Novinari i policajci

Što bi, samo po sebi, bilo logično, jer je toga – da se jedni „uklapaju“, a drugi ne – uvek i svugde bilo i biće, samo što je to ovde nekako drugačije.


Paradoks prvi ili tek specifičnost „na naš način“ jeste da je zaštita „državnih (policijskih) organa“ najčešće neophodna zbog kritike (ili čak satire i karikature) – takođe državnih (nekih drugih) organa i političara. Bilo da su dobro ustoličeni na značajnim položajima, u „institucijama sistema“ ili su ugledni građani koji svojim prilozima strankama obezbeđuju takođe zaštitu, onu – izbornu. Paradoks drugi je zatim sasvim zakonit. Policija manje-više pristaje da novinare nekako obezbedi, pratnjom, ali nije se još dogodilo da oni koji prete, pogotovo ako su uglednici, dođu pod udar zakona. Tu ne pomaže ni ono zvanično (tužno i neprijatno za vladajući sistem) da su novinari zaštićena vrsta – kao službena lica, kad izveštavaju sa lica mesta.


Srećna okolnost za policiju je u svemu tome što taj broj pojedinaca koji zaslužuju zaštitu i poštovanje nije uopšte više masovan, a što je posledica savršenog uklapanja u postojeći sistem funkcionisanja stvoren od lidera i njihovih klaka i klakera na vlasti i u opoziciji gotovo bez izuzetka, a što se savršeno pokazalo na nedavnom žalosnom primeru korupcije grupe onkologa i farmaceuta.


Kad su se na prvim stranicama najtiražnijih dnevnika pojavili naslovi – da su lekari davali duple doze lekova deci-pacijentima i tako ih praktično ubijali, bilo je jasno da je reč o gluposti i notornom neznanju, odsustvu najopštijeg obrazovanja, što neminovno ovakve autore odlikuje samouverenošću i, logično, neodgovornošću. Čak uverenjem da su otkrili nešto ekskluzivno i tiražno za svoj list, zanemarujući ne samo etičke norme profesije već i činjenicu da izazivaju opštu paniku i strah. Ipak, bila je to samo prirodna završnica u čitavom sistemu funkcionisanja „pravde“, zvaničnog potcenjivanja javnosti, čak možda namere da se uspeh jedne istrage pripiše pojedinim ličnostima s velikom pompom?


Sad već prokaženim naslovnim stranama je prethodila najpre samo agencijska vest o hapšenju dotad uglednih lekara, iznenađenje ministra zdravlja koji je vest saznao iz medija, a zatim čak i pojava jedne nesrećne majke (poslanice u Skupštini Srbije) koja je bila spremna da svedoči – o čemu? Da su doze lekova stvarno veće nego što je jednom bolesnom detetu bilo potrebno. Ili da su fiktivnim receptima lekove prepisivali, a proviziju u džep stavljali, što je – velika razlika. Umesto tog bitnog objašnjenja zatim se otkrivalo u šturim zvaničnim informacijama i pojedinim medijima da je istraga bila potpuna i opravdana i trajala više od godinu dana! Ali, i dalje je ostalo nejasno zašto je – ako su zaista davali deci veće doze – takvo „ubijanje“ trajalo tokom cele duge istrage? Zašto o tome ništa nije znao ministar, da li je i on bio pod sumnjom??? Sve te nedoumice koliko ne opravdavaju sulude naslove neznalica u novinama, toliko svedoče o nepoštovanju javnosti koje su pokazali svi odgovorni na vrhu.


Po težini optužbe, po tome koje ličnosti su pod sumnjom, do toga da je bačena ljaga na čitavu profesiju lekara i farmaceuta, u svakoj demokratskoj zemlji niko odgovoran ne bi vest lansirao agencijski. Držala bi se u tajnosti, a onda bi sam ministar Dačić sa saradnicima, koji ne bi bili iz Ministarstva već neka vrsta zaduženih za javnost, ali operativaca, sve precizno objasnili i – otklonili svaku sumnju da su decu ubijali. Sva naknadna objašnjenja, ministarska prepucavanja, naglašena dodavanja još jednog uspeha već po uspesima poznatom MUP Srbije (šteta što izgleda nisu zaduženi za Ratka Mladića, već bi Srbija bila u EU), čak i ako su umirila javnost, nemaju osnova da optuže samo novinare, ma kakvi da su.


Mediji su bili savršen deo svega toga, a da li je to novinarstvo i kakvo, odgovor bi mogao biti – odgovarajuće, pa ko hoće. Prilika za takve poduhvate ima svakoga dana. Trebalo bi samo ovladati veštinom prepoznavanja neodgovornih političkih opsena i vežbati nepoverenje.


Najnoviji primer: treba li verovati da će u Hagu za koji dan Kosovo sudski ponovo biti vraćeno Srbiji?


Autor: Gordana Logar

Tagovi

Povezani tekstovi