ENGeneralna ocjena je da jezik medija postepeno preuzima ulogu koji je nekad imao jezik literature. Naravno, to na svoj način govori o sudbini knjige, jednostavno rečeno, sve više je zapostavljena.
Đaci lektiru, nerijetko, „čitaju“ gledajući igrane filmove na temu iz knjiga. Umjesto čitanja stotine stranica „Rata i mira“ često to Tolstojevo đelo upoznaju preko CD.
Da je njihov jezik pravilan, „ekranizacija“ i ne bi bila toliko štetna. Problem je, međutim, što su jezik i govor medija loši.
Prema mišljenju Radojice Jovićevića, „govor koji se čuje na TV i radiju predstavlja uzor kako ne treba govoriti“. Analizirajući normativnost jezika u jednom crnogorskom dnevnom listu, Sanja Šubarić je poručila medijskim poslenicima, da „profesionalno pisanje podrazumijeva poznavanje jezičkih normi, jer ako se čitalac nagrađuje izborom podataka, ne smije se kažnjavati načinom njihovog iznošenja“.
Profesor dr Jelica Jokanović Mihajlov je govorila o jeziku TV emisija i ukazala na nepravilno akcentovanje, nelogičnu upotrebu stranih riječi i sintagmi. Prema njenim riječima, promovisan je model nekulturne komunikacije. Voditelji TV emisija se sagovornicima obraćaju sa ti, čak je i ton neprilagođen prirodi kulturnog razgovora.
I profesor Nenad Vuković je ukazao na potrebu „higijene komunikacije“. On kaže da TV voditelji često „neodgovorno upotrebljavaju izmišljene foneme i koriste pogrešne oblike riječi“.
U novinskim tekstovima, kako je navedeno u debati u CANU, često su pojmovi loše logički povezani, izraz je nejasan i izvještačen. Ima i mnogo pleonazama, a riječi se često upotrebljavaju sa sasvim drugačijim značenjem, tako da ne odgovaraju onome što se njima želi saopštiti. Pretjerana upotreba stranih riječi, nepoznavanje terminologije i prekomjerno korišćenje fraza, takođe je jedna od osobina novinarskih tekstova.
Skup u Podgorici, svakako, nije mogao mimoići ni politički aspekt aktuelnih jezičkih raspri u Crnoj Gori. Štaviše, ima se utisak da je CANU, „prebacujući“ temu skupa na jezik u medijima, htjela da posredno legitimiše mogućnost da se uključi u pitanje imenovanja većinskog jezika u Crnoj Gori.
Govoreći o crnogorskom književnom izrazu, Branislav Ostojić je ocijenio da je u tom izrazu, u 20.vijeku, pod uticajem naglog razvoja, došlo do najvećih promjena. Izmjene su nastupile i u leksici i sintaksi, rekao je Ostojić. On, međutim, ne smatra da to treba da bude razlog za „razbijanje srpskog jezika u Crnoj Gori“.
Protiv crnogorskog jezika, političko-politikantskim tvrdnjama, najotvorenije se izjasnio Radmilo Marojević, nazivajući ga „takozvanim“ i „jezikom crnogoričnih šuma“. Marojević tvrdi da se za crnogorski jezik, u popisu 2003.godine, nije izjasnilo više od 20 odsto Crnogoraca, već da su u tom procentu Muslimani ili Bošnjaci koji bi, prema Marojevićevom objašnjenju, htjeli da govore crnogorskim i bošnjačkim jezikom.
Rajka Glušica je, međutim, insistirala da „sociolingvistički identitet mnogim jezicima svijeta daje pravo da se drugačije zovu, a da bukvalno sa drugim jezikom imaju potpuno isti i strukturalno i genetski dio identiteta“.
Lingvisti su upozorili i na zloupotrebu standardizacije jezika. Smisao standardizacije jezika je prevladavanje regionalnih razlika i unapređenje, a ne redukovanje komunikacije, rekao je Božidar Ćorić. Milica Radović Tešić je ukazala na potrebu nove standardizacije u književnom izrazu srpskog jezika, jer to iziskuju nove promjene. Ni to, kao ni jezik uopšte, ne treba prepustiti medijima, upozorila je ona.
Tako, mediji, na skupu u CANU, nijesu dobili pohvalne ocjene. Ipak, lingvisti nijesu ulazili u suštinsko pitanje – kako su se i zašto mediji nametnuli kao „uzor“ govora i jezika.
Ilija Despotović,
dopisnik Bete iz Podgorice
