[box align=’box-left’ id=’5008′]
Filip David, Ibrahim Hadžić, Fahri Musliu, Nenad Prokić, Vesko Ivanović, Predrag Delibašić, Slobodan Stupar, Predrag Čudić, Vasa Anđelić… i Mirko Đorđević drži “banku”. Prišunjao sam mu se s leđa i poljubio ga u desni obraz. Jednom nedeljno se čujemo telefonom, ali nismo se vidjeli dvije hefte i računam red je. “Šta nam radi bratska Pobjeda?”, obasipa o navodnim ruskim prijetnjama premijeru, hvali najnovije crnogorske d(r)ičnosti izrečene netom u SAD i po povratku… Na polasku ima nešto da mi kaže na uvo, prilazi gospođi Kapičić i hvali joj rubriku u Analitici. Idem, čekaju me moji ljudi, kaže, “a ti pazi na ovu bandu u ćošku da se ne otrgne kontroli i mangupi ne počnu da opanjkavaju vlast…”
Prije skoro deceniju izvukao se iz velike krize i tako svima dao do znanja da je od tvrdog materijala, a na obilježavanje desete godišnjice Peščanika čiji je bio stalni saardnik, 28. juna 2010. godine u Jugoslovensko dramsko pozorište, došao je pravo iz bolnice. Kasnije će Svetlana Lukić u njegovo ime zamoliti prisutne da mu ne zamjere što mora da ide ranije jer mu “ističe dozvola za izlazak u grad”. Brzo se oporavio i nastavio po starom, mladalačkom energijom.
Voleo je i poštovao i naš list i Crnu Goru. Jednom prilikom, bilo je iza deset uveče Srđan Kusovac kaže da zovem Mirka. Okrećem broj a njegova supruga Mira me obaviještava da je u krevetu već pola sata i da ne smije da ga budi, plus misli da neće odmah da se rasani. Recite mu da ovi moji iz Pobjede hoće izjavu… Nije prošao ni minut dohvatio je telefon i kazao: Piši, Dragane”, a kad je završio: “Pretipkaj to, stavi dva zareza i šilji Crnogorcima!”.
I na dan kada nas je napustio radio je. Sin Aleksandar kaže da je jednoj novosadskoj ekipi dva sata davao intervju i kad je to bilo obavljeno samo je prozborio da mu nije dobro, okrenuo se u stranu i – zaspao. Potom je stigla i ekipa Prve TV…
Publicista i vjerski analitičar, kako su ga mediji najčešće predstavljali, na svet je došao na jedan značajan datum, bivši državni (29. novembra 1938, Brod kod Crne Trave), a preminuo na crkveni – veliki petak i u svemu ima dosta simbolike. Magistrirao je komparativnu književnost na Beogradskom univerzitetu, bio član Udruženja književnika Srbije iz kojeg se iščlanio u znak protesta zbog razaranja Vukovara.
[box align=’box-left’ id=’5010′]
Preko dvije decenije pisao je članke za časopis Republika, a u posljednjem broju (570-571) imao veoma zapažen tekst pod naslovom Senke varljivog proleća beogradskog. Objavljivao je u dnevnom listu Danas, i bio redovan saradnik Peščanika. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada – “Konstantin Obradović” (2007) za unaprijeđenje i širenje kulture ljudskih prava, “Dušan Bogavac” (2008) za etiku i hrabrost, “Vukove povelje” (2008) za vrhunska ostvarenja u istraživanju nacionalne kulture i pedagoške baštine i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009. godine.
Objavio je veliki broj autorskih knjiga, među kojima su Osmeh boginje Klio (1986), Znaci vremena(1998), Sloboda i spas – hrišćanski personalizam (1999), La voix d`une autre Serbia (Pariz 1999),Legenda o trulom Zapadu (2001), Sjaj i beda utopije (2006), Kišobran patrijarha Pavla (2010),Balkanska lađa u oluji (2010), Oslobođenje i spasenje (2012), Pendrek i prašina (2013). Sarađivao je sa brojnim međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnogobrojne knjige, prevodio je sa ruskog i francuskog jezika.
Živio je u Šimanovcima (25 kilometara od varoši beogradske) i poslednje vreme u “Galeriju”, u već spominjani “ćošak mudraca”, linijskim taksijem dolazio uglavnom srijedomu. Više od 40 godina je bio u braku sa suprugom Mirom, sa kojom ima dvoje djece. Sin živi sa roditeljima, a kćerka je profesor na Sorboni.
Skoro dvadesetak godina imao sam privilegiju da se družim sa “hodajućom enciklopedijom” i redovno beležio njegove misli i sjećanja. Neka ovdje bude zapisano kako je Radoje Domanović krenuo na ispraćaj Stevana Sremca. Krene Radoje, priča Mirko, dođe blizu groblja i svrati u “Sedam udovica”, a kelner ga opominje na obavezu. Krene i padne, ali nekako stigne do rake: Crni Stevo, Srbijo, jebem te, sve što valjano i časno imade ti posa’ranjiva. Osta samo go ološ i cincarska fukara, reče pokazujući na dvorjane i ostale… Prelijte grob i sklonite ovu budalu da ne padne u raku, kazao je organizator Srmčeve sahrane.
Ostala je puna sveska sličnih sjećanja i prepirke oko Andrića i Krleže. On je više cijenio ovog drugog.
