesionalce i medije u kojima rade?

 

KREŠIĆ: Pokojna Jasna Babić, još jedna legendarna novinarka koja nažalost nije više među nama, uvijek je znala govoriti: slobodu ti nitko ne može dati, za slobodu se moraš izboriti. Rekao bih da je ista stvar i sa sigurnosti novinara, bit ćemo sigurni i zaštićeni  onoliko koliko se sami za to izborimo. A mislim da je tu okrupnjivanje i povezivanje najbolji put.

 

 

DOSIJE: Vidite li u skoroj budućnosti bliže povezivanje novinara iz regiona, njihovih asocijacija, takvo koje će ukazati zvaničnicima u državama Zapadnog Balkana i Evropske unije na položaj medija i novinara? 

 

KREŠIĆ: Ma, sve vam to oni vide i znaju, ta nisu slijepi pored zdravih očiju. Reporteri bez granica, Fridom Haus, pa svi oni jasno i vrlo mjerljivo u svojim izvješćima pokazuju u kakvom je tko stanju. Pitanje je samo što je kome u datom trenutku prioritet, a mi to, koliko god se netko nominalno zaklinjao, baš i nismo. I zato ponavljam, svaka čast svakome sa plemenitim namjerama i gestama, ali nitko nam neće pomoći osim nas samih. A u tome nam najviše može pomoći suradnja. 

 

 

DOSIJE: Radili ste u više televizijskih kuća, možda se jednom odlučite i da, poput Gordane Suše, koja je, zbog cenzure i pritisaka, osnovala vlastitu produkciju VIN, postanete novinar-privatnik?

 

KREŠIĆ: Ja moram priznati da nisam u situaciji koja bi me natjerala na tako nešto te da se osjećam ugodno u koži u kojoj trenutno jesam, odnosno na Novoj TV u Zagrebu. Ekipa oko mene je jako dobra, uvjeti su jako dobri, ne mogu se zbilja previše žaliti. No, nađem li se nekad u nekoj lošoj poziciji, bit će mi čast posegnuti za primjerima iz života onih koji su nesumnjivo bili pametniji i bolji od mene, što je Gordana Suša nesumnjivo bila, i vidjeti onda što i kako dalje.

 

 

 

Suša je bila merna jedinica za hrabrost   DOSIJE: Nagrada nosi ime novinarke i urednice koja je bila uzor generacijama. Da li ste se susretali sa njenim radom, ili ste o njemu slušali od starijih kolega?    KREŠIĆ: Za Gordanu sam znao tko je i što je radila, pogotovo u devedesetima. Znao sam da je bila mjerna jedinica za hrabrost te osobni i profesionalni integritet, i to u teškim i opasnim vremenima. Znam i da je bila jedna od utemeteljica te svojevremeno i predsjednica NUNS-a, da je u zadnjih desetak godina bila česta i lucidna komentatorica društvenih događanja, koja, nažalost, nisu s vremenom postajala lakša nego u devedesetima. Malo možda jesu, ali ne previše. Sjećam se njezinih komentara i tekstova o neriješenim ubojstvima novinara u Srbiji, pogotovo pokojnog Slavka Ćuruvije, i znam da bih se – svaki put kad bi ih čitao – u nekom trenutku lupnuo dlanom po čelu i pomislio „čovječe… kakva hrabrost…“. Znao sam i da je radila i na Televiziji Beograd i u Jutelu, ali moram priznati da sam – vjerojatno zbog generacijske razlike – za možda i najpoznatije dijelovima njenog televizijskog opusa ostao uskraćen. Ono što se može naći (ili barem ono što bih ja uspijevao naći) na Jutjubu, naprimjer, je uglavnom novijeg datuma. Bude tu i nešto starijih stvari, ali uglavnom u manjem broju. I bude mi ponekad žao što takvi video klipovi nisu dostupniji. Jer, koliko god se to možda nekome činilo blesavim što ću sad reći, jer promijenilo se vrijeme, promijenila se tehnologija, promijenila se forma, sve se neviđeno ubrzalo, ipak ja mislim da još uvijek mogu nešto naučiti iz, recimo, načina na koji je Gordana pratila maratonske sjednice Skupštine SFRJ. Raskrinkravanje jednog birokratskog metajezika, probijanje kroz fraze, potraga za konkretnim sadržajem iza sto slojeva više ili manje šupljih fraza i spinova, mislim da svemu tome zapravo svjedočimo i danas.