ENTamo gdje su postojale, članovi naučnih redakcija su odjednom postali centralni za sva izvještavanja od politike do sporta i kako kaže Sven Stockrahm iz Zeit Online unatoč naporu „predivno je vidjeti kako je postalo normalno za sve u redakciji da se konsultiraju sa naučnim deskom prije nego objave priču koja se bavi aspektima Covid19.“ Jednako tako u vrijeme kada postaju sve očitiji ljudski utjecaji na okoliš potrebno je iskoristiti lekcije koje smo naučili u ovih 18 mjeseci kako bismo što bolje izvještavali o klimatskim promjenama. Wolfgang Blau je u svom tekstu ponudio nekoliko lekcija koje mogu biti početna tačka za razmišljanje kako da svoje publike bolje izvještavamo o poplavama, požarima i ostalim vremenskim nepogodama sa kojima se svakodnevno susrećemo.
Prva lekcija koju su sve redakcije naučile je da kriza poput pandemije pogađa sve aspekte društva i samim tim je postalo neoprostivo da član/ica bilo kojeg deska ne razumije osnovne podatke o covid19. Ne postoji niti jedan segment novinarstva koji nije izvještavao o utjecaju na sport, ekonomiju, politiku i td. Isto tako i klimatska kriza utječe na sve aspekte društva i svaki novinar/ka bi trebali poznavati osnovne podatke o svemu što se dešava u kontekstu klime.
Da bi novinarstvo o covid19 bilo efikasno čitaoci/teljke, slušaoci/teljke i gledaoci/teljke trebaju dobiti osnovne naučne podatke i brojeve. Redakcije su vrlo brzo uspostavile sistem predstavljanja osnovnih činjenica i podataka. Svi ti podaci su bili istaknuti i brzo dostupni. Pored toga svaki medij se trudio da na sebi svojstven način interaktivno predstavi ključne činjenice o covid19 i kako se prenosi. Vođeni ovim pristupom druga lekcija je da novinari/ke ovise o tome da publika stekne osnovnu pismenost o klimatskoj krizi. Vodeći se primjerom iz pandemije to znači da će redakcije trebati uspostaviti osnovnu i razumljivu metriku za klimatsku krizu, ali i rješenja koja se pojavljuju. Neki od primjera su vrijednost globalnog prisustva CO2 u atmosferi i učešću obnovljivih izvora energije u državnoj proizvodnji, a onda da ih nastave ponavljati i redovno osvježavati. Ovakva metrika u kombinaciji ključnim mjerama za ublažavanje krize mogla bi dati čitaocima/teljkama porteban kontekst da prate razvoj priče kroz vrijeme. Neki mediji su već počeli sa objavljivanjem nivoa karbon dioksida skupa sa vremenskom prognozom. Dodatno bi se uspjeh u opismenjavanju publike o klimatskoj krizi mogao provjeravati anketama ili klimatskim kvizovima kao što ih radi Washington Post.
Treća i ujedno i najvažnija lekcija je da novinari/ke trebaju da se suzdrže prikazivanja scenarija katastrofe, jer su oni jednako štetni kao i otvoreno poricanje klimatskih promjena. I jedno i drugo može dovesti do isključenosti publike. Ono što preporučuje The Yale Center for Environmental Communications je da se rigorozno pokrivaju izazovi klimatske krize, ali da se istovremeno nude i moguća rješenja. Ono što može pomoći pri ovome također je pristup solucionističkog novinarstva.
Sve ove lekcije su samo početak ka boljem upoznavanju publike sa izazovima klimatske krize sa kojom se svi suočavamo i čiji se efekti vide svakodnevno, ali koji se pravilnim informisanjem i nuđenjem rješenja mogu ublažiti. Sve ovo u kombinaciji sa činjenicom da su naučne rasprave bit nauke bi trebali dovesti do bolje informirane publike koja će biti svjesna problema, ali i potencijalnih rješenja.
