ENKolegica Azhgikhina držala je predavanja na Moskovskom državnom sveučilištu, Sveučilištu Columbia (SAD), Sveučilištu Tampere (Finska), Sveučilištu Sodertorn (Švedska), London School of Economics (Velika Britanija) i Harvardu (SAD). Od 2014. do 2016. bila je ruska koordinatorica Dijaloga strukovnih organizacija Ukrajine i Rusije pod okriljem OESS-a. Intervju s Nadezhdom Azhgikhinom prenosimo u cijeosti.
Kao novinarka, privržen etičkim vrijednostima, kako doživljavate trenutni kontekst ovog rata u Ukrajini i njegove posljedice za novinare i medije s obje strane granice?
To je prava katastrofa. Nitko nije očekivao ovakvu situaciju u Rusiji, a koliko sam shvatila i u Ukrajini. Ljudi su mislili da je to samo prepucavanje koje će ostati na razini prijetnji. Agresivna retorika bila je sveprisutna, bila je zastrašujuća. Novinari su također mnogo pridonijeli eskalaciji, urednici su ih tjerali da koriste sve agresivniji jezik i stavove. Prostora za stvarnu analizu i uravnotežene informacije gotovo da nije bilo, svi su iznosili mišljenja umjesto činjenica, često bez ikakvih dokaza. Nema sumnje da su Covid-19 i njegove posljedice, permanentni stres i kriza utjecali na situaciju. Posebno u Rusiji i Ukrajini mediji su pisali o mogućem ratu kao pravoj opciji, a većina medija sudjelovala je u mainstream političkoj agendi. U obje zemlje, protivnici službenog militantnog trenda suočili su se s ograničenjima i bili su izolirani.
Počelo je davno, ima tome dugi niz godina. Od 2014. ruski mediji i novinari koji su pozitivno pisali o Ukrajini i nisu bili na službenoj državnoj liniji o statusu Krima i Donbasa suočavaju se sa sudskim sporovima, cenzurom i ograničenjima. Pravni zastupnici medija izbrojali su više od 30 novih zakonskih inicijativa i zakonskih propisa koji ograničavaju medije i slobodu izražavanja. Mnogi mediji, a i osobno novinari, uvršteni su na liste “stranih agenata”, dok je nekoliko medija zabranjeno, kao i blogera i korisnika interneta. Apsurdno je da su ograničenja u Rusiji inspirirana zapadnim ograničenjima za ruske državne medije, prije svega Russia Today i Sputnik. Snažni napadi na nezavisne medije u Rusiji počeli su odmah nakon uključivanja RT-a u SAD-u na popis američkih stranih agenata. Svaka nova zabrana službenih ruskih medija u Europi potaknula je nove napade na slobodne medije u Rusiji.
Tako bismo se uskoro mogli suočiti s potpunim iskorjenjivanjem neovisnih medija u Rusiji, posebno nakon ovih neviđenih ekonomskih sankcija. Sankcije nikada nisu djelovale protiv ruskih dužnosnika ili oligarha, naprotiv, osnaživale su ih i ujedinjavale obične ljude u podršci vlasti što je sve bilo inspirirano okrivljavanjem, kažnjavanjem i lovom na sve nezavisne glasova u Rusiji uz podršku šire javnosti. U Ukrajini su mediji na ruskom jeziku ili mediji koji izražavaju bilo kakve simpatije prema Rusiji dugi niz godina bili ograničeni u svom radu, neki su i zatvoreni. Novinarska zajednica bila je polarizirana u obje zemlje. U ovoj situaciji etika i profesionalni standardi su na prvom mjestu.
Moram reći da je još jedna dramatična točka u zaštiti novinarstva kao javnog dobra bila kriza profesije na Zapadu i trendovi “Russiagate” u zapadnim medijima. Rusi su bili “toksični” po porijeklu, ljudi nisu imali argumente za to, a urednici su jednostavno slijedili trend. Sve to pod vodstvom Amerikanaca. Za ruske liberale i novinare, koji su desetljećima kao uzor gledali u SAD i sve kvalitetne zapadne medije, bila je to dramatična frustracija. Danas, tijekom “specijalne operacije” u Ukrajini (to je službena definicija u ruskim medijima budući da su riječi “rat” ili “invazija” službeno zabranjene za upotrebu), etika je gotovo potpuno zaboravljena. Propaganda na TV kanalima nema veze s etikom i novinarstvom, puna je agresije.
Novinarska zajednica u Rusiji je podijeljena, a nisu ujedinjeni ni oni koji su protiv rata. Ostali novinari podržavaju „specijalne operacije“. A neki ukrajinski novinari bez sumnje krive za sve Ruse, dok dio kolega poziva na sve više sankcija Rusiji i rat protiv Rusije… To je totalna katastrofa.
Sudjelovali ste u dijalogu između ruskih i ukrajinskih novinarskih organizacija koji je 2014. pokrenuo OESS. U dijalogu je stavljen veliki naglasak na činjenicu da novinari nikada ne bi smjeli postati vojnici u informacijskom ratu. Jesu li ove preporuke danas zaboravljene?
Sretna sam što sam četiri godine sudjelovao u dijalogu i sretna sam što smo uspjeli razgovarati o profesionalnim i etičkim pitanjima, objavili priručnike, snimili filmove i uspostavili pravi dijalog. Naziv našeg projekta bio je „Dvije zemlje, jedna profesija“. Bila je to prava građanska inicijativa i ponosna sam što sam u njoj sudjelovao. Prvi smo došli u sjedište EFJ-a i IFJ-a u Bruxellesu u proljeće 2014. i počeli s etikom i zajedničkim odlukama dva Vijeća za tisak. Ali glavni rezultat je to što smo spasili 8 ljudi iz pritvora, koji pišu knjige i govore u filmovima da su živi zbog našeg zajedničkog zahtjeva za njihovo oslobađanje. To je najvažnije i tako se djeluje. Drago mi je da smo u kontaktu s našim ukrajinskim kolegama. Vjerujem u obnavljanje dijaloga, koji je nažalost zamrznut 2018. godine, jer u budućnosti trebamo pravi dijalog na ljudskoj i novinarskoj razini.
Mislite li da je danas moguće ponovno uspostaviti dijalog između ruskih i ukrajinskih novinarskih organizacija, oko ovih profesionalnih vrijednosti?
Sigurna sam da će se prije ili kasnije ponovno uspostaviti. Možda je to dug put, ali to je vrlo važno.
Što europske novinarske organizacije i njihove federacije, EFJ i IFJ, mogu učiniti kako bi podržale neovisne novinare u Ukrajini i Rusiji?
Kao prvo, mogu kontaktirati neovisne novinarske skupine i novinare, provjeriti informacije, pratiti situacije s novinarskim pravima i slobodom medija, izraziti solidarnost. Oni bi trebali informirati zapadnu publiku o situaciji kako bi organizirali akcije solidarnosti. Oduprijeti se svim oblicima diskriminacije novinara. Mislim da je bila prava pogreška vlasti EU-a da su zabranile ruske službene medije, to će dovesti do diskriminacije novinara i sve veće agresije i propagande posvuda.
Odgovarajući na vaše pitanje danas (1. ožujka) dobila sam u međuvremenu dvije jako žalosne vijesti. Jedan od kolega, koji govori da će nova pravna inicijativa ruskog parlamenta uspostaviti novi amandman na Zakon o lažnim vijestima o lažnjacima o vojnim operacijama. Optužbe će biti do 15 godina zatvora. I drugo, od moje bivše studentice koja se prijavila se za stipendiju u Europi i dobila najbolji rezultat, ali je dobila poruku da je ne mogu pozvati jer je iz Rusije. To je jako tužno.
I ono što bih naglasila je da neki predlažu isključivanje svih Rusa iz profesionalnih i drugih međunarodnih tijela. To je isto kao i sankcije koje već uništavaju rusko civilno društvo i koje ga mogu potpuno okončati. To je poput smrtne kazne za nezavisne glasove i nezavisne medije u Rusiji. Svi pošteni novinari, ruski, ukrajinski, francuski, njemački imaju istu krv i iste vrijednosti i to je važno imati na umu.
Nadam se da bi se europski novinari mogli oduprijeti svim oblicima diskriminacije i podržati zajedničke napore za bolju komunikaciju svih medijskih djelatnika koji se zalažu za etičke i profesionalne standarde i za mir. Vjerujem u solidarnost novinara iz svih zemalja, našu predanost profesionalizmu i dobru. EFJ u tome puno pomaže. Isto tako EFJ bi mogao učiniti puno u budućnosti, i prevladati mračne i tužne trenutke, kako bi podržao naše profesionalne vrijednosti. Važno je za novinare, a važno je i za našu publiku. Ne bismo smjeli dopustiti da se nova željezna zavjesa pojavi u Europi. Ako EU ne izdaje vize za Ruse, važno je dati vize novinarima za stručne sastanke i rasprave.
Novinari su trenutno prisiljeni izvještavati o sukobu i to ponekad bez odgovarajuće obuke ili pripreme. Koja bi bila vaša poruka novinarima koji trenutno prate rat?
Ponovit ću preporuke mojih kolega iz ruskih i međunarodnih medija o sukobima. Pokušajte govoriti istinu, prijavite ono čemu svjedočite i pažljivo provjerite sve informacije, pokušajte biti neovisni čak i od svojih emocija i pokušajte ne nauditi svojim izvještavanjem. Prije opasnih putovanja posavjetujte se s iskusnim kolegama, stručnjacima i terapeutima. U svakom slučaju nemojte izvještavati o stvarima u koje niste sigurni. Nažalost, na terenu ne radi toliko neovisnih novinara, većina medija koristi isti materijal velikih agencija. Pokušajte pronaći neovisne izvore, provjerite mnogo puta s različitim izvorima sve osjetljive ili šokantne informacije. Međunarodne novinarske mreže, poput Mreže etičkog novinarstva i drugih, kažu da je danas najvažnija provjera činjenica. Zapamtite da je novinarstvo javno dobro (idealno), ali ovaj ideal nam je potreban da bismo preživjeli.
