Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS) uručilo je nedavno priznanja za istraživačko novinarstvo „Dejan Anastasijević“. Novinarka Barbara Matejčić, koja je za BIRN pisala tekst „Ubijanje za fotografiju: Šta se krije iza jedinog snimka smrti u ratu u Jugoslaviji“, dobitnica je prve nagrade.
Matejčić je istražila slučaj fotografije ubistva civila u Brčkom 1992. godine na kojima je prikazan Goran Jelisić, upravnik logora „Luka“ u kojem su bili zatvoreni nesrbi, kako likvidira civile. On je 2001. godine pred Haškim tribunalom osuđen na 40 godina zatvora, između ostalog, i ubistvo 13 i premlaćivanje četiri osobe u maju 1992. godine. Autori fotografija ubistva su Bojan Stojanović i Srđan Petrović. Stojanović je nagrađen prestižnom svetskom ngradom World Press Photo-a 1993. Tada je u opisu fotografije pisalo: “Policajac strelja muslimanskog snajperistu u potiljak nakon što je uhvaćen pored Brčkog i optužen da je pucao na srpski izbeglički konvoj”. Zahvaljujući Matejčić, reč “snajperista” promenjena je u “civil”. Sada je pokrenuta inicijativa da Word Press Photo oduzme Stojanoviću nagradu.
* Zašto ste odlučili, odosno kako je uopšte došlo do toga da se bavite ovom pričom?
– Priča je zapravo našla mene. Stajala je u jednoj takoreći fusnoti. Naime, na kraju knjige „Rat slikama“ fotografkinje Sandre Vitaljić objavljen je niz kratkih intervjua s raznim ratnim fotoreporterima i među njima sa Srđanom Ilićem, koji je za vrijeme rata radio u beogradskom uredu Associated Pressa. U tom je intervjuu rekao da su se dvojica mladih fotografa početkom devedesetih hvalila kako su u Brčkom platili da mogu fotografirati ubijanje civila. Nisam mogla vjerovati da takva priča nije ozbiljno istražena i neko vrijeme sam čekala hoće li se to i dogoditi, a paralelno sam razgovarala sa Sandrom Vitaljić i raspitivala sam se među kolegama u Srbiji tko što zna o tome, jer koliko god su kanali između Hrvatske i Srbije otvoreni, neke teme koje su u jednoj zemlji poznate, makar kao trač, u drugoj mogu biti sasvim nepoznate. To mi se i profesionalno potvrdilo, primjerice, još kada sam s kolegom iz Srbije, Zoranom Kosanovićem radila istraživanje o logoru za hrvatske vojnike i civile u Nišu koji je bio aktivan krajem 1991. i početkom 1992. U Hrvatskoj se za to znalo i nije bilo tako teško naći svjedoke, jer je preko 400 ljudi bilo zatočeno u Nišu, a neki s kojima sam razgovarala su bili i fizički zlostavljani, a za srpsku javnost je to tada, 2011., kada smo objavili istraživanje bila nepoznata informacija. Sigurna sam da takvih priča u oba smjera ima još uvijek. No, kako je prolazilo vrijeme i ništa se nije dalje događalo u vezi tih fotografija iz Brčkog, počela sam raditi na tome. Manje me zanimalo jesu li platili ili ne da bi mogli fotografirati smaknuće, a više u kakvim su okolnostima nastale te fotografije jer je za mene to priča o novinarskoj profesiji, o etičkim granicama novinarstva, odgovornosti onih koji izvještavaju i, možda i više, urednika, medijskih kuća, ali dijelom i nas koji primamo informacije, dakle, publike.
* Tokom istraživanja priče, ali i nakon objavljivanja, da li ste došli do bar nekakvog odgovora kakvi su to ljudi koji ubijaju kao Jelisić i sve to bude prikazano na fotografijama? Jelisić je sebe upoređivao sa Hitlerom.
– Da, Jelisić je za sebe odabrao kodno ime Adolf. Zaštićeni svjedok na suđenju Jelisiću u Haagu je izjavio da je Jelisić rekao: „Hitler je bio prvi Adolf. Ja sam drugi.“ Imam i dokumente ratnog predsedništva opštine Brčko iz maja 1992. koje je potpisao kao Adolf. Ne bih se upuštala u njegovu psihologizaciju jer za to nisam stručna, ali na temelju podataka koje sam prikupila mogu reći da su ga vještačili holandski psihijatari koji su zaključili da je patio od poremećaja ličnosti graničnog tipa, s narcisističkim i antisocijalnim karakteristikama. No to mu nije umanjilo krivičnu odgovornost. Dapače, u presudi je naglašena njegova „gnusna, zvjerska i sadistička priroda ponašanja“. Na suđenju nije utvrđeno koliko je ljudi ubio. Haško tužiteljstvo je procijenilo da bi moglo biti i stotinu ljudi, možda i više, i to samo u tri tjedna koliko je u maju 1992. bio u Brčkom. Prema svjedočenju, nakon ubojstva bi komentirao: „Još jedan balija manje.“ Mnogi su ubijali civile u ratu, to znamo. Usudila bih se reći, a na temelju i nekih istraživanja koje sam radila, da mnogi počinitelji ratnih zločina nisu ni procesuirani. No rijetki su ubijali tako masovno zarobljene, neopasne civile, ako izuzmemo Srebrenicu gdje je to bila naredba. Jelisić je volio i novac. Još je prije rata osuđen zbog krivotvorenja čekova, a pljačkao je i zatvorenike u Brčkom. Navodno je za vrijeme rata tražio i novac od novinara koji su s njim htjeli razgovarati. Naizgled paradoksalno, u razgovoru sa mnom je bio ljubazan i gotovo bih rekla – krotak. Ne čudi me to. Rat je za mnoge naizgled pitome ljude pokazao što su zapravo u stanju.
* I ranije ste razgovarali sa ratnim zločincima?
– Razgovarala sam s više osuđenih ratnih zločinaca, uključujući i jednog kojeg sam posjetila u zatvoru u Mostaru dok je služio kaznu za masovni zločin nad Bošnjacima. Iako je osuđen za ta djela i priznao je na sudu da je sudjelovao u ubojstvu čak 80-ak ljudi u jednom danu, prilično uvjerljivo mi je tvrdio da zapravo to nije napravio. A apsurdna situacija je bila kada sam telefonski zvala čovjeka za kojeg sam u sudskim dokumentima našla vrlo ozbiljne indicije da je počinio ratni zločin u Istočnoj Slavoniji. Da je ubio neke ljude. Zove se Milenko Dafinić i živi u Novom Sadu. Kada sam ga nazvala tvrdio mi je da on nije taj kojeg tražim. Da je na istoj adresi čovjek istoga imena, ali je on rođen u Beogradu i nikada nije čuo za Gorana Hadžića, a ovaj drugi Milenko Dafinić je rođen u Borovom Selu, radio je za rata za Gorana Hadžića, u njegovu je obranu svjedočio u Haagu, dok je na tome suđenju, među ostalim, svjedokinja iz Borova Sela, pod punim identitetom, izjavila da je Dafinić zlostavljao zatočenike i seksualno iskorištavao žene koje su bile u bordelu koji je Arkan organizirao u Erdutu. Morala sam mu pročitati njegov JMBG da mu dokažem da je to on. Nije se pokolebao. To je užas rata. Nekome rat prođe ma što da je radio i živi dalje kao da ništa nije bilo. A nekim nedužnim ljudima rat nikada ne prođe jer su ili ubijeni, ili silovani, ili su im bližnji stradali.
* Pokrenuta je inicijativa da World Press Photo opozove nagradu Stojanoviću. Za sada to nisu uradili. Očekujete li da će to biti učinjeno? Zahvaljujući vama bar su promenili „snajperistu“ u „civila“.
– Već i sama činjenica da je World Press Photo promijenio tekstualni opis fotografije važna je, mada dolazi kasno, prekasno, što pokazuje koliko dugo jedna neistina može opstajati čak i u tako uglednim institucijama i unatoč tome što su točne informacije bile dostupne. Ta korekcija je važna i obitelji ubijenog Huseina Krše, koji je bio brčanski konobar, običan civil, a ne snajperist, kako je objavio Reuters, a onda i World Press Photo kada je fotografija ubojstva nagrađena 1993. To je znao fotograf, što je i javno izjavio u holandskim medijima još 1993. Već to bi trebalo biti dovoljno za diskvalifikaciju. Što se tiče inicijative Nunsa i Udruženja novinara BiH za oduzimanje nagrade, to je pitanje za World Press Photo. Meni je važno da porodica Huseina Krše konačno dobije javno pravo na istinu. Voljela bih reći i na dostojanstvo, ali u toj smrti i kako je ona kasnije medijski tretirana sve je sasvim oprečno od dostojanstva, i to se ne može ni ispraviti ni nadoknaditi.
* Koliko je, prema vašem mišljenju, teško biti istraživački novinar na ovim prostorima, pogotovo kada je reč o istraživanju ratnih zločina?
– Svaki put kada se bavim nekom ratnom temom kažem sebi da mi je to zadnji put. Dobrim dijelom i zato što je novinarski zahtjevno baviti se nečim što je bilo sad već dosta davno i teško ulazite u trag svjedocima. Neki su raseljeni, neki su umrli, neki ne žele da ih itko pronađe i pita što je bilo prije 30 godina. A dijelom i zato što ima niz drugih, aktualnih tema kojima se želim baviti. Ali se uvijek dam ponovno „navući“ zato što me rat i ljudski i profesionalno intrigira, ali i zato što su ratovi devedesetih i dalje politički aktivni. I dalje naša društva sistemski minimiziraju “svoje” zločine, proizvode revizionizam i još uvijek dosta agresivno reagiraju na svako uzdrmavanje onog što se smatra nacionalnom „istinom“.
Izvor: Danas
