ENMeđusobna komunikacija medija i političkih partija u regionu veoma je loša sa aspekta zadovoljavanja interesa javnosti. Političari veoma utiču na medije gđe su novinari transmiteri izjava političara. Razlog svemu mogao bi se naći u nepostajanju demokratskih tradicija i u dominaciji navika iz prošlih vremena, koje se još uvijek prenose na generacije novinara koji dolaze. U svemu tome nezaobilazna je i loša ekonomska situacija u medijskim kućama u kojoj velike političke stranke, unoseći svoj kapital, drže pod kontrolom protok informacija.
Ovo je rečeno, između ostalog, na nedavnoj regionalnoj konferenciji „Mediji, političke stranke i javnost“ koja je održana u organizaciji banjalučke kancelarije Fondacije Fridrih Ebert, u Banjaluci.
Učesnici u debati potražili su odgovore na neka od pitanja koja se u posljednje vrijeme često postavljaju: Gdje je pravo mjesto političara i novinara u kreiranju kvalitetnog političkog izvještavanja? Kakva je sprega između politike, medija i javnosti? Koliki je uticaj vlasnika medija na javno mnjenje u regionu? Da li je regulisanje etičkih pravila stvar vlasti ili autonomnog uređivanja od strane samih medija…
Profesor na banjalučkom Nezavisnom univerzitetu Mladen Mirosavljević rekao je da se stavovi izrečeni na ovoj konferenciji samo ponavljaju i zaključio da se u BiH stvari jako sporo mijenjaju. On smatra da mediji u BiH još nisu korektivni faktor društva, nego samo prenosilac različitih poruka iz različitih centara moći.
Poznavaoci situacije u BiH smatraju da je komunikacijska situacija u ovoj zemlji obilježena nizom kontradiktornosti. Oni smatraju da je učešće građana u političkom, pa i u javnom životi u BiH svedena isključivo na nekritičko konzumiranje medija i nekorišćenje pasivnog biračkog prava. Profesor na Filozofskom fakultetu u Tuzli Enes Osmančević rekao je da mediji u BiH dijele sudbinu svih drugih segmenata društva i ocijenio da su svi faktori političke komunikacije u BiH – političke partije, mediji i javnost u odnosu višestruko lošeg, pogubnog i negativnog uticaja jednih na druge.
– Rezultati istraživanja zadnje četiri godine pokazuju da je javna komunikacija u BiH sve manje demokratska i da se sve više radikalizuje i postaje anticivilizacijska. Mediji u oba bh entiteta muče se sa relativno niskim standardima profesionalizma i tendencijom koja odgovara samo uskim etničkim konstituentima – istakao je Osmančević.
Iskustva iz Srbije koja su prenijeli učesnici iz Beograda nisu lošija niti bolja od ostalih u regionu. Iako je, kako tvrde sagovornici, Srbija u fazi medijskog šarenila, ipak postoje nezavisni mediji kao i nekoliko alternativnih medija. Mihal Ramač, glavni i odgovorni urednik lista Danas, smatra da je između ostalog veliki problem nepostojanje demokratskih tradicija.
– Srbija je mlada država i shodno tome postoje navike iz starih vremena, kako kod političara tako i kod novinara koji edukuju mlađe kolege. Takođe, ne postoje razvijene institucije što predstavlja problem jer novinar ne može da obavlja zadatak profesionalno, teško ili nikako ne dolazi do pravog izvora informacije, niti pokriće za neke tvrdnje koje dobije. Najveći problem novinara jeste taj što nema zaštitu države u obavljanju svog posla, jer ako u javnost iznosi podatke koji se nekome ne dopadaju postaje žrtva on, a ne oni o kojima se iznose istine u javnosti – rekao je Ramač.
Gordana Vilović, predstavnik Međunarodnog centra za obrazovanje novinara Opatija, kaže da se u Hrvatskoj već više od jednog desetljeća vode rasprave o etici u medijima.
– Svi su suglasni da je stanje loše. Međutim, situacija je danas ipak znatno bolja od vremena ‘ni rata – ni mira’ devedesetih. Tada su jasne poruke medijskog promicanja nacionalne netrpeljivosti bile sasvim prirodne i dnevna pojava – rekla je Vilović.
Komentarišući razlike u odnosu medija prema strankama političari, učesnici debate nisu imali isto mišljenje. Predstavnici stranaka koje su na vlasti ne smatraju da su mediji naklonjeni vladajućim partijama dok oponenti tvrde da Vlada cenzuriše i iskorišćava medije za manipulaciju javnosti. Žarko Korać, poslanik SDU NS Srbije tako smatra da svaka politička opcija ima jaku želju da do izvjesne mjere kontroliše medije koji se povinuju pod pritiskom, ali uz određeni finasijski stimulans.
– Najbolji primer u kontekstu ove priče je u vreme kada je Radiodifuzna agencija delila frekvencije gde je napravljen politički kompromis i gde su radikali dobili svoj radio, regionalnu TV i slično – naveo je Korać.
Branko Branković
