[box align=’box-left’ id=’5351′]
Nagradu za istraživačko novinarstvo i profesionalnu hrabrost „Stanislav Staša Marinković“ dobio je sarajevski književnik i član redakcije beogradskog Vremena Muharem Bazdulj. Prijatelji lista su glumac i reditelj Ljubiša Samardžić i bračni par Vera Srbinović, pesnikinja, i Antoni Dake, holandski publicista i biznismen. Redakcijska nagrada „Nikola Burzan“ pripala je novinarki Mirjani R. Milenković.
Pelivan i Čarli Čaplin
Ne vjeruj ženi koja laže i ne vjeruj u pompeznu hrabrost. Ne vjeruj u hrabrost koja se samoreklamira. Onaj ko za sebe kaže da je hrabar, taj to provjereno nije, jer svi se zapravo imaju potrebu hvaliti upravo onim što im nedostaje. Španci su takvo ponašanje upečatljivo sabili u narodnu poslovicu: U potkovici koja zvekeće nedostaje ekser. (Zvekeće, što će reći, upravo zbog praznine.)
U posljednjih četvrt stoljeća uz najbolje novinare i novinarke ove kulture i ovog jezika često se lijepi epitet hrabar ili hrabra. Imao sam čast i sreću da radim s nekima od njih, da svojim očima vidim kako zbog svojih tekstova imaju vrlo objektivne i realne razloge za strah, ali nikad nisam čuo da se iko od njih hvališe hrabrošću ili čak primijetio da se privatno smatra hrabrom osobom.
Nekad davno, dok je još bog zemljom hodao, in illo tempore, jedan od novinara iz panteona jugoslovenskog novinarstva, Veselko Tenžera, napisao je rečenicu koja kaže da gdje počinje hrabrost, prestaje novinarstvo. Mnogi su je u posljednjih dvadesetak godina analizirali, polemisali s njom, odobravali je ili odbacivali. Uprošteno govoreći, jedni bi govorili da Tenžerina dijagnoza ima smisla, ali samo u mirno doba, dok u smutna vremena nema novinarstva bez hrabrosti, drugi bi je pak odbacivali u potpunosti. Postoji, međutim, i treća mogućnost. Možda ono što bi stilski i žanrovski inače spadalo u novinarsku prozu, kad se doda hrabrost postaje nešto drugo.
Hrabrost je generalno sumnjiv svat. Filip Larkin kaže: Courage is no good:/ It means not scaring others. Reklo bi se: Hrabrost ne pomaže/ to znači samo ne plašiti druge. Hrabrost je kad si kao pelivan koji hoda po žici samo zahvaljujući tome da se ne usuđuje da pogleda dolje, u ambis. Hrabrost kad si kao Kapetan Leši iz pjesme Nenada Jovanovića u kojoj teče Crni Drim i nosi ranjenike, a Leši Kapetan vodi osvetnike i zrno ga ne bije, oči ne vide i nikad se on ne krije kad u borbu ide. Novinarska hrabrost je ono o čemu govori Igor Mandić kad kaže: „Već se desetljećima ponašam poput Čarlija Čaplina, koji ne pravi nikakve kalkulacije… Poput Čaplina, saginjem se da privežem vezice na cipelama, dok mi iznad glave fijuče smrtonosna sjekira. Nakon toga izgledam kao da ništa nije bilo. A i nije mi ništa. Tako ću nastaviti i dalje, koliko god budem mogao.“
Veselko Tenžera i Igor Mandić vode me ka teritoriji o kojoj želim da kažem nekoliko riječi, teritoriji jugoslovenskog slobodnog žurnalizma. Alber Kami je govorio o francuskom jeziku kao svojoj domovini. S jedne strane, svima nama koji mrčimo papir na ovom jeziku, srpskohrvatski jezik nam jest domovina, ali s druge, ima u toj jezičkoj domovini mnogih rukavaca koji nisu nužno zavičaji svakog od nas. Tenžera i Mandić, Bogdan Tirnanić i Aleksandar Tijanić, uz ostale, iscrtali su konture našeg novinarskog zavičaja.
Taj zavičaj ima korijene u nekadašnjem NIN-u i u pokojnom VUS-u. Ima nečeg u toj cijeloj poetici skraćenica, u Nedeljnim informativnim novinama, odnosno u Vjesniku u srijedu. Izazovi i otpori onomad su bili drukčiji nego sad. Uskopolitička sfera bila je izloženija cenzuri, ali je i sama uskopolitička sfera po definiciji bila široka. Teoretski, plitki hedonizam bio je prihvatljiva i hvalevrijedna praksa, ali u praksi su se i takvom životnom stilu nametala brojna ograničenja.
Osamdesete godine prošlog vijeka u socijalističkoj Jugoslaviji bile su ovaploćenje one lapidarne dijagnoze Margerit Jursenar o Rimskom carstvu u vrijeme Hadrijanove vladavine i malo poslije: Stari svijet još nije bio umro, a novi još uvijek nije imao snage da se rodi. Osamdesetih zato kreće priča oko Danasa (nedjeljnika) i Duge, recimo. Stari svijet je slab, ali naznačene nijanse novog ne izgledaju kao spas.
Početak rata je zlatno doba propagande. Kaže Krleža: „U ratu sva ljudska svojstva dobivaju neko posebno osvjetljenje, kada se mnoge stvari, što ih u mirnom životu gledamo svakodnevno maskirane i našminkane (kako-tako podnošljive), najednom prikažu u svoj očajnoj bijedi, kao stare bludnice na stolu za seciranje.“
Kad su u posljednjoj deceniji prošlog vijeka kod nas krenuli ratovi, Krležino opažanje staro osamdesetak godina pokazalo se kao svevremensko. U novinarstvu su stvorena nova pravila igre i nove referentne tačne. Počela je era tendencije ka nominalnoj nezavisnosti, i u politici i u novinarstvu. Kao što su republike nekadašnje SFRJ postale nominalno nezavisne, tako su najbolji ovdašnji štampani mediji uz svoje ime počeli skoro nužno dodavati pridjev nezavisni. (Jednom, inače veoma dobrom, novosadskom listu Nezavisni je bilo čak i ime.)
Ima nečeg sumnjivog u pompeznoj nezavisnosti, kao uostalom i u već pominjanoj pompeznoj hrabrosti. Ni njoj ne treba vjerovati; i za nju vrijedi poslovica o potkovici bez eksera. Moglo bi se možda čak reći, aforistički i fenomenološki, bez pretenzije ka naučničkoj tačnosti, žurnalistički takoreći, da gdje počinje nezavisnost, prestaje novinarstvo.
To, naravno, ne znači da tokom devedesetih upravo ti nezavisni nedjeljnici i dnevnici nisu odigrali ključnu javnu i medijsku ulogu u borbi protiv agresivnog nacionalizma, ukazivanju na ratne zločine, osudi pogubnih šovinističkih politika i tranzicijskih pljački. Takvi listovi i časopisi u Beogradu, Novom Sadu, Sarajevu, Splitu, Podgorici i Zagrebu kupovali su se i čitali programski, a pisma i mejlovi čitalaca u kojima se zahvaljuju novinarima i novinama na očuvanju zdravog razuma ili duševne normalnosti vrijedan su i dirljiv dokument vremena.
Krah bratstva nezavisnih, konkretna tačka razlaza bilo je NATO bombardovanje Srbije. Ta tema zavređuje novo sagledavanje, zasebni dugi tekst ili analizu, ali ovdje je dovoljno kazati da je od tada očito da i istinski nezavisan možeš biti jedino na način na koji možeš da budeš hrabar: tako da budeš pelivan ili Čarli Čaplin, da ideš i radiš svoje, bez gledanja u ambis, bez osvrtanja, bez kalkulacija.
Simbolički smisao nagradi daje njeno ime, a stvarni oni koji je daju i oni koji je primaju. Kad prođe dovoljno vremena, to postaje tradicija. U tom smislu se radujem nagradi „Stanislav Staša Marinković“ jer i njeno ime, i list Danas, koji je dodjeljuje, i spisak prethodnih dobitnika uokviruju i stvaraju jedan kontekst i jednu tradiciju koji su mi kao novinaru bliski. Hvala. I idemo dalje. Kao pelivan i Čarli Čaplin.
Muharem Bazdulj
Ovaj tekst autor je specijalno napisao za Danas povodom vesti o nagradi koju je dobio od našeg lista
