Sećanja: Gordana Suša – strogost i šarm novinarstva

Godinu dana otkako je otišla prekratko je da bi postala sjećanje. I sada je tu, s nama, nepromijenjena i stroga, a bliska i šarmantna. I sada vidimo njen osmijeh i čujemo njene riječi o nepopustljivosti, istini i laži, odlukama i prevarama, zalaganjima i manipulacijama, svemu onome što je prije godinu kao i ovog trena podjednako ispunjavalo politički, društveni i naš lični život. S nama je dok govori: „Ako jednom popustiš, uvijek ćeš popuštati. Popuštanje je kraj profesionalne etike. Ako nisi buntovan, svalićeš se u tabor novinarstva kojim vladaju četiri S: smrt, seks, skandal i senzacija.

Čujemo Gordanu jasno i vidimo njen osmijeh. Ono što kaže toga se i drži. Nikad nije dopustila svom talentu, snazi i energiji, svojoj profesionalnoj etici i dostojanstvu da popusti, oslabi, omekša ili omlitavi.

IZAZOVI: Otkako je studirala žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka i počela da radi na Radio Beogradu do kolumni u listu Danas više od pola stoljeća poslije, svakom angažmanu, novoj emisiji, zadatku ili obavezi pristupala je kao profesionalnom, intelektualnom, ali i životnom izazovu koji zahtijeva ne samo sposobnost i pamet, talenat i kreativnost nego cijelo biće, emotivno i moralno, i beskompromisnu odanost istini, bespoštedno viđenje stvarnosti i otpor svakom pritisku. Uvijek je bila u kuražnom suočenju, licem u lice sa svakom političkom konstelacijom i društvenom pojavom, kao i sa svakom ličnošću u kontekstu epohalnih zbivanja, bila ta ličnost moćnik, partijski ili privredni, ideolog ili stručnjak, a pogotovo propagandist.

Sve što bi se suočilo s njenom inteligencijom, obrazovanošću i sposobnošću, njenom hrabrošću i lucidnošću postajalo je u njenom tretmanu duboko i ozbiljno pitanje o koje se odbijala svaka olakost, površnost i pokušaj sklanjanja pod tepih. Svi koji su radili s njom mogli su to da zapaze. Pred svaki javni nastup, bila to radio ili televizijska emisija, učešće u debati ili pisanje kolumne, Goca je imala neku vrstu treme. Nikada to nisu mogli otkriti ni zapaziti gledaoci ili slušaoci, ponajmanje čitaoci, tek možda poneko od njenih bliskih saradnika ili prijatelja. To stanje, ta osobina nikad nisu bili nesigurnost ili strah nego jedino odgovornost za javnu riječ, za značaj i dostojanstvo javne riječi, za njeno prihvatanje i uticaj.

Za Gocu je svaki javni nastup bio visok profesionalni, intelektualni i moralni čin, kao i provjeravanje sopstvene ličnosti i bića.

Zato je s punom koncentracijom, snagom i strogošću od prvog do posljednjeg trenutka priprema za javni nastup provjeravala svaki podatak i brusila svaki detalj svog iskaza. Pokatkad je zbog toga (svjedok sam jer smo zajedno radili u Yutelu) izgledala zabrinuto i napregnuto, ali bi se pred ulazak u TV studio transformisala, lišila svake tenzije, sticala opuštenost i superiornost. Tog trena njena profesionalna strogost sjedinjavala se sa šarmom i elegancijom. Od trenutka uključenja kamera postajala je savršen profesionalac, bliska i uvjerljiva svakom gledaocu. Nesigurnosti i straha nikad nije bilo u njoj; bilo je samo odgovornosti za važnost riječi, smisao i sjaj svake sintagme, dostojanstvo rečenica.

Nju su svi s pažnjom slušali i vjerovali joj jer ni jednu riječ nije olako izabrala ni izgovorila, ni u jednom njenom nastupu nije bilo galamdžijske buke i bijesa, pogotovo ne poluistina, banalnosti, podilaženja ili udvorištva bilo kome i bilo čemu, ali jeste bilo profesionalne strogosti, na jedan samo njoj svojstven način, sjedinjene kad je trebalo sa duhovitošću, šarmom i ljepotom izgovorene i pisane riječi. Zato je svaka njena pojava, ne samo na televizijskom ekranu, bila događaj, kao i njene kolumne u beogradskim dnevnim listovima. Bila je majstor jake rečenice i sintagmi, krilatih, eliptičnih, lucidnih, koje su nepogrešivo pogađale in medias res i kad bi se pogasila svjetla u našoj političkoj i mentalnoj krčmi.

GOZBA DUHA: I njene neformalne, pa i privatne rasprave i disputi bili su gozba za duh i učesnicima i prisutnima. Nije ni u tim prilikama iznevjeravala svoju duhovnu, moralnu i profesionalnu strogost, ali je u raspravu unosila spontano životnost i strast. Iskazivala se ne samo kao intelektualac, temeljan znalac onog što je tema rasprave, nego kao strastven polemičar. U žaru disputa ustajala bi, da ne kažemo skakala na noge, naginjala se prema sagovorniku, slagala se sa njim ili mu bila protivnik u polemici i govorila licem u lice šta misli, ne libeći se da kaže nacoš onom ko to zaslužuje, konzervativac, politički profiter, preletač ili manipulator. I u tome je, uz strogost i preciznost, bilo šarma i elegancije. Ni o kome nije govorila iza leđa i zato su je cijenili i najljući protivnici.

Voljela je i bila voljena, ali umjela je i da grdi one koje je voljela, ocjenjujući ono što bi učinili. Visoko je uzdizala novinarstvo, bila u njemu svim svojim bićem i znala ga je od A do Z. Ta njena osobina bila je poznata mnogim njenim kolegicama i kolegama. Jedan od njih, eminentni novinar Jugoslav Ćosić, zalažući se da se osnuje fondacija i nagrada za televizijsko novinarstvo „Gordana Suša“ rekao je da je „ona bila jedna od najvećih TV novinarki koje smo ikad imali, beskompromisna u odbrani slobode medija i kolega“.

Nagrada bi sjećanje na Gordanu Sušu, u koje će se ona neminovno preseliti, učinilo trajnim i bilo dokaz i svjedočanstvo da je u novinarskoj profesiji, i juče i danas na udaru sila i moćnika svih vrsta, bilo ličnosti koje su se njihovim nametima umjele suprotstaviti, održavajući dostojanstvo te profesije, njeno moralno pregalaštvo, značaj i plemenitost.

Podržavajući taj prijedlog, dat na godišnjicu Gocinog odsustva pridružuje se i njena kolegijalna i prijateljska subotnja i vansubotnja družina među kojima su: Brankica Mihajlović, Lazar i Ivana Lalić, Nadežda Gaće, Jugoslav Ćosić, Vlado Mareš, Jelka Jovanović, Svetozar Raković, Velja Ilić, Dževad Sabljaković i… Dopišite se, koleginice i kolege!