Srbija i dalje suočava se sa dubokim društveno-političkim izazovima koji usporavaju njen proces pristupanja Evropskoj uniji. Načelo podele vlasti faktički je urušeno, a izvršna vlast ima nesrazmeran uticaj na policiju i pravosuđe. Predsednik i visoki funkcioneri često postupaju van svojih ustavnih nadležnosti, čime podrivaju vladavinu prava i ugrožavaju krivične postupke. Iako Ustav garantuje slobodu izražavanja, u praksi je ona ozbiljno ugrožena. Manjinske i ranjive grupe ostaju marginalizovane, dok se privredni napredak uglavnom predstavlja kao iluzija, od kojeg koristi imaju samo privilegovane elite povezane sa vlašću.
Ljudska prava i medijske slobode su u padu, obeležene sistemskim nasiljem u javnom diskursu i napadima na novinare. Srbija je ocenjena kao „delimično slobodna“ zemlja (65/100), uz sve prisutniju autocenzuru među novinarima i rastuće pritiske na nezavisne medije. Međunarodne organizacije poput Reportera bez granica i Fridom Hausa ukazuju na kontinuirano pogoršanje slobode medija, netransparentno vlasništvo i finansiranje, kao i na neuspehe regulatornih tela, naročito u pogledu nezavisnosti REM-a. Širenje dezinformacija provladinih medija i nerešeni regulatorni problemi, poput nedodeljene pete nacionalne frekvencije, dodatno urušavaju poverenje u medijsko okruženje.
Rušenje nadstrešnice železničke stanice u Novom Sadu u novembru 2024. godine, u kojem je poginulo 16 ljudi, izazvalo je masovne proteste studenata i građana protiv korupcije, nekažnjivosti i neodgovornosti vlasti. Demonstracije su razotkrile razmere institucionalnih zloupotreba i nasilni narativ kojim su se zvaničnici služili kako bi diskreditovali proteste. Studenti, uz podršku novinara, postali su ključni akteri u razotkrivanju korupcije i traženju odgovornosti, često preuzimajući ulogu koju su ranije imali slobodni mediji. Nezavisni novinari i redakcije pružali su građanima ključne informacije o protestima, obezbeđujući pristup istini uprkos sistematskim naporima države da ih ućutka.