Haos na tržištu medija

Ne kupujem „Novosti“ zbog nagradne igre nego zbog zanimljivog sadržaja i najboljih informacija, pa Vas zato pitam: Otkud ovoliko novina u Srbiji, a bez sadržaja? – glavna je rečenica u pismu Jovana Nikolića, iz Niša, koji je, kaže, zbunjen poplavom novih novina.
* Čuo sam da će novine od Nove godine da poskupe. Jedva izdvajam i ovo za kupovinu „Novosti“ jer ih neprestano čitam gotovo 30 godina. Nemojte, molim Vas! Ako i bez Vaših – mojih novina ostanem – biću kao u zatvoru. Ove druge me prosto ne interesuju – poručuje Nebojša Jovanović, sada „relativno dobrostojeći“ penzioner iz Beograda.
– Dragi čitaoci, cela hrpa pisama sličnog sadržaja stigla mi je u poslednje dve nedelje. I zato sam se, ne navodeći sve citate iz pisama, opredelio da u jednom odgovoru pokušam da odgonetnem neke vaše nedoumice i pitalice.
Prva moja, opšta ocena, je da na medijskom tržištu vlada haos kakav nije u Srbiji zabeležen u pola veka. Srbija je, valjda, jedina zemlja u Evropi gde mogu da se pokrenu novine – bilo kog sadržaja, a da ne moraju da se prijave i registruju. Zato danas ni u jednoj instituciji ne znaju koliko novina izlazi u ovoj državi, a naročito čije su, ko ulaže novac, ko ih kupuje, ko ih kome preprodaje… Zbog toga se, na primer, i moglo dogoditi da više od pola veka stare „Narodne novine“ u Nišu, budu prodate za 200.000 evra, a u njihovom kapitalu je bila i velika dvospratnica u centru grada, vredna najmanje nekoliko puta više. Ili, da se užičke „Vesti“, takođe poznate regionalne novine, uz radio-stanicu otkupe za 3,5 miliona dinara, a posedovale su 1.000 kvadratnih metara prostora! Nisu, očigledno, kupovane ni novine, ni imena, nego – prostor.
Nešto slično je i sa poplavom novih izdanja. U Beogradu je, u ne tako davnoj prošlosti, izlazilo samo pet dnevnih novina, a u poslednjih dva meseca – istrčale su četiri dnevne novine. Spremaju se još dve. Gotovo je senzacionalno da jedne od njih koštaju devet dinara, a dve po 10 dinara. Ne postoji ni čarobna ekonomska računica po kojoj novine od 10 dinara mogu da budu isplative. Postoje samo druge računice: propagandne, političke, uskointeresne, predizborne, pranje novca i slično. Ko to plaća – niko ne otkriva. Ko iza toga sve stoji – još je veća tajna. A da iole ozbiljno funkcionišu državne institucije, na primer poreska uprava ili finansijske inspekcije, lako bi se mogao utvrditi i identitet i „rentabilitet“ vlasnika takvih izdanja. Prvi čovek poreske uprave Srbije javno je, u više navrata, ne tako davno, graktao kako jedan beogradski novinski izdavač duguje više od 500 miliona dinara poreza. Ali, nikada posle toga nikome nije bilo ništa. U stvari jeste: taj državni činovnik je avanzovao, a izdavač obogatio svoju lepezu.
U toj institucionalnoj magli, pravnom praznoverju, kada raslojena udruženja novinara više biju bitku oko prostora nego oko pravih novinarskih interesa, kada su profesionalne norme ono što same smisle i određuju grupice ljudi, a ne ono što je drevni kodeks, kada ne postoje sudovi časti, kada svako sebe ljubi – lako se drže ovakvi „novinski izdavači“. Oni, u stvari, sliče privremenim tezgama po gradskim ulicama. A čitati danas neke srpske novine isto je kao i tuširati se ispod kanalizacionih cevi. Uz sve to, porazno je saznanje da je uprkos tolikoj plimi novina i novinica Srbija na pretposlednjem mestu u Evropi po broju čitalaca. Jer i pre 20 godina u Srbiji je bilo samo od 700.000 do 800.000 hiljada čitalaca dnevnih novina, koliko ih i danas ima.
Tako, po istom principu, po istoj logici, po istom uverenju, idu i reklame za te novine, njihov marketing, njihovi jeftini slogani. Gađaju u „široke narodne mase“. Zavode naivne. Obmanjuju poluobaveštene.
Evo, bezazleno, najjeftiniji dnevnik piše ispod glave „najveće dnevne srpske novine“. Hoće reći, verovatno, po formatu. A postoje druge dnevne beogradske novine – većeg formata pa makar se zvale i „Borba“. Tek novoizašle novinice, sa stranim imenom, pišu iznad glave da su „dnevni list Srbije“ – kao da su drugi listovi iz Abisinije. Onaj treći piše da su „najčitaniji dnevnik u Srbiji i Crnoj Gori“ (još smo jedna država?), jer im je to pokazalo jedno davno agencijsko istraživanje.
Koliko sve to može da procveta u samohvalisanje, samoobmanu i narcisoidnost pokazuje i najava nagradne igre jednih beogradskih novina, stasalih baš na nagradnim igrama. One su, prvo, sebi prilepile uz glavu „srpske novine broj jedan“, a da ne znaju ni same zašto su broj jedan. Jer, nisu ni po tiražu, ni po prodaji, ni po marketingu, ni po uticaju…
Oni sada tvrde da su „njihova pouzdana istraživanja“ pokazala da nikada nijedne novine u Evropi nisu imale veću nagradnu igru od njihovih! Dele, vrlo lepo, 60 automobila. OK! A, eto, bez velikog istraživanja (ali i bez velike laži), mogli su se prisetiti da su „Večernje novosti“ 1990. godine vodile veću nagradnu igru – 90 dana – 90 automobila! I još dva više – za superpremiju, pa plus kuća…
Da bi „igra“ bila veća i značajnija „smislili“ su slogan: „To može samo…“ (pa ime svoje novine). Eto, baš slučajno, ove „Novosti“ već više od 30 godina imaju slogan – To mogu samo „Novosti“! Ja sam mislio da je taj slogan pomalo već izbledeo, istrošen i suvišan, a ono ga prigrabili novodošli. Baš kao svoj.
Tako to, eto, ide, prolazi, igra se, takmiči se, nadmeće, podmeće, joguni, juriša, opstaje, zasoli, odleprša…
Kad je bal, nek je bal!
Ne žurimo. „Novosti“ imaju svoj hod i svoj kod. Ove i naredne godine (od oktobra do oktobra), obeležavamo 55. godinu izlaženja. Želimo i spremni smo da i u toj jubilarnoj godini očuvamo svoje prvo mesto. Želimo i pravu konkurenciju. A na prljavom tržištu – ostaćemo čisti.


Nadam se da sam ovim malo širim i neuobičajenim odgovorom makar delimično zadovoljio vašu znatiželju. Hvala vam na velikom interesovanju da i na ovaj način komuniciramo. Čitaoci i jesu jedina partija za koju „Novosti“ navijaju. I ja, naravno.


Manojlo Vukotić

Tagovi

Povezani tekstovi