EN
U razgovoru za Dosije govori o medijskoj sceni u Hrvatskoj i položaju novinara.
DOSIJE: Kao da je sve teme vezane za profesionalni status novinara obrisao rat. Vidite li u hrvatskim medijima neke profesionalne iskorake u pristupu i realizaciji tema koje nameće ruska agresija na Ukrajinu; spolja izgleda kao da je reč o širokom rasponu, između podsećanja na bolna iskustva iz agresije Srbije i JNA na Hrvatsku – do otvorene propagande u korist Ukrajine?
DOSIJE: Koliko se u prvim ratnim danima vidi uticaj vlasti na uređivačku politiku?
ZOVKO: Pa nije vlast imala utjecaj na uređivačku politiku. To je moj dojam. Svi su izvještavali opširno i medije, javnost, zanimalo je sve što se događa u Ukrajini, informacije iz prve ruke, svjedočanstva ljudi s terena. Stav hrvatskih vlasti prema agresiji na Ukrajini jednak je od prvog dana. Ako mislite na usporedbu sa Srbijom, u Hrvatskoj to nije bio slučaj. U Srbiji koja je do zadnjeg trenutka oklijevala se opredijeliti tabloidi su izvještavali tako da je to sramota. Naslovnica Informera da je Ukrajina napala Rusiju je toliko bijedna da nemam riječi. To je u maniri Večernjih novosti iz 1991. da je Vukovar “oslobođen”. A oslobođen od života, zapravo. Naravno, nakon što je Srbija u UN zauzela drugačiji stav prema Ukrajini i tabloidi su se u maniri rent a novinara i urednika, zaokrenuli. Takva situacija u Hrvatskoj nije bila. Mediji koji je pod kontrolom vlasti, HRT, izvještavao je više manje profesionalno, uglavnom kada govorimo o medijima u prvom planu izvještavanja o ratu u Ukrajini nisu bili stavovi domaćih političara nego naglasak na situaciju na terenu.
Sada imamo situaciju da jednostavno brojne druge teme ne mogu doći do izražaja zbog ratne situacije. Kada pogledam beogradske tabolide onda ispada da je u ovoj situaciji najteže predsjedniku Vučuću, a ne stradalnicima u Ukrajini koji su zbog ruske agresije preko noći ostali bez svega. U tom smislu političkog utjecaja na medije kakav se vidi u Stbiji ne možemo reći za Hrvatsku.
DOSIJE: Može li vlast da bude zadovoljna saradnjom sa medijima, ili, štaviše, spremnošću uredništava da joj se približe i budu joj od koristi?
ZOVKO: Vlast sigurno može biti zadovoljna željom i spremnošću na cenzuru kada govorimo o uredništvu HRT-a. Tu nema nikakve dileme. O utjecaju vlasti na javni servis uostalom su govorili i brojni izvještaji međunarodnih organizacija. Naravno da je želja vlasti da kontrolira medije i to se može često primijetiti, ali isto još uvijek ima medija u Hrvatskoj koji su tvrdi orah za vlast. Uostalom, činjenica da brojni ministri iz prošle pa i sadašnje Vlade Andreja Plenkovića morali otići nije bila posljedica premijerove želje da im se zahvali na suradnji, već pritisak javnosti koji je došao nakon brojnih novinarskih otkrića koji su govorili o, da tako kažem, sumnjivim rabotama tih istih ministara. Nemojmo zaboraviti da je premijer više puta izjavljivao kako mediji protiv njega i Vlade vode hibridne ratove, da vode hajke. Naravno da su takve izjave skandalozne i da one svjedoče o tome da političari ne razumiju koja je uloga medija u društvu.
DOSIJE: Gde vidite otpor takvom pristupu, profesionalnost u izveštavanju, oštrinu i odmerenost u kritici i da li to u najvećoj meri zavisi od vlasničke strukture medija?
ZOVKO: Kao što sam već rekao, mediji u Hrvatskoj bez obzira na sve svoje slabosti i dalje znaju biti tvrd orah za političare, i novinari su ti koji su zaslužni za otkrivanje brojnih afera i suočavanja s tamnim stranama prošlosti. Ono na što mi u HND upozoravamo jest činjenica da se neki glavni urednici ponašaju kao produžena ruka vlasnika što je nedopustivo.
DOSIJE: Uporedite državne medije u Hrvatskoj i Srbiji. Koliko pratite srbijansku medijsku scenu koju obeležavaju tabloidi kojima ništa nije zabranjeno?
ZOVKO: Pratim redovito medijsku scenu u Srbiji. S obzirom na to da sam i živio i radio u Beogradu i da imam brojne kontakte, prijateljstva, sve me to jako zanima. Bez ikakve namjere da sad nešto pametujem, dociram mislim da se generalno teško mogu usporediti mediji u Hrvatskoj i Srbiji. Ne zato što, primjerice, u Hrvatskoj nema cenzure u medijima, ili utjecaja politike na medije, već zato što u Srbiji, po onome što može vidjeti, vlada apsolutna kontrola medija. Tabloidi su primjer instrumentalizacije medija u korist vlasti i to na najgori način. To što rade je odvratno. Crtanje meta ljudima ili raspirivanje mržnje prema drugima nacijama je jezivo. Rat u Ukrajini je odličan pokazatelj tog rent-a novinarstva. Takvo što u Hrvatskoj ne postoji, kao što ne postoji činjenica da na televizijama s nacionalnom frekvencijom ne možete vidjeti ni na sekundu jednog opozicijskog političara. Pa i na HRT koji je pod kontrolom vlasti možete normalno vidjeti opozicijske političare u udarnim informativnim emisijama. Nemamo u Hrvatskoj najave tipa Pinka da saznajemo da će februaru biti izvršen atentat na predsjednika. Dakle, kada govorimo o odnosu prema slobodi medija Srbija je tu bliska Rusiji. Imamo jednu autokraciju i potpunu kontrolu medija. Ono malo slobodnih medija je pod stalnom paljbom vladajućih i njihovih tabloida. Dakle, autokracija na djelu. Takvo što u Hrvatskoj nemamo i nadam se da nećemo nikada imati. A onim kolegicama i kolegama iz Srbije koji se hrabro borbe protiv mraka veliki naklon.
DOSIJE: Kako opstaju nezavisni mediji, portali kojih je, čini se, među nezavisnima najviše?
ZOVKO: Kao što već rekao teška su vremena za nezavisne medije. Mnogi uvode i plaćanje mjesečne ili godišnje pretplate. Jednostavno i to je način kako građani mogu podržati slobodno istraživačko novinarstvo. Print izdanja su u teškoj situaciji.
DOSIJE: Ima li među dolazećim generacijama novinara istinskih posvećenika, ili se novinarski posao uglavnom doživljava kao i uobičajeni rad za dnevnicu?
ZOVKO: Moram reći da je u Hrvatskoj stasala jedna nova, mlađa generacija novinarki, novinara koji su željni pravih istraživačkih priča, koji su i članice, članovi HND-a što me jako veseli i to sve skupa budi nadu i vjeru u budućnost ove profesije.
DOSIJE: Kolika je snaga javne reči Katoličke crkve i kakav je njen tretman u medijima?
ZOVKO: Katolička crkva je vrlo utjecajna institucija u hrvatskom društvu s tendencijom, željom da taj utjecaj bude još veći, posebice kada su u pitanju primjerice odgoj, obrazovanje itd. Njezin utjecaj je veliki i na javni servis. Hrvatska je prema Ustavu sekularna država i tako bi to trebalo biti i u stvarnosti.
DOSIJE: Kako su u Hrvatskoj zaštićeni novinari tokom obavljanja svog posla, šta ih štiti od bahatosti pojedinaca, iživljavanja političara?
ZOVKO: Ne postoji neki konkretan način zaštite od bahatog ponašanja predsjednika ili premijera ili bilo kojeg drugog političara, političarke. Postoji novinarska solidarnost i činjenica da HND kao strukovna organizacija upozorava na takva ponašanja i o svemu tome informira i naše europske partnere. U Hrvatskoj je već godinama postoji jedan narativ, a to je da su novinari, mediji krivi za sve. Za takvo nenormalno ozračje u kojem radimo krivi su itekako i političari, a obol takvoj histeriji dali su i pojedini visoki predstavnici Katoličke crkve koji su novinare proglašavali slugama sotone. Suludo.
DOSIJE: Kako je profesija zadovoljna zakonskim rešenjima o dostupnosti informacijama od javnog značaja?
ZOVKO: Zakonski je to sasvim u redu. No, problem je što se to ne primjenjuje u praksi. Dio institucija potpuno ignorira slovo zakona pa su novinari, mediji, razne organizacije iz civilnog društva prisiljene ići i na Upravni sud kako bi ostvarili svoja prava koja su im zagrantirana slovom zakona.
DOSIJE: Uprkos turbulentnim godinama koje je preživela, hrvatska je državna televizija sačuvala izvesnu meru civilizovanog pristupa u nekim programima. Vi ste, međutim, pre četiri godine upozoravali na cenzuru, a dobili otkaz u svojevrsnoj nameštaljki. Kakva je situacija danas?
ZOVKO: Uh… već četiri godine traje sudsko maltetiranje mene i moje obitelji od HRT-a. Opet bi sve isto napravio, a upozoravao sam na cenzuru na HRT-u. Prvi otkaz na temelju neistinite prijave na sudu je proglašen nezakonitim i utvrđeno je da je istina ono što sam moja odvjetnica Vanja Jurić i ja cijelo vrijeme tvrdili. Nakon toga vratili su me na posao i nakon par mjeseci opet ista priča i opet sam završio na cesti. Cijela ova priča ima itekako veze i s mojom funkcijom predsjednika HND-a. Ono što mi je drago je podrška koju sam dobio ne samo u Hrvatskoj, nego i u svima susjednim zemljama, pa na koncu i na razini Europe. Dobro ste u pitanju detektirali cijelu priču kao namještaljku. Namještaljka je krenula kada sam počeo upozoravati na cenzuru i pritiske na HRT-u i kada sam zbog toga dao ostavku na mjesto izvršnog urednika njuz kanala HTV4. Paralelno s otkazima HRT je protiv mene podignuo tri tužbe i kazneno i parnično među ostalim i zbog povrede ugleda i časti zbog mojih izjava o cenzuri. Naravno, vjerujem u pobjedu i mene neće zastraš
Neki novinari rade protiv svojih uvjerenja samo da bi preživjeli
DOSIJE: Koliko je danas u Hrvatskoj rizično po egzistenciju biti novinar koji postupa po savesti i profesionalnim uzusima, a koliko novinari rizikuje ako još i otvara teme istraživačkim postupcima – o korumpiranosti vlasti ili njenih eksponenata, recimo, ili o vezama sa sivom kriminalnom zonom?
ZOVKO: Uvijek riskirate ako radite profesionalno i po savjesti, ali zar nije tako i u svakome poslu. Ono što me kao novinara veseli jest to da još uvijek ima hrabrih kolegica, kolega koji se bave istraživačkim temama i to mi daje vjeru u ovu profesiju. Teška su vremena za novinarstvo. Naša profesija se nije oporavila ni od one velike svjetske ekonomske krize od prije 10, 12 godina, koja je nažalost u mnogih redakcijama bila dobar izgovor da se otpuste sjajni novinari, novinarke, a došla je korona kriza koja je još više osiromašila društvo pa tako i medijsku scenu. A problemi su ti da smo mi, na primjer, u zadnjih nekoliko godina ostali bez 50 posto zaposlenih u medijima, da su radni uvjeti novinara sve teži. Da ne spominjem krizu i otpuštanja koja se već događaju, a uvjetovana su kovid-krizom. Stari problem je i ovisnost medija o političkim strukturama, a tu je i pritisak ekonomskih struktura, a sve to reflektira i na samu kvalitetu. A uz sve to imali smo zagrebački potres i onaj na Baniji. Danas novaca nema u novinarstvu kao što je bilo u Hrvatskoj prije 15, 20 godina. Problem je i prekarni rad. Neprofitni mediji su na izdisaju, a aktualna vlast je proteklih šest godina učinila sve da ih dokrajči. Tako da možemo reći da zasigurno postoje slučajevi da netko radi protiv svojih uvjerenja samo da bi preživio. Teško mi je reći koliki je to broj, jer još uvijek je puno veći broj onih koji savjesno rade otkrivajući velike teme u interesu javnosti. Ta javnost jedini je naš saveznik.
Karijera: Bogato dopisničko iskustvo iz Srbije i Avganistana i uredničko sa HRT-a
Rođen je 1970. u Imotskom. Diplomirao je istoriju i geografiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a od 1995. je u novinarstvu, prvo kao dopisnik iz Zagreba osiječkog Glasa Slavonija i riječkog Novog lista, da bi se 1998. zaposlio na HRT-u.
Bio je, između ostalog, dopisnik iz Srbije, u dva navrata – 2004. i 2012. izveštavao iz ratom zahvaćenog Avganistana, a obavljao je i funkciju urednika deska, urednika redakcije unutrašnje politike, te izvršnog urednika programa HRT 4.
Zbog pritisaka i cenzure podne je 2018. ostavku na uredničku poziciju, a potom je dobio otkaz i tužbu od poslovodstva HRT-a i od tada traje njegova pravna borba na sudu sa državnom medijskom kuđom. Od 2018. je predsednik Hrvatskog novinarskog društva.
Ovaj tekst je nastao u okviru projekta „Civilno društvo za unapređenje pristupanja Srbije Evropskoj uniji“ koji Nezavisno udruženje novinara Srbije realizuje u partnerstvu sa Beogradskom otvorenom školom i uz podršku Švedske. Stavovi i mišljenja autora iznetih u ovom tekstu ne predstavljaju nužno i mišljenje partnera i donatora.
