EN
Srbija: Crtanje verbalne mete na čelu svakodnevna pojava
Srbija je pala 12 mesta u odnosu na 2022. i sada je 91. zemlja na svetu po indeksu slobode medija. Takav plasman preterano i ne čudi, ako se uzme u obzir da se predstavnici vlasti već godinama trude da u javnom prostoru stvore atmosferu progona svakoga ko se usudi da pogleda tamo gde njima ne odgovara, te linča svih redakcija koje su tokom proteklih godina otkrile na desetine afera iznošenjem nepobitnih dokaza koji prst upiru samo u jednom pravcu.
Sve dobija dodatnu dimenziju kada se u računicu doda i činjenica da je Aleksandar Vučić, kao i deo njegovih aktuelnih saradnika, svoj „zanat“ pritiska na medije ispekao devedesetih, po čemu je i do danas ostao upamćen, a zbog ozloglašenog Zakona o javnom informisanju koji je doneo kao ministar informisanja u vreme Slobodana Miloševića, koji je već krajem prošlog milenijuma došao glave, u pojedinim slučajevima i bukvalno, brojnim kritičkim medijima i njihovim radnicima, među kojima se nalazio i Danas.
Da stvari mogu postati gore, bilo je jasno već sa povratkom Aleksandra Vučića na vlast 2012. godine, tada u svojstvu potpredsednika Vlade Srbije koji je sa penjanjem na političkoj lestvici, uporedo pravio monopol uticaja i moći na tržištu medija.
Sa dolaskom preduzeća United Media i njihovog kanala N1 u Srbiju 2014. godine, za vladajuću strukturu krenuli su novi problemi. Iako je Danas zajedno sa još nekoliko lokalnih novina i nedeljnika predstavljao branu u zaštiti javnih interesa, štampani mediji bili su laka meta za neutralisanje budući da su se oglašivači uglavnom plašili da oglasni prostor kupuju upravo u ovakvim medijima.
Takođe, tokom godina uspostavljena je i potpuna kontrola nad Regulatornim telom za elektronske medije, pa su nacionalne frekvencije dodeljivane medijskim kućama koje gotovo iz sata u sat krše zakon, dok su programi televizijskih stanica na kojima se podjednako mogu videti protesti i „levičara“ i „desničara“ osuđeni na kablovskog operatera koji potom svoju borbu za pokrivenost u Srbiji vodi sa preduzećem čije je poslovanje u više navrata dovođeno u pitanje različitim aferama.
Godine su potom pokazale da kombinacija nekontrolisanog protoka informacija na internetu i nekoliko kritičkih medija koji su se izdvojili na mapi uticaja ne može da se zaustavi, te su ne samo predsednik Srbije, već i njegovi saradnici, krenuli u novu vrstu vršenja pritiska – crtanja meta na čelu.
Vučić ne propušta priliku da u gotovo svakom svom gostovanju maše naslovnom stranom našeg lista ili nekim tekstom koji mu nije po volji uz obavezno etiketiranje novinara sa rečima „strani plaćenici“, „domaći izdajnici“, „autošovinisti“.
Kada se i desi da se neko od novinara sa kritičkog spektra medija domogne mikrofona na konferencijama, odgovor na pitanje obično se nikada ne dobije. Ono što usledi, jeste skretanje sa teme, pitanja o tome šta su demokrate radile, koje nisu na vlasti već 11 godina, dok se suočavanja sa političkim protivnicima svode na njegove monologe u programima televizija koje su naklonjene vladajućem režimu.
Na pitanja stranih medija uglavnom odgovara smirenim tonom, sa blagim osmehom i obaveznim zahvaljivanjem, osim ukoliko je u pitanju neka od regionalnih ispostava N1, tada se, verovatno, malo zanese.
Ništa bolja nije ni premijerka Srbije Ana Brnabić, koja osim televizijskih nastupa, svoje frustracije i nezadovoljstvo što uticaj na uređivačku politiku pojedinih medija nema, često iskazuje na društvenoj mreži Iks (X). Jedan od poslednjih takvih primera ticao se upravo Danasa, a premijerka je u žurbi da demantuje pisanje naše novinarke promašila nekoliko milenijuma, ali i zaboravila upravo da demantuje.
Povod za najnoviji napad na redakciju Danasa je tekst objavljen na naslovnoj strani našeg lista od petka, 20. oktobra, o imenovanju predstavnika države u savete fakulteta i univerziteta. Žurbi je premijerka otišla u daleku budućnost, poručivši da Beogradski i Novosadski univerzitet nisu bili na Šangajskoj listi pre 20212. godine.
Novinarima televizije Nova i N1 nedavno je bio onemogućen pristup na događaj gde je govorila, između ostalog i Brnabić, pa su oni bili primorani da stoje ispred zaključanih vrata kako se ne bi „susreli“ sa njom i eventualno postave neko pitanje.
Aleksandar Šapić, gradonačelnik Beograda u ostavci, još jedan je od specifičnih primera odnosa vlasti prema kritičkim medijima. Iako nekad glavni opozicionar u Beogradu, gotovo preko noći je promenio svoj odnos prema medijima sa one strane spektra gde su subvencije gotovo nepostojeće. Medije preduzeća United Media neretko okrivljuje i za svoje sopstvene lapsuse, kojih je tokom proteklih par godina imao sasvim dovoljno.
„Pobedu“ među medijskim istupima odneo je ipak Vladimir Orlić, predsednik Narodne skupštine, a koji je pre nekoliko godina držao „konferenciju za štampu“ u vrlo neobičnim okolnostima. Nakon „obraćanja novinarima“ Orlić je pitao da li još neko ima pitanje, onda se zahvalio i otišao, a kadar koji se raširio preko cele sale ogolio je surovu istinu – u prostoriji nije bilo apsolutno nikoga, osim jednog kamermana koji je sve snimio. Da li je uopšte bilo ko pozvan na ovu konferenciju, ostala je enigma i do danas.
Na samom kraju, ne treba zaboraviti ni činjenicu da se predstavnici vlasti ne zadržavaju samo na verbalnom crtanju mete na čelu novinarima koji nisu na njihovom platnom spisku, već su imali i svoje momente kada su odlučili i fizički da se obračunaju sa njima.
Jedan od najupečatljivijih primera takvog ophođenja jeste zabeležen 31. maja 2017. godine tokom predsedničke inauguracije kada je privatno obezbeđenje SNS-a foto-reportera, novinarku Danasa i jednog građanina davilo i guralo. Za to vreme policija nije obraćala pažnju na fizičko nasilje neposredno pored njih.
„Izvinjavam se u ime onih koji su hteli da provociraju na tim skupovima. I novinarima koji su te provokacije hteli da snime se naročito izvinjavam. Čak i onima koji su želeli da se sukobljavaju sa onima koji su tu bili zakonito a dolazili su nezakonito“, cinično je prokomentarisao Vučić navedeni događaj.
Ubrzo su objavljene fotografije sa događaja, koje su jasno svedočile o brutalnosti pripadnika SNS-ovog obezbeđenja, a sudski epilog dočekan je već sledeće godine kada je tužilaštvo odustalo od krivičnog gonjenja odgovornih, ističući da u svemu onome što se dogodilo nema elemenata krivičnog dela ugrožavanje sigurnosti.
I to nije sve. U godinama koje će uslediti, napadi na novinare, pa čak i one iz medija naklonjenih režimu, a koji su se drznuli da se bave svojim poslom kako nalažu standardi profesije, nije dočekao ništa bolji tretman.
Jedino šta se promenilo jeste ekipa privatnog obezbeđenja koja neretko potiče iz kriminalnog miljea, budući da se deo onih koji su napali i novinarku Danasa tog majskog popodneva sada nalazi na optuženičkoj klupi Specijalnog suda u Beogradu i tereti se za neka od najtežih krivičnih dela.
BiH: Vlast se obračunava sa medijima
„Vašem imenu i prezimenu treba dodati crtica pa podvala“, rekao je Milorad Dodik, lider SNSĐa i predsjednik Republike Srpske, novinarki u toku pres-konferencije početkom godine. Drugima je zabranio pitanja, a često je novinarima/kama prijetio da „će ih razbiti“, „poželio da dobiju srčani udar“, odgurivao, lupao po mikrofonu… Spisak je dug. No, svakako, Dodik nije jedini. Mnogi/e bh. političari/ke novinare/ke su nazivali i nazivaju lešinarima, odbijaju saslušati pitanja, zabranjuju prisustvo na konferencijama, prijete, vrijeđaju, prozivaju…
Treći ekser
Na medijsku zajednicu udara se svim mogućim sredstvima, pa i onim zakonskim. U RS-u je u augustu na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika u RS-u kojima se kriminalizira kleveta. Medijske slobode završile su na dnu okeana. U završnoj fazi je i usvajanje Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija.Naredni korak je Zakon o medijima.
Sandra Gojković Arbutina, glavna i odgovorna urednica Nezavisnih novina, ističe da je tendencija vlasti da kontoliše medijski prostor u posljednjih godinu itekako vidljiva.
– Nije to ništa novo, vlast oduvijek kontroliše medijski prostor, a sada je ušla u završnu fazu koja ide kroz zakonska rješenja. Digitalizacijom je zapravo porastao i broj medija i ona je dovela do toga da jej medijski prostor daleko veći nego prije i teže je kontrolisati medije. Sad smo u fazi da imamo/spremaju se tri zakonska rješenja koja mi zovemo paket medijskih zakona – treći ekser u medijski sanduk. Jedan je već usvojen, onaj kojim se kriminalizira kleveta nakon 20 godina. Cilj je da se mediji stave pod kontrolu, da se poveća autocenzura u medijima, ističe Gojković Arbutina.
Objašnjava da se drugim zakonom o nevladinim organizacijama posredno utječe na medije, jer su mnoge nevladine organizacije osnivači medija – zbog lakšeg funkcionisanja. Kroz ovaj zakon, objašnjava naša sagovornica, određene nevladine organizacije, a time i određeni mediji, bit će označeni kao agenti stranog utjecaja.
– Sprema se i zakon o medijima kojeg nemamo 25 godina. Dvadeset pet godina a posljednih 10 intenzivno, tražili smo zakon o medijima i nismo mogli da ga dobijemo, a sada se u roku od šest mjeseci dvama zakonima odjednom priključuje i zakon o medijima. Jasno je da je tendencija da se priča o kontroli medijskog prostora zaokruži, kaže naša sagovornica.
Boji se da u 2023. ulazimo u mračno doba koje je gore nego poslije 90-ih. Upozorava da se usvojeni zakon ne odnosi na samo jedan entitet, već se prelijeva na cijelu državu. Naglašava i da opozicija, ali i vlasti i u Federaciji BiH i na nivou države, gotovo uopće nisu reagovale na usvajanje zakona kojim se kriminalizira kleveta. Radilo se samo o nekim stidljivim osudama, jer zapravo se svi nadaju da će moći da koriste ove mehanizme.
– Ovo su zakoni za obračun sa medijima, poručuje Gojković Arbutina.Upozorava i da javnost nije švatila da zakoni zapravo mogu biti primijenjeni za svakog pojedinca koji želi javno da iskaže svoje mišljenje.
Dženana Burek, izvršna direktorica Vijeća za štampu i online medije u BiH, kaže da vlast želi ušutkati medije. Navedene zakone smatra vrlo represivnim. Blage i površne osude iz FBiH, ističe, pokazuju i način kako se vlast i u ovom entitetu odnosi spram medija. Generalno stanje u odnosu vlasti spram medija u BiH smatra jako lošim.
– Mi novinari, prije svega, trebamo raditi na dignitetu naše profesije, pridržavati se postulata profesionalnog izvještavanja, kodeksa i etike, kako bismo mogli s pravom stati ispred političara i suprotstaviti se svakoj vrsti nedopustivog ponašanja. Naši političari daju sebi za pravo da kažu „ne, ne želim da odgovorim“, „ko ste vi da me pitate“, „neću od vas da čujem“, „koji vi medij predstavljate, a vaš šef je izdajnik“, ističe Burek.
Zajednička borba
Dodaje da je na sceni ugrožavanje medijskih sloboda i smatra da mediji u takvim trenucima moraju biti saglasni, ujedinjeni. Podsjetila je na konferenciju za medije predsjednika Francuske Emmanuela Macrona i predsjednice Evropske komisije Ursule von der Leyen. Novinari/ke, nakon što im je rečeno da neće moći postavljati pitanja, su napustili/e konferenciju.
– To je demonstracija moći, a mediji su jako moćni, poručila je Burek i upitala zašto novinari/ke ne bi napustili pres-konferenciju na kojoj političar uvrijedi ili napadne kolegu/icu. Zaključuje da osobe na javnim funkcijama moraju biti spremne da trpe kritike, a novinari imaju pravo da pitaju, ali i obavezu da poštuju etiku, kodekse i postulate zanata.
Crna Gora: Vlast nova, navike stare
Političari u Crnoj Gori vrlo su osjetljivi na kritiku, a iako se deklarativno zalažu za slobodu medija, najviši državni funkcioneri, umjesto da rješavaju probleme, nerijetko se obrušavaju na novinare koji na njih ukazuju.
U tome je decenijama prednjačio bivši dugogodišnji predsjednik države i Demokratske partije socijalista (DPS) i premijer Milo Đukanović.On je svojevremeno često dio medija optuživao za fašizam, predlagao njihovu „deratizaciju“, nazivao ih „medijskom mafijom“, a vlast i mediji pod njegovom ili kontrolom njemu bliskih ljudi, u periodu njegove vladavine, posebno nakon 2006, aktivno i otvoreno radili su na satanizovanju, finansijskom gušenju, pa i gašenju takvih medija.
Međutim, i premijer Dritan Abazović nekoliko puta je proteklih godina javno targetirao medije koji su kritički izvještavali o njegovom i radu Vlade.
Đukanović je, na primjer, 2018. godine je optužio dnevnik „Vijesti“, koji je pisao o poslovima njegovog sina sa državom na čijem je bio čelu, da promoviše „fašističke ideje“.
„Ako vi šaljete poruku da moj sin ne može da bude neko ko se bavi biznisom na crnogorskom ekonomskom prostoru, to je poruka da bi neko trebalo biti diskriminisan. To su fašističke ideje. Mislim da se s fašizmom ne mogu praviti kompromisi“, naveo je Đukanović u TV emisiji. On je tada ironično komentarisao brojna upozorenja međunarodnih organizacija da ne radi upravo to što je radio.
„Zaboga, trebalo bi medijima omogućiti da daju svoj doprinos demokratizaciji, pa čak i kada su njihova poslovanja na granici, ili ispod granice legalnog poslovanja“, kazao je Đukanović podsjećajući da su to poruke Evropske komisije, OEBS-a.
Evropska komisija godinama je u izvještajima o Crnoj Gori ukazivala na nezavidan položaj nezavisnih medija, koji su bili mete napada i političkih i ekonomskih pritisaka.
„Od vlasti se očekuje da pokažu nultu toleranciju za prijetnje i napade na medije, a treba i da se suzdrže od davanja izjava koje mogu da stvore okruženje koje nije pogodno za slobodu izražavanja“.
„Istraživanja Centra za građansko obrazovanje (CGO)… dokazuju da je finansiranje medija iz javnih fondova, kroz najrazličitije oblike, u direktnoj vezi sa tim koliko povoljno ili kritički medijske kuće izvještavaju o vladinim odlukama i aktivnostima, pri čemu oni koji podržavaju vladajuću strukturu dobijaju najveći dio sredstava, dok su ostali uskraćeni za novac iz Budžeta“, konstatovao je CGO u svom dokumentu iz 2020. godine.
Neki Đukanovićevi kritičari tvrdili su i da je jedan od motiva brojnih napada na novinare u to vrijeme, i njegov odnos prema medijima za koje su radili napadnuti novinari. Komisija za praćenje istraga napada na novinare, konstatovala je u svom nedavnom izvještaju da je od 131 registrovanog napada na novinare i imovinu medija od 2004. godine, najviše napada bilo na novinare i imovinu Vijesti i TV Vijesti – 49. Slijede Dan (16) RTCG (11), Pobjeda (8).
Nakon izbora u avgustu 2020.godine vlast je formirala koalicija okupljena oko tadašnjeg Demokratskog fronta, sa Demokratama i GP URA, na čelu sa premijerom Zdravkom Krivokapićem. Ta vlada je pala u februaru 2022. godine, a u aprilu formirana je Abazovićeva Vlada uz manjinsku podršku DPS-a. Toj vladi nepovjerenje je u Skupštini izglasano u avgustu 2022.
Na toj sjednici Skupštine, govoreći kako DPS vodi kampanju protiv njega, Abazović je kazao da to čine i mediji „koji imaju fašističku notu“. Mjesec kasnije, Abazović je optužio neke od tih medija da sarađuju sa djelovima organizovanog kriminala.
Medijski ekspert Dragoljub Duško Vuković ocijenio je da se od avgusta 2020. godine, kada je nakon 30 godina smijenjena DPS vlast, „ništa suštinski nije promijenilo“.
– Vlast i dalje očekuje od novinarstva da bude lojalno njoj, a ne onima kojima se obraća i kojima treba da služi – građanima/građankama. Vlast i dalje očekuje da novinarstvo traga za istinama koje njoj idu na ruku, a kompromituju one koji joj nijesu po volji ili su joj neugodni protivnici, rekao je Vuković „Vijestima“.
On je kazao da nova vlast nije pokazala volju da popravlja loše medijske zakone i da novim normama prvenstveno snaži javne emitivne medije (RTV) na nacionalnom i lokalnom nivou.
– To upravo otkriva ono suštinsko – volju da se kontroliše, a ne medijima i novinarstvu obezbijedi sloboda i nezavisnost koja će ih obavezivati i činiti odgovornijima, rekao je Vuković.
Ipak, Crna Gora je po stanju medijskih sloboda na listi Reportera bez granica napredovala za 65 mjesta od primjene vlasti – sa 104. pozicije 2020. godine na 39. mjesto ove godine.
„Nakon poraza DPS 2020.godine, pritisak vlasti i napadi na novinare su se donekle smanjili, ali nove vlasti i dalje pokušavaju da kontrolišu određene medije i novinare“, oćenjuje se u izvještaju RSF za Crnu Goru
Komisija za praćenje istraga napada na novinare konstatuje da je 2021. i 2022. došlo do povećanja broja napada na novinare zbog „pojačanih tenzija u društvu“, ali da se oni „generalno ozbiljnije tretiraju od strane policije i tužilaštava, iako jedan broj napada putem društvenih mreža još nije rasvijetljen, a u par slučajeva su konstatovane nepravilnosti u istrazi“. Od 2018.godine, Komisija nije registrovala napad na novinare koji je rezultirao teškom tjelesnom povredom ili težom posljedicom po žrtvu.
Međutim, Komisija konstatuje da je posljednjih godina povećan broj napada na novinare i imovinu medija koji „ranije nisu napadani ili nisu tako često napadani. (RTCG, Pobjeda, Gradska TV, Antena M, Standard)“. Međunarodne organizacije i EK godinama apeluju da se rasvijetle stari slučajevi napada na novinare, uključujući i ubistvo vlasnika i glavnog i odgovornog urednika Dana Duška Jovanovića 2004. godine. Nova vlast je obećavala da će to ubistvo riješiti.
– Iako se obavezala na rasvjetljavanje slučajeva nasilja na novinare i medije, posebno slučaj ubistva Duška Jovanovića, mrak je ostao jednako gust. Obećavajuća retorika nove vlasti tu nije ništa pomogla, ali jeste, nažalost, mogla da dodatno demotiviše i obešrabri one koji se već bave novinarstvom, a pogotovo one koji bi to željeli da čine, rekao je Vuković.
