[box align=’box-left’ id=’4116′]
U Srbiji ta pravila ne važe. Bukvalno, svako ko poželi može da postane novinar. Slušam pre neki dan u busu razgovor dve devojke, koje pripadaju tzv. silikonskoj generaciji. Jedna se žali drugoj, kako je konkurisala za posao i da nije dobila nikakav odgovor. Druga je teši, pa kaže: „Ne brini, ako ne prođeš uvek možeš da budeš novinar“. Dakle, u Srbiji nikad nije bilo lakše da se napravi karijera u medijima.
Kada su Aleksandra Tijanića, sada već bivšeg direktor RTS-a, pitali, kako se u Srbiji postaje novinar, odgovorio je vrlo kratko “talenatom i rmbačenjem“. Tako bi trebalo da bude. Ali, nije tako. U Srbiji se novinar postaje i uz pomoć partijske knjižice. Ne treba tu bog zna šta. Pored knjižice, poželjno je da kandidat bude drčan, otporan na pribedbe i kritike u vezi posla i da redovno dostavlja informacije stranci.. Što bi klinci rekli “umeti tasterisati”.
Ko je ko u redakciji nezavisne “Borbe” (preteče “Naše borbe”) shvatila sam, tek nekoliko meseci po dolasku . U stvari, dobronamerne kolege su mi strpljivo objašnjavali, ko zapravo u toj redakciji radi, a ko falšira. Tako sam i zvanično upoznala novinara koji radi za neku stranku. Pošto je Milošević u to vreme bio na vlasti, predpostavljali smo da radi za SPS , neki su pominjali i JUL. Ali, to za ovu priču nije ni bitno. Za tog kolegu vezana je i jedna anegdota. Kažu da su ga jednog jutra zatekli u redakciji kako plače. Zbunjeno su ga upitali šta mu se dogodilo? A on im je odgovorio: “P…. vam materina novinarska, bio sam jutros da predam izveštaj (ne precizirajući kome i šta ) a već su bili obavešteni o tome”.
Dakle, kasno je shvatio da nije sam i da ima konkurenciju. Nije se setio da je u Srbiji pravilo, da se igra protiv pravila.




