EN„Što je novinar pametniji, to je društvu bolje bez njega.” (Warren Buffet)
MEDIJSKA GERILA PROTIV OMERTE: Najava gašenja E-novina, kao i svojevremeno sahranjivanje Ferala (a mogli bi navesti i sličan bosanski slučaj, ali… nećemo, zbog „sukoba interesa“) podsjeća na sudbinu onih talijanskih partizana, koji „oslobođenje zemlje od fašizma“ nisu dočekali kao slavljeni pobjednici, nego kao progonjene zvijeri, koje su isti oni policijski batinaši i zločinci, koji su ih proganjali i za vrijeme fašizma, nastavili proganjati i ubijati, kao „bandite“, i u novoj „demokratskoj“ Italiji, ovaj put pod pokroviteljstvom zapadnih saveznika, opsjednutih komunističkom opasnošću. Sve uz odobravanje svjetine „oslobođene“ moralnih skrupula, koja skandira svakoj vlasti i iznad svega mrzi svjedoke svog beščašća i one koji zajedno s njom ne pužu po rektumu režima. Ili – ako ćete nešto novijeg datuma – sliči sudbini latinoameričkih gerilaca koji su nakon godina ili čak desetljeća borbe sa zločinačkim diktatorskim režimima i njihovim odredima smrti, na kraju pobijedili, a onda na demokratskim izborima bili, glasovima onih za čiju su se slobodu borili, poraženi od bogataških pizdi koji su vrijeme pod diktaturom proveli „baveći se biznisom“ a puštajući da „za ideale ginu budale“.
Problem, naime, nije (samo) u režimu i polugama kojima on kontrolira društvo, kako se to naglašava u aktuelnoj egzistencijalnoj drami E-novina. Problem je u masi, njenoj sklonosti amneziji, licemjerju, navijačkom mentalitetu, negiranju vlastite odgovornosti i kukavičluka i samoodbrani po svaku cijenu. Sklonosti koja podrazumijeva ignorisanje i (ukaže li se prilika) uništenje onih koji svjedoče o istini i razotkrivaju laž „nove stvarnosti“, u kojoj se svi (osim relativno malobrojnih izuzetaka od pravila), konsensualno usvojivši strategiju zaborava i kolektivne (samo)amnestije, ponašaju kao da su pali s Marsa i (istinski) vrijeđaju kad im neko spomene bilo šta što je bilo prije par dana („pa jesmol se dogovorili da se ne bavimo prošlošću, da se okrenemo budućnosti“) i što zahtjeva uključenje mozga (shvatajući to, sasvim ispravno i opravdano, zajebavanjem, jer, da su mozga ikad imali ne bi nam se desilo sve ovo što jeste u zadnjih dva desetljeća).
KURCEM U ČELO: „Nevolja s tranzicijom je što nikad ne traje kratko ni bezbolno“, napisaće svojevremeno Zoran Đukanović. A Stojan Cerović će tu stvar razobličiti do kraja: „Taj proces vraćanja normama građanskog društva svuda u bivšim komunističkim zemljama iziskivao je mnogo laganja, zaboravljanja, zatvaranja očiju, ušiju, nosa, i, uopšte, privremenu suspenziju većine normalnih ljudskih funkcija. Tranzicija je, naime, pristojno ime za jednu od najprljavijih operacija koja se u jednom društvu obavlja u mirnodopsko vreme. Razume se, oni najmanje gadljivi tada se najbolje snađu i postanu nova elita a obično potiču iz stare elite.“
Gadljivim i „nesnalažljivim“ ostaje da umru povraćajući, nad novom realnošću, koja pred našim očima izrasta nad masovnim grobnicama i kolektivnim jamama cara Trojana.
Goli nacionalisti šeću se okolo u svom novom demokratskom ruhu, a masa im aplaudira i divi se, ali ne nepostojećoj tkanini, kako neupućeni posmatrači misle, nego nacionalističkoj kurčini, koja i dalje, nakon poratnog postkoitusnog splašnjavanja, stoji poludignuta i spremna da svoje podanike, ritualno, svako malo, pukne u čelo. I, kroz tako nastali virtuelni otvor na nacionalnoj lobanji, jebe masu u, ionako nezdrav, mozak.
Svaka mogućnost ozdravljenja, mijenja se, na taj način, za kolektivni sadomazohistički užitak. Održavajući tako stanje društvene poluonesvješćenosti, u kojoj prisebnost zadržava tek manjina koja silovanje koje se nad njima vrši odbija tretirati normalnim odnosom ili čak činom ljubavi i koja se obraća za pomoć sigurnim kućama, od kojih jednoj, dakle, upravo ovih dana, zbog finansijskih problema, prijeti zatvaranje.
RAT JE BIO BOLJI: Svijet E-novina (koji obuhvata ne samo njihove kreatore, nego i čitaoce) dio je paralelnog svijeta izuzetaka od pravila, po prostorima bivše države i bjelosvjetskim azilima razbacanih, prezrenih jedinki, izdajnika nacija, bogohulnika, klevetnika, samoubica koji svjesno kidaju veze kojima su spojeni na Matricu ili borgovski kolektivni organizam i koji očaj pri pogledu na nepregledna polja humanoidnih biljki (ili borgovskih radilica) liječe povremenim izlaskom iz svojih usamljeničkih skloništa i posjećivanjem virtuelnih Ziona (oaza otpora kolektivnoj zombizaciji). Svijet je to progonjene i na mjestima iskorijenjene intelektualne manjine, koja, paradoksalno, s padom totalitarnih režima kojima su bili najistaknutiji, a povremeno i jedini otvoreni, neprijatelji i s dolaskom „demokratije“, biva desetkovan i izložen nestanku.
Ono što nije mogla učiniti otvorena represija totalitarnih, zločinačkih režima, nastalih na razvalinama nekadašnje zajedničke države, uspjeva rafiniranim sredstvima turbo demokratije i režimskog kapitalizma.
Jedan po jedan, nestaju simboli tog svijeta, i on se gasi, poput virtuelne Atlantide. Nepotkupljivi svjedoci kolektivnog zločina, nehumanosti i kukavičluka nepoželjni su. Kao i oni koji bi, i nakon pada diktature, da misle svojom glavom.
Pa u demokratiji nema razloga da mislimo. Za to imamo demokratsku vlast, koja se brine za nas. A mi treba samo da uključimo TV i da se prepustimo Velikom Bratu, Velikoj Mami i velikim silikonskim sisama naših pjevaljki. I „kulturi dijaloga“ koju nam sa stranica hard core nacionalističkih, zločinačkih, reketaških i demokratskofašističkih glasila propagiraju sofisticirane verzije režimskih dželata, koje mašu svojim otrovnim jezikom nad glavama nekolicine koja se odbija prilagoditi malograđanskim mjerilima pristojnosti i kvazi beskonfliktnosti, u koje se, zapravo, zamataju interesi kriminogenih političkih i vjerskih moćnika i njihovih medijskih i intelektualnih pasa čuvara.
ANARHIJA ALL OVER BAŠ ČARŠIA: Prostor za javno djelovanje, perverzno, samo se prividno širi, a stvarno sužava, sa sređivanjem stanja u društvu. On se, naime, puni šupljinom, formom, „govorom o nebitnom, kao najgorem obliku šutnje“ (kako je to sjajno okarakterizirao Esad Bajtal), dok se suština polako gubi. Mediokriteti, konformisti, licemjeri i majstori zamjene teza, plaćenici režima i volonteri kretenizma, zagušuju javni prostor i namjesto surovih slika stvarnosti i kritike odgovornih, nude nam tobožnju potrebu o „kritikovanju kritičara“, teze o „nacionalizmu antinacionalista“ a iz skuta notornih rasista, ratnih huškača i mega kriminalaca, jebavanje majke, tim i takvima, nazivaju govorom mržnje.
Zato je taj prostor zatvoren najprije u Hrvatskoj (ubijanjem Ferala). A neće biti slučajno ni da se E-novine gase upravo u trenutku kad Unija Srbiji otvara zadnji otvor da joj uđe polako i na obostrano zadovoljstvo.
Faktički, nakon pada otvoreno antidemokratskih režima i uspostavljanja onih čija nedemokratičnost svojom sofisticiranošću zadovoljava zapadnodemokratske kriterije, kritički mediji postaju nepoželjni u izmijenjenim političkim prilikama, ukoliko odbiju da se transformišu u korumpirane propagandiste Nove stvarnosti, odnosno, pokažu namjeru da zadrže svoju kritičnost.
Anarhija koja vlada u Bosni i Hercegovini, nesposobnost da se pređe iz stanja primirja u stvarni mir, još uvijek nedefinisana budućnost i hronična politička nestabilnost, ovu zemlju, zanimljivo, čini, faktički, posljednjom balkanskom oazom za izuzetke od pravila. Ne zbog njene tolerantnosti ili poštovanja ljudskih prava i medijskih sloboda, nego zbog haosa u kome je istovremeno i sve moguće i ništa nije moguće. I, naravno, zbog donatorskih sredstava koja se, zbog političkog neupristojavanja, još uvijek slijevaju u zemlju, odgađajući za neke igrače na domaćoj medijskoj sceni sudbinu koju je doživio Feral ili koju upravo proživljavaju E-novine.
Klasični izdanci feralovske ili lukovićevske subverzivnosti i beskompromisnosti (zanovijetajuće pičke bi rekle: „Ali ne i kvaliteta“, što je, čak i ako zanemarimo provincijske komplekse, klasično bosansko pretjerivanje i traženja hljeba preko pogače, u trenutku kad jalijaši koji nam vise nad glavama, gledaju kako da nas prevedu i žedne i gladne preko vode a onda na drugoj strani udave u plićaku) ovdje se nalaze na najčudnijim mjestima. Medijski gerilci čak su se uspjeli infiltrirati u javni servis i, zbunjenoj masi kleronacionalista, mrtvi hladni, notornu alternativu prodavati pod mainstream.
CILJ OPRAVDAVA SREDSTVA? Ono što je bosanski nedostatak, u ovom kontekstu, nije nepostojanje lokalnih džepova otpora, medijskih gerilaca, izuzetaka od pravila koje diktiraju političko-vjerski lideri nacionalnih torova, nego svojevrstan nedostatak dosljednosti i zabrinjavajuća učestalost suicida, neshvatljivim bacanjem u zagrljaj političkim moćnicima. Eksperimentiranje s makijavelizmom ili posrtanje umornih ratnika, koje ubija beznađe? Šta god da je, bespovratno prlja ugled samoubica i pretvara ih u suprotnost ljudima koji su nekada bili. Ne možeš se jebat a da ti ne uđe, rekao bi narodni mudrac. Pogotovo ne s vlašću. (A ni tinejdžerska fatačina u medijskom mraku sa njegovim Berluskinimise vlasnikom, ne može proći bez posljedica).
Upravo u tome je veličina Feralovaca i Petra Lukovića, kao personifikacije E-novina. U dosljednosti kojom se odbija relativiziranje principa, trgovina s političarima i „konstruktivno djelovanje“ na štetu Istine, Pravde i Poštenja. U javnom djelovanju čija je suština izražena u svojevremenoj Ivančićevoj ciničnoj izjavi, koja u samo sedam riječi sumira čitavu životnu filozofiju: „Možda nisam koristan, ali nisam ni pička!“
Dio bosanske publike, međutim, svojim reagovanjem na probleme E-novina, pokazuje da zapravo ne shvata bit onoga što rade Luković i E-novine ili onoga što je radio Feral. Ne radi se tu o intelektualnoj zabavi, elitističkom čitalačkom klubu, nego o obračunu sa Zlom i borbi za goli život, za preživljavanje u septičkoj jami po kojoj plivaju mediokritetska, nacionalistička, kvazi intelektualna i kvazi građanska govna, koja prijete da nas udave. Podrška E-novinama i ode Feralu su podrazumijevajuće i stvar individualnog psihičkog zdravlja (samo bi bilo poželjno da se izražavaju manje riječima a više konvertibilnim novčanicama), ali one ne mogu biti zamjena za lokalno nedjelovanje i ne smiju se pretvoriti u svojevrstan bijeg u „drugu dimenziju“ ili novi oblik pljuvanja po lokalnim „bogohulnicima“. Jer je to, onda, samo još jedna laž i licemjerje, u nizu. Iskreno poput poratnog „uživanja u dobroj satiri“ bošnjačkih nacionalista, dok je Feral guzio Tuđmana, koje se završilo terorom kad su u lokalnoj radinosti dobili na sličan način istretiranog vlastitog vođu.
PS ili VADI NOVČANIKE: Na kraju, slijedeći molbu E-novina za idejama za prevazilaženje stanja u kome se nalaze (a i dopuštajući sebi da sanjam otvorenih očiju), konstatujmo: na izvjestan način rješenje i za naše i za njihove probleme, bar kratkoročno, jeste jednostavno – njihovo preseljenje. Ali ne na ahiret, nego u tamnovilajetski džehenem. Sa svim njegovim krugovima. Rješenje je to, prisjetimo se, koje su već jednom oprobali Yutelovci, iskoristivši Bosnu kao posljednje utočište, mjesto za produženje svog života i preživljavanje svojih posljednjih dana. Do konačnog Armagedona. Ovaj put, nadati se, ne do Armagedona, nego do trenutka kad Bosna i Hercegovina bude bar ličila na normalnu, pristojnu zemlju, sa (naizgled, bar) normalnom, pristojnom vlašću, namjesto bande kriminalaca, kleronacionalista, rasista i pohlepnih, nesposobnih idiota i ljenčina, bez elementarnog morala i socijalne osjetljivosti. Do trenutka kad novinarima više ne budu prijetili odsjecanjem glava, invalidskim kolicima, nokautiranjem ili prolaskom kroz njih. Nego tek sofisticiranim finansijskim pritiscima. Što će već biti značajan napredak.
I have a dream, kao što vidite. No, prije nego sam ga počeo sanjati, svratio sam do banke i uplatio „donaciju“ za E-novine. Što i vama preporučujem. Jer se snovima ne plaćaju računi. A neplaćanjem računa se, s druge strane, može ostati bez snova. A i ne radi se o donaciji, nego o plaćanju intelektualnih i emotivnih usluga. Pa i seksualnih, u neku ruku. Ponekad su, naime, „jebali sve po spisku“ nekome, tačno onako kako sam sam zaželio, pa to možemo tretirati kao, na obostrano zadovoljstvo, realizovanu telepatsku narudžbu.
* Tekst prenosimo sa prijateljskog sajta www.zurnal.info
Samir Šestan
