INTERVJU: Saša Dragojlo, dobitnik Novinarske nagrade "Dušan Bogavac"

Za medijske kvislinge nemam tolerancije

Saša Dragojlo, Izvor: Dosije o medijima
Saša Dragojlo, Izvor: Dosije o medijima

Mi kao novinari se ne držimo dovoljno zajedno i bežimo od kolektivnog organizovanja kao Vučić od debate sa političkim protivnicima

U poplavi lažnih vesti, sveopšte površnosti, podaničkog novinarstva ili potpune devastacije te profesije, u vreme kada pažnja konzumenata medijskog sadržaja traje koliko je potrebno da se pročita tvit – istraživačko novinarstvo u Srbiji ređe je od polarnog medveda. Ili pande. Samo bez zaštite. Naprotiv, istraživačkog novinara čitava četa vojnika vladajuće partije, lažnih kolega i navodnih nezavisnih analitičara, na sve načine pokušava da zaustavi, ućutka ili bar diskredituje. Sreća je, ipak, da postoje i oni drugi, koji prate, primećuju i umeju da pokažu zahvalnost, nekad lično, a nekad i nagradom.

 

Nagrada za novinarsku hrabrost „Dušan Bogavac“ i ove godine otišla je u prave ruke, novinaru BIRN-a Saši Dragojlu. Može li priznanje kolega da bude satisfakcija za sve izazove? Saša Dragojlo kaže da mu nagrada znači, naročito jer se nalazi u životnoj fazi kad preispituje koliko sve što novinari rade uopšte ima smisla. Kako je rekao „postali smo odrpani prosjak koji ubeđuje prolaznike da je ugledni građanin sa diplomom“.

 

„Ovo značajno priznanje definitivno je ublažilo moje stanje duhoklonuća, da iskoristim tu ‘najlepšu novu srpsku reč’. Situacija u medijima je loša iz više razloga. Prvo, profesionalno novinarstvo izumire u globalnom kapitalističkom sistemu jer bi trebalo da kontroliše najmoćnije, dok istovremeno finansijski zavisi od moćnika svih vrsta. U Srbiji, pored tog paradoksa imamo i autoritarni režim koji ne podnosi ni najmanju kritiku, a to što Srbija nema ozbiljno organizovanu opoziciju stavlja novinare pod dodatni pritisak. Treće, većina ljudi jesu kukavice i idu linijom manjeg otpora. Za medijske kvislinge nemam tolerancije, kao što imam za sirotinju koja preživljava radeći najteže poslove. Istovremeno, mi kao novinari se ne držimo dovoljno zajedno i bežimo od kolektivnog organizovanja kao Vučić od debate sa političkim protivnicima“, ocenio je Dragojlo za Dosije NUNS-a.

 

Kaže da je oduvek znao da želi da se bavi nekom vrstom pisanja, da su ga istovremeno zanimale društvene nauke, te kad se to spojilo sa gotovo alergijskom reakcijom na nepravdu, ispostavilo se da je novinarstvo odgovor za većinu njegovih interesovanja.

 

„Nakon fakulteta mislio sam da od tog posla nema ništa. Radije bih pakovao ’hemiju’ u batajničkim magacinima, što sam u to vreme radio, nego ‘slovima lizao anuse’ vlastodržaca u prorežimskim ‘žutarama’. Igrom slučaja završio sam u BIRN-u i od tada radim isključivo za medije koji su deo onoga što se može nazvati zdravim tkivom srpskog novinarstva“, priča Dragojlo o svom putu.

 

O njegovom beskompromisnom stavu najbolje govore teme kojima se u BIRN-u bavio. Od oružja koje je korišćeno u Banjskoj, pranja novca preko izgradnje stanova, sukoba klanova, trgovine oružjem, Rio Tinta, sve do krijumčarenja migranata i uopšte sprega vlasti i kriminala. Kada istražuje važne teme, veliki problem mu predstavlja zatvorenost institucija i kaže da „novinari u Srbiji moraju da budu poput vode – da strpljivo cirkulišu dok ne naiđu na pukotinu kroz koju će doći do važnih informacija“.

 

„Što se tiče napada režima, ne padaju mi teško, jer ništa drugo se od takvih moralnih nakaza ne može ni očekivati. Nakon prve konferencije u karijeri u vili Bokeljka na kojoj sam našem sadašnjem predsedniku postavio par pitanja, završio sam na naslovnici Informera optužen da ‘špijuniram umetničke slike’ i ‘pravim afere’. Srećom, takve hajke me generalno ne dotiču, jer sam uveren u ispravnost onoga što radim. Ipak, mislim da je najveća dušobolja – evo još jedne kovanice – nas profesionalnih novinara to što malo koja priča dobije sudski epilog. Ali sve ovo ide u neku arhivu, a ringišpil istorije za tili čas može da spusti na dno one za koje smo mislili da su nedodirljivi. Tom mišlju se hranim“, kaže novinar BIRN-a.

 

RTS u pravim rukama

 

Na pitanje da li može sebe da zamisli da u nekom trenutku karijere uređuje i vodi Drugi dnevnik RTS-a, Dragojlo odgovara pozitivno.

 

„Što da ne. Zalažem se za javno vlasništvo u medijima i smatram da je jedna od većih grešaka novinara to što misle da će im puka privatizacija doneti sreću. Ruka koja kontroliše javni servis transformacijom u privatno vlasništvo samo postane nevidljiva – i još više van kontrole.  U tom smislu, smatram da budućnost kvalitetnih medija mora biti u vlasništvu i pod demokratskom kontrolom građana. Ili te budućnosti neće biti. Skupljanje donatorskih mrvica nije održivo rešenje“, kaže on.

 

 

BIRN kao vertikala profesionalizma

 

Naravno da je nagrada novinaru nekako nagrada za celu redaciju. Zašto je nama ostalima važna redakcija BIRN-a? Zato što se bori protiv pamćenja barske mušice, protiv bahate površnosti i „odrađivanja“ u profesiji kojoj su samo još tragovi časti ostali. Podsetićemo još da je BIRN objavio i ažurira teme poput afere Krušik, manipulacije brojem umrlih tokom korone, nelegalna gradnja na Kopaoniku, privatizacija Air Srbije ili isušivanje kopa Tamnava. Mladi novinari koji su bili na praksi u BIRN-u kažu da su kroz rad sa posvećenim kolegama naučili osnove novinarske profesije i značaj dokaza i etike, što im je pomoglo u kasnijem radu. A o BIRN-u govori i to da je za nagradu „Dušan Bogavac“ ove godine bio nominovan i Radmilo Marković iz iste redakcije.

 

Tagovi

Povezani tekstovi