Aleksandar Trifunović: Borba protiv tri opasna nacionlanizma

Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik banjalučkog portala Buka, govori za Dosije o pritiscima na novinare i urednike u Republici Srpskoj, ostvarivanju slogana “Dajte šansu mozgu”, tajni izbornih uspeha Milorada Dodika, njegovim izbornim varijacijama na istu temu, o bogatstvu i hipotekama Dodikove porodice, borbi da istina o korupciji i politikanstvu dođe do publike.

Naš sagovornik ističe da je nedavno pomenuo “da bi Petar Kočić, da je sada živ, bio od vlasti u Republici Srpskoj proglašavan stranim plaćenikom i izdajnikom, jer sigurno bi kritikovao ovu vlast koja je stvorila nesnošljivu atmosferu života, korupciju, podjele na patriote i izdajnike”.

“Odmah nakon tog tvita oglasio se potparol SNSD-a, vladajuće stranke, i napisao da Buku finansiraju okupatori, iako je, što je još bizarnije, i sam htio da radi za nas. Na taj način je samo potvrdio moju tezu, da je svako ko ih kritikuje plaćenik i izdajnik, što je zabavna strana ove priče. Ona pak koja nije zabavna je da vam se na taj način stavlja meta na leđa, uz poruku da vam se može naštetiti, a da sistem na to neće reagovati, što je jezivo i opasno”, kaže Trifunović.

DOSIJE: Kakav je osećaj uređivati takav medij u okolnostima autokratske vladavine jednog čoveka?

TRIFUNOVIĆ: Sa jedne strane imate stalni razlog za rad i materijale za sve vrste medijskih sadržaja. Ako gledamo Milorada Dodika konkretno, njegova transformacija je nevjerovatna. Naprimjer, ja sam ga ugostio tri puta u svojoj emisiji BUKA. U prve dvije je bio opozicija i zaista je vrlo rado gostovao u emisiji koja kritikuje vlast, rekavši mi jedne prilike i ovo: “Ljudi se danas ne zanimaju za politiku i tolerišu svakojake budale, misleći da ih se to kako vode politiku ne dotiče, ali kad završe sutra opet u nekom rovu na ratištu, pitaće se otkud ja ovdje.” Dakle, te 2004. je prepoznavao štetnost u nacionalističkoj politici SDS-a, da bi samo par godina kasnije i sam postao taj koji je svojim političkim djelovanjem doveo do toga da ga se uzima kao glavnog zagovarača nekih novih ratnih sukoba u BiH.

Ali, već 2009, kada je bio vlast, počeo je naš razgovor napadački, komentarišući na samom početku da me podržavaju Amerikanci, ali nisam se dao omesti, završio sam taj razgovor profesionalno, znajući negdje u sebi da ga više ne mislim intervjuisati, jer on više zaista nema šta novo reći. Beskonačna ponavljanja istrcanih ali političko upotrebljivih teza. Već par godina poslije tog razgovora Buka je osvanula na listi neprijatelja RS, u knjizi koju je štampala Dodikova partija.

DOSIJE: Slogan Vašeg portala je “Dajte šansu mozgu!”. Koliko ste uspeli da probudite želju čitateljstva da učini upravo to, da se oslanja na vlastiti razum i vaše istinite informacije, a ne na strogo kontrolisane sadržaje koje dobija iz medija pod kontrolom režima?

TRIFUNOVIĆ: Mislim da je prije svega važno da mi koji BUKU stvaramo već 22 godine ostanemo budni. To je preduslov da nekog i probudite, a posebno bez podilaženja publici. Meni je drago da za sve ove godine BUKA nikad nije imala favorite ili mecene u politici, biznisu, ali ni u međunarodnoj zajednici, bilo koga ko bi Buku patronizovao i prisvajao. Nikad nismo imali favorite ni među ovdašnjim nacionalizmima, a ima ih najmanje tri, jednako jaka i jednako štetna. Živimo u zemlji u kojoj ljudi uvijek prepoznaju tuđi nacionalizam, ali vrlo rijetko i sopstveni. Tako da imamo situaciju u kojoj 200 hiljada posjetilaca dnevno, iz cijele BiH, otvori tekstove Buke. Ali mi nismo omilljeni medij većine, bilo koje, što je meni posebno drago jer ovdašnje većine su po pravilu  odvratne prema manjini. Nažalost, nije pitanje vjerovanja, pitanje je distribucije, javni servis u RS je pod potpunom kontrolom vladajuće partije, a u zemlji sa 50 odsto elektronski nepismenih to znači da je taj medij i glavni, a često i jedini snabdjevač informacijama upravo tih ljudi koji nepogrešivo na izborima biraju one koji su na vlasti, koji im selektuju informacije.

DOSIJE: Kada je reč o izbornim rezultatima, odnosno dugogodišnjem opstanku Dodika na vlasti, stiče se utisak da su mu glasači verovali više nego vlastitim očima i novčanicima. Kako je to uspevao i otkud danas ideja koja je sve više u opticaju – da je on već prošlost?

TRIFUNOVIĆ: Na neki način se ovo pitanje nadopunjava sa mojim prethodnim odgovorom. I ne treba tu ići ka analizama nekim dubokim, dovoljno je opet posegnuti za riječima Milorada Dodika. Ima jednu priču koju ponavlja pred svake izbore, dakle, on se više i ne trudi da barem malo uloži u manipulaciju, već radi sa provjerenim istim metodama. U toj priči on je u siromašnom selu, većina sela u RS je jako siromašna i prazna moram da primjetim, i priđe jednom starcu i pita ga, kako si, kako živiš. Starac mu na to odgovara, kaže Dodik u toj priči, nemoj ti da brineš o meni Milorade i kako ja živim ovako siromašan, ti se brini o Republici Srpskoj i nju čuvaj. Ja ne znam postoji li bolja analiza Dodikove politike, on zaista smatra da ga ne treba zanimati kako ljudi žive u RS, a posebno ga ne zanima da odgovor na pitanje da li je odbrana RS morala biti tako skupa, da su on i njegova porodica jedna od najbogatijih u cijeloj BiH. A da je pred dobijanje vlasti većina njegove imovine tadašnje bila pod hipotekom. Očito je da mu već mjesecima ne cvjetaju ruže, ali nisam siguran da je prošlost, to se više od decenije ponavlja. Trenutno je opozicija tako slaba i neubjedljiva da je jedina šansa da ode ta da sruši sam sebe. Realno, on sebi sam šteti više nego što mu šteti bilo ko drugi, izjavama, primitivnim ponašanjem i odnosom prema političkim protivnicima.

DOSIJE: U kojoj meri on svojim inadžijskim stavovima i necivilizacijskim postupcima imponuje biračkom telu i koliko ga građani Republike Srpske doživljavaju kao istinsku personifikaciju RS, njenog stvaranja u ratu, otvorenih perspektiva za bolju budućnost?

TRIFUNOVIĆ: Mislim da nema puno dileme da ovakvim ponašanjem on podilazi biračima i da ga biraju njemu slični. Ta neznalačka i lijena politička masa koja ne zna i ne želi da propituje politike koje su je dovele na dno gotovo svih statističkih ljestvica u Evropi, politike koje su je uvele u rat, politike koje im danas djecu tjeraju na bijeg odavde i ne može izabrati ništa drugo do Dodika, goleme neznalice koja je najglasnija.

DOSIJE: Šta je u medijskom smislu donela agresija Rusije na Ukrajinu? Da li je Dodik na dobitku, da li uspešno menadžeriše i ovom krizom?

TRIFUNOVIĆ: Koliko vidim medijski, ovdašnji mediji većinom prate srbijanske, pa su vrlo obazrivi u osudi Rusije, podsjećaju šta je radio Zapad nama i slično. Dodik je mnogo tiši nego inače, posebno nakon što ga je Lavrov nazvao i podsjetio na dogovor sa Putinom, za koji ne bi ni znali da nas sa tim razgovorom revnosno nije upoznala Ruska Ambasada u BiH. Nema besplatnog ručka sa Putinom i ko zna šta će nam zbog Dodikovog mahanja Putinom godinama unazad, doći na naplatu.

DOSIJE: Kako žive novinari u RS, kako sastavljaju kraj s krajem, koliko im socijalni položaj otežava posao?

TRIFUNOVIĆ: U poslednjih par godina se pojavio jedan broj medija koji daje novinarima dobre plate, pri tome mislim da medijske franšize, domaće i strane, koje djeluju u regiji, sa tim i takvim platama se i može pristojno živjeti. Trudim se, pošto sam i neko ko uređuje Buku i neko ko istovremeno traži sredstva za njen rad, da ljudi u Buki dobijaju redovne i solidne plate, da se u našoj redakciji osjećaju sigurno. Sa druge strane, većina medija nema tu situaciju, ne govore o tome javno, ali plate novinarima većih budžetskih medija znaju biti jako niske, pa i značajno ispod prosjeka. Jasno je da novinar koji ima platu od 200-250 eura razumljivo nema nikakvu motivaciju da piše o nekom ko korupcijom zarađuje tu njegovu platu, tih par stotina eura, za samo minutu. Još ako tome dodamo da je organizovanje novinara vrlo slabo, dobijemo sliku o teškom socijalnom položaju većine novinara u RS.

DOSIJE: Kako Buka opstaje?

TRIFUNOVIĆ: Buka već godinama opstaje aplicirajući na međunarodne grantove, grantove organizacija koje, poštujući domaću regulative i propise, dodjeljuju grantove organizacijama koje se bave slobodom medija. Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj oba entiteta preživljavaju na međunarodnoj pomoći i kreditima, dio te pomoći je i podrška medijima. Iako imamo marketinški prostor koji prodajemo, on nije dovoljan da pokrije troškove našeg rada, iz prostog razloga što oglašivači, i pored dobre posjete, zaobilaze Buku, a zaobilaze je jer je vlast dobar klijent. Oko 60 odsto ovdašnjih biznisa najveće prihode ostvaruje u poslovanju sa Vladom, lokalnim vlastima, institucijama, a to je bitnije od načina kako Vlada posluje i koliki je nivo korupcije u njoj. Iako se tako čini, vama niko ne garantuje da ćete dobiti podršku, jednako kao i ovdašnje politike, predstavnici međunarodnih organizacija ne vole da ih se kritikuje, tako da sada dok pričam sa vama ja ne znam kako ćemo mi da djelujemo u ovoj godini, i takvih neizvjesnih situacija je bilo i ranije. Velika je neizvjesnost, zato i planiramo da se obratimo publici i pokušamo da dobijemo materijalnu podršku za svoj rad, kao što rade mnogi veliki mediji vani, kao Gardijan recimo. Iako sam optimista, realan sam, pogotovo sada kada je kriza u Ukrajini stvorila ogroman sigurnosni i humanitarni problem, nisam siguran koliko će ova regija uopšte biit zanimljiva za bilo koju vrstu podrške. Nadam se da ćemo da postojimo i ako ta podrška izostane.

DOSIJE: Ima li među dolazećim generacijama novinara istinskih posvećenika, ili se naš posao uglavnom doživljava kao i uobičajeni rad za dnevnicu?

TRIFUNOVIĆ: Uvijek ima ljudi vrijednih budućnosti novinarske profesije, možda se ne snalaze u plasmanu svojih ideja i utopija, ali ja vjerujem da svaka generacija ima svoje posvećenike, ljude koji nemaju strah od sopstvenih riječi. Ne bih da licitiram imenima ali i u Buka se stalno spušta ta donja granica, sve mlađi novinari počinju da sarađuju sa nama i odlični su. Tako je i sa drugim medijima, vjerujem.

DOSIJE: Buka uspeva da proširuje vidike, da objavljuje autore iz različitih delova bivše Jugoslavije, ljude sa autentičnim senzibilitetom i profilisanim stavovima. Da li je to izdvaja i kod mladih ljudi koji je prate?

TRIFUNOVIĆ: Kada sam 2000.  pokrenuo Buku, nisam vjerovao da ćemo postojati 20 godina kasnije. Iskreno. Bio je to jedan generacijski poklič, pokušaj da se potištenost ne pretvori u poništenost. Izrodili smo se u ozbiljan medijski proizvod, počeli smo kao časopis, mjesečni magazin, a vrlo brzo smo imali i TV talkshow, pa njuz portal, a od prije par godina imamo i online radio i svoje podcaste. Uvijek sam se trudio da ostanemo u trendu. Trudili smo se da nam granice ne budu prepreka već stimulacija da ih svojim stvaralaštvom prelazimo. Pored toga što su nam jezici koje govorimo na prostoru ex-yu neobično slični, i problemi su nam neobično slični, ali i kultura i potrebe. Našu kampanju protiv govora mržnje Hejt SLOVEni, još ste živi !?, pogledalo je više od deset miliona ljudi u cijeloj regiji, malo li je?

Ovaj tekst je nastao u okviru projekta „Civilno društvo za unapređenje pristupanja Srbije Evropskoj uniji“ koji Nezavisno udruženje novinara Srbije realizuje u partnerstvu sa Beogradskom otvorenom školom i uz podršku Švedske. Stavovi i mišljenja autora iznetih u ovom tekstu ne predstavljaju nužno i mišljenje partnera i donatora.