ENGeneralna ocjena je da jezik medija postepeno preuzima ulogu koji je
nekad imao jezik literature. Naravno, to na svoj način govori o
sudbini knjige, jednostavno rečeno, sve više je zapostavljena.
Đaci lektiru, nerijetko, „čitaju“ gledajući igrane filmove na temu
iz knjiga. Umjesto čitanja stotine stranica „Rata i mira“ često
to Tolstojevo djelo upoznaju preko CD.
Da je njihov jezik pravilan, „ekranizacija“ i ne bi bila toliko
štetna. Problem je, međutim, što su jezik i govor medija loši.
Prema mišljenju Radojice Jovićevića, „govor koji se čuje na TV i
radiju predstavlja uzor kako ne treba govoriti“. Analizirajući
normativnost jezika u jednom crnogorskom dnevnom listu, Sanja
Šubarić je poručila medijskim poslenicima, da „profesionalno
pisanje podrazumijeva poznavanje jezičkih normi, jer ako se čitalac
nagrađuje izborom podataka, ne smije se kažnjavati načinom njihovog
iznošenja“.
Profesor dr Jelica Jokanović Mihajlov je govorila o jeziku TV emisija
i ukazala na nepravilno akcentovanje, nelogičnu upotrebu stranih
riječi i sintagmi. Prema njenim riječima, promovisan je model
nekulturne komunikacije. Voditelji TV emisija se sagovornicima
obraćaju sa ti, čak je i ton neprilagođen prirodi kulturnog
razgovora.
I profesor Nenad Vuković je ukazao na potrebu „higijene
komunikacije“. On kaže da TV voditelji često „neodgovorno
upotrebljavaju izmišljene foneme i koriste pogrešne oblike riječi“.
U novinskim tekstovima, kako je navedeno u debati u CANU, često su
pojmovi loše logiški povezani, izraz je nejasan i izvještačen. Ima
i mnogo pleonazama, a riječi se često upotrebljavaju sa sasvim
drugačijim značenjem, tako da ne odgovaraju onome što se njima
želi saopštiti. Pretjerana upotreba stranih riječi, nepoznavanje
terminologije i prekomjerno korišćenje fraza, takođe je jedna od
osobina novinarskih tekstova.
Skup u Podgorici, svakako, nije mogao mimoići ni politički aspekt
aktuelnih jezičkih raspri u Crnoj Gori. Štaviše, ima se utisak da
je CANU, „prebacujući“ temu skupa na jezik u medijima, htjela da
posredno legitimiše mogućnost da se uključi u pitanje imenovanja
većinskog jezika u Crnoj Gori.
Govoreći o crnogorskom književnom izrazu, Branislav Ostojić je
ocijenio da je u tom izrazu, u 20.vijeku, pod uticajem naglog razvoja,
došlo do najvećih promjena. Izmjene su nastupile i u leksici i
sintaksi, rekao je Ostojić. On, međutim, ne smatra da to treba da
bude razlog za „razbijanje srpskog jezika u Crnoj Gori“.
Protiv crnogorskog jezika, političko-politikantskim tvrdnjama,
najotvorenije se izjasnio Radmilo Marojević, nazivajući ga
„takozvanim“ i „jezikom crnogoričnih šuma“. Marojević tvrdi da se
za crnogorski jezik, u popisu 2003.godine, nije izjasnilo više od 20
odsto Crnogoraca, već da su u tom procentu Muslimani ili Bošnjaci
koji bi, prema Marojevićevom objašnjenju, htjeli da govore
crnogorskim i bošnjačkim jezikom.
Rajka Glušica je, međutim, insistirala da „sociolingvistički
identitet mnogim jezicima svijeta daje pravo da se drugačije zovu, a
da bukvalno sa drugim jezikom imaju potpuno isti i strukturalno i
genetski dio identiteta“.
Lingvisti su upozorili i na zloupotrebu standardizacije jezika. Smisao
standardizacije jezika je prevladavanje regionalnih razlika i
unapređenje, a ne redukovanje komunikacije, rekao je Božidar
Ćorić. Milica Radović Tešić je ukazala na potrebu nove
standardizacije u književnom izrazu srpskog jezika, jer to iziskuju
nove promjene. Ni to, kao ni jezik uopšte, ne treba prepustiti
medijima, upozorila je ona.
Tako, mediji, na skupu u CANU, nijesu dobili pohvalne ocjene. Ipak,
lingvisti nijesu ulazili u suštinsko pitanje – kako su se i zašto
mediji nametnuli kao „uzor“ govora i jezika.
Ilija Despotović, dopisnik Bete iz Podgorice
lija Despotović
