EN
Jedan jedini broj nekada govori više od tisuću riječi. 150 – to je mjesto Rusije na Indeksu slobode medija koji objavljuju Reporteri bez granica (RSF). 150. mjesto od 180 zemalja na rang-listi za 2021. – prema RSF-u, medijske slobode su u „teškoj situaciji“ u zemlji, koja se u svom ustavu opisuje kao „demokratska federalna pravna država“.
Jedan aspekt ove „teške situacije“: više od 100 stranih i domaćih medijskih organizacija i osoba nalazi se na listi „stranih agenata“ koju je sastavilo rusko Ministarstvo pravde.
Zakon o tzv. stranim agentima prvotno datira iz 2012. godine i tada je važio za nevladine organizacije koje su financijski podržavane iz inozemstva. U 2019. je taj zakon proširen i od tada se primjenjuje i na privatne osobe ili organizacije koje dobijaju inozemna sredstva u bilo kom iznosu i objavljuju „tiskane, audio, audiovizuelne ili druge izvještaje i materijale“.
Akreditiran, ali koliko dugo?
Oni koji su na toj listi moraju naznačiti na svim svojim publikacijama odnosno u emisijama da imaju status „stranog agenta“. Osim toga, svi pogođeni moraju podnositi financijske izvještaje te izvještaje o svojim aktivnostima Vladi Rusije svakih šest mjeseci te proći godišnju reviziju.
Neovisno o tome, strani novinari mogu raditi u Rusiji samo ako posjeduju vladinu akreditaciju. A akreditacije se, kao što se upravo dogodilo dopisnicima Deutsche Welle-a u Moskvi, mogu svakog trenutka povući bez veće prednajave. Sve to vrlo otežava rad novinara – i domaćih i stranih.
Televizija uživa povjerenje
Televizija je i dalje najvažniji izvor vijesti u Rusiji – prema istraživanju iz 2018. koje je proveo nezavisni institut za ispitivanje javnog mišljenja Levada centar, polovina svih Rusa vjerovala je informacijama koje dobiju iz televizijskih vijesti. A pri tome je, prema podacima Reportera bez granica, ruska televizija „čvrsto u rukama države“.
I Dekoder, novinski portal koji je osvojio nekoliko Grimme nagrada i prevodi izvještaje nezavisnih ruskih medija na njemački, smatra da je televizija u Rusiji uglavnom „pod državnom kontrolom“. Drugim riječima, tv-vijesti uglavnom funkcioniraju kao glasnogovornik Kremlja, i skoro da nema izvještaja kritičnih spram vlade.
Od 2014. postoji zakon koji također ograničava slobodu online medija: prema „Lugovljevom zakonu“, nazvanom po jednom od njegovih autora, poslaniku Dume Andreju Lugovoju, pristup stranicama vijesti može se blokirati bez sudskog naloga, ukoliko Državno tužilaštvo to nalaže.
Opasnost od potpunog gubitka pristupa publici u brojnim medijima dovodi do autocenzure, piše Dekoder: Kao mjeru predostrožnosti, novinari se „uzdržavaju od objavljivanja materijala koji bi ih eventualno mogli dovesti u probleme“.
Ali nesigurnost o tome što je a što nije prihvatljivo državnim agencijama, također otežava ruskim novinarima da rade svoj posao.
„Neki novinari imaju problema s onim o čemu drugi pišu bez ikakvih problema. Mnogi stručnjaci to vide kao dio strategije“, smatra Heiko Pleines, politolog i zamjenik direktora Istočnoevropskog istraživačkog centra na Univerzitetu u Bremenu. „Kada granice nisu sasvim jasne, svi postaju oprezniji. A rezultat toga je široko rasprostranjena samocenzura.“
Nezavisni mediji – koliko još?
Prije svega, putem novina i online medija, rusko stanovništvo ima pristup izvještavanju koje također kritički gleda na Kremlj. Među najuglednije medije koji kritiziraju vlast u Rusiji spadaju novine Novaja gazeta, poznate po svojim istraživačkim sadržajima, online tv-kanal Dažd, koji je u kolovozu 2021. stavljen na listu „stranih agenata“ i informativni portal Meduza sa sjedištem u Rigi, koji je u travnju 2021. klasificiran kao „strani agent“.
Kritika rada vlade ima svoju cijenu. Prema politologu Pleinesu, rad ovih nezavisnih novinara je u posljednje vrijeme sve više ograničavan, te kroz preuzimanja od strane poduzetnika bliskih Kremlju, sve je veći pritisak državnih vlasti – i nasilje nad medijskim radnicima.
Anna Politkovskaja 2006. godine je ubijena ispred svoga stana
Novaja gazeta je 3. veljače objavila da je njena novinarka Elena Milašina, koja je izvještavala o kršenju ljudskih prava u autonomnoj ruskoj republici Čečeniji, „suočena s brojnim osobnim prijetnjama koje su joj proteklih dana uputili istaknuti predstavnici Čečenske Republike“, morala napustiti zemlju.
Od osnivanja ovog lista ubijeno je pet njegovih novinarki i novinara – uključujući i poznatu novinarku i aktivisticu za ljudska prava Annu Politkovskaju, koja je u listopadu 2006. ubijena ispred svog stana.
„Pritisak na novinare u Rusiji raste već 20 godina“, ističe Pleines. A iz Dekodera kažu da se „trend tijekom posljednjih nekoliko godina kretao u pravcu uspostave državne kontrole i velikom marginaliziranju nezavisnih glasova.“
Zatvaranje DW studija u Moskvi je daljnji korak na tom putu.
