„Dobrog teksta nema bez dobrog rizika“

Iako nije bio novinar istraživač, Miša Vasić je jedan od rodonačelnika ovog novinarskog smjera u Srbiji, onakvog kakvog ga danas poznajemo

Gdje god da je pisao ili govorio, Miša je jasno iskazivao gnušanje spram svih nacionalizma, ratnih politika, nasilja, isključivosti po svakoj osnovi, demagogiji, dogmatizmu, autoritarnosti, totalitarizmu, nepoštenju i, kako bi sam rekao, murdarluku svake provinijencije

Moram priznati da mi je bilo vrlo čudno kada je Miša Vasić postao predsjednik NUNS-a. Jeste, glasao sam za njega siguran da će biti izabran, ali opet… Miša mi jednostavno nije djelovao kao funkcionar, čak ni novinarski. On je bio nešto  mnogo više. Prosto rečeno – Novinar sa velikim N. Njegovo je bilo da piše i razdvaja pogrešno od ispravnog uz konstantni lični rizik, a ne da izdaje saopćenja i zastupa struku. Ipak, uspješno je radio i jedno i drugo.

Nisam jedini kojeg je Miša uveo u novinarstvo. Šarmantan poput filmske zvijezde, karizmatičan, beskrajno duhovit, pun znanja o svemu i svačemu, fantastičan pisac, sistematičan, izuzetno hrabar i pravdoljubiv profesionalac uz još mnogo toga u istom pravcu, kako bi on rekao, za mnoge od nas predstavlja nedostižni uzor kako ovaj posao treba raditi i živjeti. Na moju generaciju u Vremenu (sredina šezdesetih) presudno je uticao. Afirmiravši se kroz godine i decenije, imali smo i dalje samo jednu ambiciju – kad „porastemo“, da postanemo Miša Vasić. Mnogo što nam je pošlo od ruke, ali ne i ovo. Niko to ni ne može. Miša je bio unikat, jedan jedini.

„Aj, ne seri“, rekao bi mi da je pročitao ove redove – pohvale i komplimente nije trpio. Na jednoj strani bio je istinska novinarska zvijezda, duša svakog društva, britak i dubok pisac neponovljivog stila, a na drugoj rijetko plemenit čovjek, pun razumijevanja za tuđe slabosti, pristupačan, spreman svakome da pomogne i, nadasve, skroman.

Nikad neću saznati da li smo mi više voljeli njega ili on nas.

Miša nikad nije prestajao da nas iznenađuje. Mislim na informacije dobivene od „dobrih ljudi“, kako je zvao ekskluzivne izvore iz različitih „centara moći“, dokumente sa državnim tajnama „ispalim iz kamiona“, nevjerojatnu mrežu kontakata („lepe žene i pametni muškarci“) iz čitave bivše Jugoslavije i još mnogo šire, zapanjujuće znanje i obaviještenost o svemu što čovjeku padne na pamet… Ništa od ovog Miša nije mistificirao ili proglašavao za nešto posebno i važno, uključujući gotovo nepogrešivu intuiciju, pronicljivost i „bezbjednosnu kulturu“. Naprotiv, onako skroman, sve je rado dijelio sa kolegama od povjerenja, pomagao im i usmjeravao ih, a posebno nas iz Vremena. Želim da vjerujem da ga barem mi – grupica iz redakcije ponosna do neba što se ubraja u njegove štićenike – nikad nismo iznevjerili.

Iako nije bio novinar istraživač, Miša Vasić je jedan od rodonačelnika ovog novinarskog smjera u Srbiji, onakvog kakvog ga danas poznajemo; to najbolje dokazuje njegova knjiga „Atentat na Zorana“ iz 2005. Zapravo, tragao je za suštinskim procesima u društvu kao jedan od najvećih i posljednjih novinara renesansnog znanja, interesa i sposobnosti. To što je najveće uspjehe i zaostavštinu ostvario boreći se protiv pomračine ratova, nacionalizma, paravojnih formacija, organiziranog kriminala i njihovih političkih pardona nije bio njegov izbor već imperativ ličnog morala uvjetovan mjestom i vremenom. Drugačije nije mogao, niti htio.

Ne znam točno, ali Miša je iza sebe imao karijeru dugu pola vijeka. Bio je honorarac na TV Zagreb, novinar NIN-a, jedan od osnivača i do kraja života autor Vremena. Vjerujem da ni sam nije znao s koliko je domaćih i stranih medija surađivao (dobro je govorio engleski, francuski i talijanski jezik). Meni je od tih njegovih „tezgi“ lično najdraži period sa početka devedesetih kada je jednom nedjeljno vodio noćni program na Radio Pančevu.

Gdje god da je pisao ili govorio, Miša je jasno iskazivao gnušanje spram svih nacionalizma, ratnih politika, nasilja, isključivosti po svakoj osnovi, demagogiji, dogmatizmu, autoritarnosti, totalitarizmu, nepoštenju i, kako bi sam rekao, murdarluku svake provinijencije. Zbog toga je platio visoku ličnu cijenu. U pojedinim periodima gotovo svakodnevno se nosio sa prijetnjama i pokušajima zastrašivanja. No, na sve to samo je odmahivao rukom ili okretao na sprdnju. Svjedok sam i jednog paradoksa – mnogi od onih koje je nemilice „krpio“ u tekstovima imali su potrebu da mu nešto „objasne“, „razjasne“, opravdaju se pod ovim ili onim izgovorom… Kao da im je bilo stalo da u njegovim očima budu bolji nego što stvarno jesu.

Kada izgovorim ili otkucam riječ Novinar, vidim sliku Miše Vasića – pali cigaretu zipo upaljačem sa grbom saveznog SUP-a, otpija gutljaj loze, uz blagi osmijeh izgovara neki od „vasićizama“ i kreće da piše nakon što je obavio razgovore sa „dobrim ljudima“ i „sravnio na bazi operativnog rada materijalne dokaze, intrige i iskaze svedoka“. Beskrajno sam ponosan što na kraju pojedinih tekstova uz njegovo stoji i moje ime. Toliko toga sam od Miše naučio o životu i novinarstvu. U najkraćem: „Informacija vredi onoliko koliko i njen izvor“; „Dobrog teksta nema bez dobrog rizika“; „Bolje pogrešiti nego prećutati“; „Čast se ne dokazuje na sudu“…

Ličnim primjerom on je dokazao da novinarstvo nije samo profesija već i život sam.