Novinarstvo se promenilo, pritisaka ima sa svih strana

 

Nikola Radišić (foto: TV N1, youtube, printscreen)
Nikola Radišić (foto: TV N1, youtube, printscreen)

Radite i kao reporter , ali i kao voditelj i urednik. Na kom terenu je veća odgovornost i gde se lakše praštaju greške? 

– Podjednaka je odgovornosti, iako se poslovi znatno razlikuju. Pazim kad radim, proveravam podatke više puta, ali greška se ponekad provuče. Ipak, ne praštaju se samo namerne i maliciozne „greške” , što nije slučaj kod mene i kod kolega sa kojima sam radio proteklih godina. Do sada nisam imao većih problema. Ipak, greškama najviše doprinosi stres, a on je ogroman, posebno kada je protiv vas ceo politički establišment. 

Nedavno ste dobili godišnju nagradu za toleranciju u kategoriji TV priloga. Da li ste tolerantniji poslovno ili privatno? 

– Prema ugroženima sam posebno slab, kako poslovno, tako i privatno, dok sam prilično netolerantan prema netolerantnima. S jedne strane sam se uvek zalagao za prava manjina, od etničkih do seksualnih, a sa druge uvek vodio rat sa onima koji su mislili da mogu da ograniče nečiju slobodu. Zbog toga Nikola Radišić važi za jednog od najboljih reportera kod nas, a često i uređuje i vodi Vesti na N1. Iako je već skoro dve i po decenije radi u medijima, nikada nije voleo da se previže eksponira. 

Sam sa ekstremistima uvek u klinču. Više puta su me verbalno i fizički napadali, ali na sreću, nikada ozbiljnije. Verovatno su svesni da je to kontraproduktivno. Pored nagrade za toleranciju, meni je posebno draga nagrada za doprinos promociji ljudskih prava koju sam dobio od Kuće ljudskih prava i doživljavam je kao priznanje za celokupan rad. To su jedine dve nagrade koje sam pristao da dobijem. 

Da li se i koliko novinarstvo promenilo u proteklih 25 godina? 

– Sve se promenilo. Ranih devedestih su informacije bile strogo kontrolisane, posebno na manjim, lokalnim medijima. Više je bilo propagande, nego informisanja. Malobrojni su tokom devedesetih uspevali da se izbore sa tim i to uglavnom u većim gradovima. Neposredno nakon demokratskih promena, situacija se drastično promenila, pa su novinari počeli slobodno da rade. Ali nije dugo potrajalo. Paradoksalno je da su mediji radili sa najmanje pritisaka u vreme Vojislava Koštunice. Ali ne zato što je on pasionirani borac za slobodu medija, već nije imao mehanizme kontrole. Nakon njega, sve je lagano krenulo na dole, da bi danas bili u situaciji u kojoj novinarstvo skoro da ne postoji. Slobodni i nepristrasni mediji se danas na prste mogu izbrojati. Zbog toga, ali i nepodnošljivih pritisaka, posebno na porodicu, sve češće razmišljam da napustim novinarstvo ili čak totalno dignem sidro i odem iz zemlje. Na sreću, na N1 mogu da radim svoj posao bez ičijeg mešanja, na način nezamisliv u današnjoj Srbiji i to me još uvek drži ovde. 

Mnoge vaše kolege vole medijski da se eksponiraju, dok sa vama to nije slučaj iako iza sebe imate zavidnu karijeru. Zbog čega? 

– Verovatno zbog toga što sam još kao klinac preležao te dečije bolesti, pa mi to ništa ne znači. Nikada neću zaboraviti kada su, sredinom devedesetih, deca iz moje ulice išla za mnom i pevala špicu emisije koju sam radio na RTS. Pri tome, ne razumem poentu insistiranja na eksponiranju. Osim da prepoznatljivošću u javnosti pojedini dobiju dodatne tezge ili da se bogato venčaju. Iako je logično da na televizijama rade narcisi koji vole da se slikaju, ipak je puno nas koji se eksponiramo samo zato što im je to deo posla. 

Nekada ste radili popularnu emisiju “Garaža”. Ima li šanse da ponovo nešto slično osvane na TV kanalima? 

– Ne. To vreme je prošlo. Ne mogu ja današnjim klincima da solim pamet i govorim šta da slušaju. Mogu da ih posavetujem, da im ukažem na nešto što bi im se moglo dopasti, ali ne da kreiram njihov ukus. Mada bih voleo da radim neku polučasovnu radijsku emisiju. Ali kod nas ne postoji radio koji bi mene trpeo. 

Izjavili ste da ne podnosite autoritete. Kakav je Jugoslav Ćosić kao direktor programa N1? 

– Ne podnosim kada mi neko soli pamet, na to se odnosi ta konstatacija. A Jugoslav Ćosić nije takav. On ne naređuje, sa njim se razgovara. I to je ključna stvar, kada osetite da je vaša reč važna i da vas nadređeni poštuje. Zvuči kao stereotip kad radnik hvali šefa, ali da nije tako, ne bih ni pristao da budem u timu N1. Ovde se osećam dobro.

Tagovi

Povezani tekstovi