Premijerkin doživljaj slobode medija

Skorašnja dogodovština na vanrednoj konferenciji za štampu, gde premijerka Srbije Ana Brnabić otvoreno kaže da je „zabranila Kancelariji eUprave da daje izjave televiziji N1“ izazvala je once again galamu u medijskom kosmosu. Naime, na pitanje televizije da li punktovi za vakcinaciju rade tokom sretenjskog praznovanja, u ovom slučaju konkretno ispred Belekspo centra, budući da su zatekli zatvoren taj isti centar, i ljude koji ispred na mrazu uzaludno čekaju, usledio je premijerkin govor.

Sve više izgleda da ne može da prođe više dan, a da se neko od predstavnika vlasti ne obruši na medije koji izveštavaju o stvarima od javnog značaja i interesa. U ovom slučaju, premijerka Brnabić je nazvala ovu televiziju „političkim protivnikom“, te je, bez pardona, prekršila Zakon o javnom informisanju i medijima, odnosno član 4 koji se odnosi na Slobodu javnog informisanja. Ovo je bio čak I direktan i otvoreni pritisak i na Kancelariju za eUpravu, ne samo na N1, odnosno indirektno sprečavanje informisanja o pitanjima od interesa za javnost iz člana 5  gore navedenog zakona.

Međutim, javnost postaje veoma apatična prema svakodnevnim ujdurmama koje se zbivaju u okruženju, ali, ipak, čitava ova stvar počinje da liči na jedno licemerje, budući da se sa druge strane ogledala punom parom i na sva zvona priča o Medijskoj strategiji. Tanja Maksić, kao sagovornica u tekstu Jovane Gligorijević za Dosije o medijima, rekla je da „sama Medijska strategija nije ništa više od jednog mehanizma za dijalog između vlasti i medija, koji se uz to još i odvija pod pritiskom Evropske unije, jer je stanje medijskih sloboda sve gore i gore“.

Ali, kada se uzme ovaj navedeni premijerkin poduhvat, džaba onda i njene zahvalnice Evropskoj uniji, OEBS-u, ambasadi Norveške i Fondaciji Konrad Adenauer, koji su bili partneri u izradi tog dokumenta, kada samo u jednom popodnevu, taj neostvareni i tužni san o normalizovanijem dijalogu između vlasti i medija pada u ponor ništavila.

Između dva fronta

Previše je optimistično pričati da će se u medijskoj galaksiji Srbije išta promeniti u skorijoj budućnost, ali je zato veoma delotvorno se suočiti sa mračnom realnošću u kojoj predstavnici vlasti zajedno sa predsednikom Srbije Aleksandrom Vučićem pokušavaju svim mogućim sredstvima da uguše i ono malo slobodnih i nezavisnih medija, koji u ovoj zemlji pokušavaju da opstanu.

Prema registrovanim podacima baze NUNS-a, od 2019. do (zaključno sa) 2021. godine izvršeno je 178 pritisaka nad medijima iliti njihovim radnicima. Od toga tokom 2020. godine osam pritisaka je poteklo direktno od predstavnika vlasti. Ta pozamašna cifra je u vrtoglavom porastu, te ona više ne govori samo o jednom zatrovanom okruženju, već o atmosferi u kojoj je izuzetno opasno biti novinar.

Beskrajna je ta lista pritisaka: od javnog degradiranja novinarke Žakline Tatalović u HitTvit, preko zabrane ulaska Nataše Kovačev i N1 ekipe u crkvu u Srbobranu, ili Koluvijino suptilno „pozdravljanje“ Jelene Zorić , do skoro pa svakodnevnog upiranja prstom u dnevni list Danas, nedeljnik Vreme ili NIN, ili istraživačke redakcije kao što su CINS, KRIK ili BIRN.

Na konferencijama, po društvenim mrežama, u emisijama ili tabolidima, svi su se utrkivali ko će veći kamen da baci na nekog od po njihovom mišljenju nepodobnih novinara i urednika.

Međutim, ništa to nije toliko slučajno, te je profesorka Snježana Milivojević dobro primetila u emisiji „360 stepeni“ na N1 da je u toku proces dubljeg restrukturiranja medija i zatvraranje mogućnosti da se mediji oslobode.

„Polarizacija se svodi na to da su država i veliki medijski vlasnici formirali kartel u koji su uvukli većinu medija da bi informacionim tokovima i manipulacijom kotrolisali proces razmene informacija i zaštitili svoje eksluzivno pravo da imaju pristup javnim resursima“, istakla je ona.

Lokalni heroji protiv stoglave aždaje

U izveštaju iz prošle godine “Indikatori za nivo slobode medija i bezbednosti novinara 2019.” piše:  “Ono što je takođe većina novinara istakla kao problem je to da su institucije otvorene samo za neke medije, pre svega one koji su bliski vlasti. Neki novinari su istakli da postoji i drugačiji tretman prema novinarima iz istog medija, što je prisutno i u javnim servisima i u privatnim medijima.”

Na lokalu je situacija znatno teža. Južne vesti, koje imaju relevantan glas u celom toj buri bezumlja, bile su optuživane da uznemiravaju javnost. Sa druge strane, šabački ogranak Srpske napredne stranke je podneo krivičnu prijavu protiv urednika Podrinskih zbog navodnog širenja lažnih vesti.

Možemo još malo da se vrnemo u prošlost, te da imamo uvid i u to da je gradsko veće Grada Pančeva odlukom od 12. septembra 2019. izmenilo Poslovnik kojim je novinarima i novinarkama zabranjeno prisustvo sednicama tog tela. Ili kada je obezbeđenje gradske uprave grada Valjeva pokušalo da zabrani novinarki Dariji Ranković da uđe na konferenciju za novinare u Sali Gradskog veća, iako je ona bila uredno pozvana da prisustvuje.

Pregršt je ovakvih slučajeva gde novinari i novinarke u manjim mestima pokušavaju da opstanu između vlastodržne Scile i Haridbe.

Obećanje ludom radovanje

Ipak, negde sredinom januara Ministarstvo kulture i informisanja osudilo je učestale napade na novinare i medije, budući da je lonac došao do tačke da ne može da ne eksplodira. Naravno, u tom saopštenju se, maltene, izjednačava žrtva sa zločincem, te se pozivaju „svi na smirenje“.

Međutim, par meseci unazad, u aprilu 2020., premijerka Brnabić, ista ona koja kaže za N1 da je politički protivnik, obećala je predsednici Evropske komisije Ursuli fon der Lajen, da će vlada preduzeti sve što je neophodno da obezbedi slobodu medija u Srbiji. Uskoro će godinu dana od tog obećanja, a NUNS već od početka ove godine zabeležio je 12 napada i pritisaka na novinare i novinarke.

Tagovi

Povezani tekstovi