EN
Ukoliko, primjerice, žena uopće nema u nekim sportskim upravljačkim strukturama, znači li to onda da one za to nisu sposobne, spremne ili zainteresirane, je li to tek stjecaj okolnosti ili namjera?
Jedna od naših najboljih rukometašica svih vremena Klaudija Bubalo, koje će se mnogi sjetiti pod prezimenom Klikovac, jedina je članica Upravnog odbora Sportskog saveza Grada Zagreba, jedne od najbogatijih i najvažnijih sportskih udruga u Hrvatskoj. Iako je profesorica fizičke kulture i direktorica RK Lokomotiva, iako priprema doktorat na Kineziološkom fakultetu, svjesna je da ništa od toga nije bilo presudno za njezin izbor u Upravni odbor.
Kako sama kaže, jasno joj je da je tamo je samo kako bi popunila famoznu „žensku kvotu“. Bez obzira što neki misle da je u taj Sportski savez blizu „kasi“, Bubalo ne može nabaviti novac za svoj klub koji je prvak Hrvatske i igra Ligu prvakinja.
„To je sada već i pitanje odnosa prema ženskom sportu. Status ženskog sporta nije bio nikad lošiji nego danas. Ne znam treba li to povezati općenito sa statusom žena u Hrvatskoj. Što nam se to dogodilo da imamo lošiju situaciju nego prije 20 ili 30 godina? Imam podatke iz vremena prije Covida, kada je budžet za sport u Zagrebu bio preko 150 milijuna kuna, za ženski sport je izdvojeno svega dva do tri posto tog iznosa. Nesrazmjer je velik. Za iste rezultate odnos je 1:5 na štetu ženskog sporta. Kada smo 2017. godine osvojile Europski kup jedino nama međunarodni program nije pokriven iz proračuna Grada Zagreba, nego smo to morali osigurati iz vlastitih izvora. Ove godine je slično, imamo za tu namjenu iz proračuna 300.000 kuna“, kaže predsjednica RK Lokomotiva.
Možda bi joj bilo lakše da je Klaudija Bubalo direktor, a ne direktorica, a Lokomotiva muška, a ne ženska ekipa.
„Da, bilo bi sigurno lakše. Ja znam jako malo žena koje su na nekoj važnoj funkciji u sportu. U rukometu direktoricu ima još samo Podravka, trenerica niti nema … Ja nisam za to da se na umjetan način povećavaju ženske kvote, da žena ‘po difoltu’ mora biti na nekoj funkciji, ali ako netko ima volju, želju i viziju, svakako bi trebao dobiti priliku“, zaključuje Klaudija Bubalo.
Žena nema u prvom, pa ni drugom planu ni u Hrvatskom atletskom savezu, kojem su najveće uspjehe donijele upravo žene: Blanka Vlašić, Sandra Perković, Sara Kolak, Ana Šimić, Matea Parlov Koštro … U pratnji naših atletičarki i atletičara na nedavnom Europskom prvenstvu u Münchenu bilo je 12 trenera i dužnosnika, među njima ni jedna žena.
Naša bivša bacačica kladiva Ivana Brkljačić je 12 godina bila direktorica Hanžekovićevog memorijala, sada vodi Erste Plavu ligu, nacionalno atletsko natjecanje školaraca, ima vlastitu agenciju, pregovara sa sponzorima … Iskustva nisu uvijek ugodna.
„Ženama je zasigurno teže na pozicijama u sportu. Umanjuju im se zasluge i manje su plaćene. Propitkuju im se i potezi i rezultati. Muškarce se na istim pozicijama i s istim rezultatima glorificira i proglašava ih se božanstvima. Žena kad nešto dobro napravi onda je to ‘odradila s puno sreće i uz Božju pomoć’. U izravnim kontaktima se to toliko i ne osjeti koliko u samoj zatvorenosti sustava i izboru kadrova na određene pozicije. U razgovoru s ljudima iz gospodarstva nisam nikad osjetila nikakvu diskriminaciju, u sportu da. Taj je sustav vrlo često zatvoren, ne samo za žene. Vrhuška je stalno u strahu od toga da joj netko ne ugrozi fotelju“, iznosi svoja iskustva Ivana Brkljačić.
Posebna su priča mediji, u kojima su sportašice dramatično podzastupljene u odnosu na sportaše. Upravo zato je prije pet godina pokrenuta velika kampanja „Žene i mediji“, kao reakcija na rezultate istraživanja iz 2016. godine koji su pokazali da je u informativnim emisijama HTV-a, Nove TV i RTL-a ženski sport zastupljen sa svega 3,76 posto u odnosu na muški. Agencija za elektroničke medije je, stoga, 2019. godine objavila Preporuke za bolje praćenje ženskog sporta u elektroničkim medijima, a odmah se na to nadovezao i projekt „Glas žena u sportu“ s ciljem boljeg praćenja ženskog sporta.
Uoči Olimpijskih i Paraolimpijskih igara u Tokiju snimljeno je u sklopu projekta 15 spotova s hrvatskim olimpijkama, koje su sve nacionalne i lokalne televizije i radijske postaje objavljivale besplatno. Cilj je bio usmjeriti pozornost televizijskih gledatelja i medija prema nastupima i rezultatima naših sportašica na Olimpijskim i Paraolimpijskim igrama u Tokiju, ali i na ostalim međunarodnim natjecanjima. Nakon toga je projekt „Glas Žena u sportu“ nastavljen pod okriljem Hrvatskog olimpijskog odbora u vidu edukacijskih radionica za sportašice, trenerice, sportske dužnosnice i žene iz sportske administracije, koje se održavaju po cijeloj Hrvatskoj, točnije u Rijeci, Osijeku, Dubrovniku, Splitu i Zagrebu.
Spomenute radionice sadržavaju tematska predavanja i praktične vježbe, a evo i nekih tema: Prednosti i zamke interneta i društvenih mreža, važnost medijske pismenosti; Rodni stereotipi i seksizmi u medijskom praćenju ženskog sporta; Poželjne i nepoželjne objave sportašica na društvenim mrežama; Kreiranje sadržaja na društvenim mrežama, primjer Hrvatskog olimpijskog odbora; Kako komunicirati s TV kamerom i gledateljima?; simulacija objava postova na društvenim mrežama na zadanu temu; simulacija izjava na konferencijama za medije; simulacija izjava u mix-zonama nakon natjecanja. Gužva na prvoj radionici održanoj u Rijeci pokazala je koliko je zapravo velik interes žena koje su na bilo koji način uključene u sport za ovu tematiku.
„Budući da je kampanja usmjerena na izjednačavanje tretmana sportaša i sportašica u medijima, smanjivanje rodnih stereotipa i seksizama prilikom praćenja sportašica u medijima, uz isticanje njihovih sportskih ostvarenja i rezultata, naglasak je stavljen i na njihovu što kvalitetniju komunikaciju s medijima. Odnosno, kako se medijima obratiti na najefikasniji način i na koji način koristiti društvene mreže koje u današnje vrijeme imaju vrlo velik značaj u komunikaciji. Stoga su u ovu kampanju uključeni i Agencija za elektroničke medije, Ured za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova i Hrvatski paraolimpijski odbor, a podržali su je Ministarstvo turizma i sporta te Ministarstvo za kulturu i medije“, pojasnila je dopredsjednica Hrvatskog olimpijskog odbora Morana Paliković Gruden, dodavši da su rezultati višegodišnje kampanje već vidljivi.
„Istraživanje provedeno uoči početka ove kampanje pokazalo je da je u medijima prisutno svega 3,76 posto žena, nakon prvog dijela kampanje njihovo je prisustvo naraslo na osam posto. Već sam istaknula koliku važnost imaju društvene mreže, kao i brendiranje sportašica. Upravo je to ono što određuje glas sportašica u javnosti i sportu. Ako je on dobar, donosi više mogućnosti“, zaključila je Morana Paliković Gruden.
Pomaci su vidljivi i u odnosu medija prema ženskom sportu. Na početku kampanje nije na domaćim televizijama bilo izravnih televizijskih prijenosa s velikih natjecanja u ekipnim sportovima na kojima nastupaju sportašice, dok ih sada ipak ima. RTL je prenosio Svjetsko prvenstvo za rukometašica, HTV radi Europsko prvenstvo vaterpolistica, a prenosio je i finale Europskog prvenstva nogometašica. Ipak se kreće …
