ENVedrio sam i oblačio nekoliko mjeseci 1999. i 2000. u firmi u kojoj nikoga lično nisam poznavao. Sa pristojne udaljenosti od oko pet stotina kilometara. Na povjerenje.
Namjestilo se da dopisnik iz Podgorice direktoruje čuvenim novinarima nekadašnje Naše Borbe čiji su me tekstovi godinama oduševljavali.
Spasavajući se od Miloševićevog režima, došli jednog dana Duško Mitrović i Boža Andrejić da u Crnoj Gori traže direktora i štampariju za svoj list!? Kao da je Beogradu malo direktora Crnogoraca? Pa sad potrefili na mene crnogorskog liberala! Dogovor smo brzo postigli. I – Danas je, kao prvi večernji list koji je ikad izlazio u Podgorici, krenuo u novi život iz štamparije Vijesti.
Bila je to nova etapa njegove drame. Na graničnim prelazima, autobuskim i željezničkim stanicama i podgoričkom i beogradskom aerodromu, zavisno od toga čime je transportovan do čitalaca u Srbiji, podvrgavan je strogim policijskim kontrolama. Jednom je u Priboju dva dana bio uhapšen.
Režimu odani sudovi u Beogradu jedva su čekali da „podgoričkom“ Danasu izreknu astronomske novčane kazne. To su revnosno obavljali. I ja sam što kao direktor, što kao odgovorni urednik, osuđen na pet-šest kazni. (U Podgorici sam zbog jednog teksta u Liberalu već imao višegodišnji staž iz desetak sudskih procesa). Imao sam čast da me tuže četnički vojvoda Šešelj i Tanjug. Ne sjećam se ostalih tužitelja.
Pošto nije radio platni promet između Crne Gore i Srbije, nisam Šešelju mogao da uplatim prvu kaznu od 60.000 dinara. Umjesto novca, poslao sam mu potvrdu glavne pošte u Podgorici da sam imao najbolju namjeru da se sa njim razdužim, ali nije dala viša sila… Inače, jednom sam, početkom osamdesetih, u Borbinom klubu sa Šešeljem i njegovim kumom Vukom popio kafu.
Kad je malo provedrilo iznad Beograda – riješio sam se direktorske fotelje. Ubrzo i pozicije odgovornog urednika. Lagodnije je biti dopisnik i za šefa imati goniče robova – Zdravka Hubera, Jelku Jovanović, Bojana Tončića….
Mislim da sam bio fer direktor. Nisam se miješao u svoj posao. Nikome nisam dao otkaz, a ni platu povećao. Ceci, dvjema Natašama, dvojici Bojana, Vesni, Jelki … često sam morao da se pravdam da kasa nije kod mene. I da mi «direktorska plata» kasni po nekoliko mjeseci.
Danas, kada je sve to jedna uzbudljiva i draga uspomena mogu da se pohvalim da sam bio direktor i dvojici ambasadora Srbije – Grujici Spasoviću i Radivoju Cvetićaninu. I da sam dva puta bio direktor zahvaljujući dvojici predsjednika država.
Prvi put dograbio sam se direktorskog mjesta u podgoričkom Press commercu, pošto je Momir Bulatović ugasio Redakciju Komunista. Drugi put zahvaljujući Slobodanu Miloševiću.
Ko je rekao da je vlast uvijek surova prema opozicionarima?
Veseljko Koprivica
