Post-komunističke medijske reforme iz ptičje perspektive

Zašto su promene medijskih sistema u post-komunističkim društvima razočaravajuće; zašto se početni optimizam da će mediji efikasno obavljati ulogu u demokratizaciji društva u tranziciji pokazao kao neosnovan; da li se položaj medija u odnosu na institucije moći izmenio; da li u pluralističkim medijskim sistema u novim demokratijama ima dovoljno političkog diverziteta; zašto medijske reforme nisu bile uspešne, u čemu se tu ogleda interes politike a u čemu ekonomije; da li su za uspeh reformi dovoljne samo nove institucije i gde je tu mesto civilnog društva i medijske zajednice).

Promene medijskih sistema u post-komunističkim društvima su razočaravajuće. Oni danas jesu pluralistički, većinski su u privatnom vlasništvu, deluju u legalnom ambijentu precizno definisanih prava i obaveza, a regulišu ih posebna tela odvojena od vlasti. Ipak, mediji su ekonomski i politički zarobljeni. Državne monopole su zamenili faktički monopoli stranih korporacija ili (ne)poznatih domaćih tajkuna, izbor regulatornih tela i upravljačkih tela javnih servisa ostvaruje se uz političke uticaje i nagodbe, novinari su predmet čestih pretnji, napada pa i ubistava, zakoni se sporo menjaju a moderni se ne poštuju, medijski sadržaji su međusobno više slični nego različiti, a istraživački poduhvati su retki i ne donose željene rezultate. Prošlo je već nešto više od 20 godina od obećanja radikalne demokratizacije medija.

 

Već ─ ili tek dve decenije?

 

Tranzicija u Srbiji, faktički, traje nepunih 12 godina. Možda bi sve bilo drugačije da su nam 5. oktobra obećali znoj, krv i suze. Bez njih nema stvaranja novog društvenog poretka. Sa ovim iskustvom, nada Egipćana da su dovoljni samo pluralistički izbori da se jedan rigidan, represivni sistem pretvori u otvoren i demokratski ─ deluje nepodnošljivo naivno. Bez naivnih nada, ipak, nema promena. Danas je, međutim, neophodno osigurati da se ne skrene u beznađe, putem koji je obavezno popločan nerealnim očekivanjima. Za obnovu razorenog društva, kakvo je Srbija bila na početku novog milenijuma, 12 godina može biti tek kraj početka.

 

Nepodnošljiva lakoća tranzicije

 

Mediji su bili prve društvene institucije koje su zakoračile u post-komunistički period u gotovo svim zemljama Centralne i Istočne Evrope. Demontaža veza sa državnim strukturama i oslobađanje medija od položaja sluge vladajuće političke partije i radničke klase svuda su tumačeni kao najvažnija pretpostavka razvoja demokratije u novim sistemima u nastanku. Početna brza pluralizacija medijske sfere, značajna uloga koju su imali u političkim promenama režima, nova otvorenost prema raznolikim izvorima informisanja, reflektovanje širokog socijalnog spektra mišljenja i njihov praktični i simbolički doprinos stvaranju civilnog društva uticali su da preovlada stav da će mediji imati vodeću ulogu u stvaranju demokratske infrastrukture post-komunističkih društava.

 

Postojale su i nade da će nova socijalna situacija poroditi nove, demokratskije oblike komuniciranja koje nisu uspela da ostvare ni razvijena (post)industrijska društva. U najmanjem, očekivalo se da će mediji efikasno obavljati bar nekoliko uloga: ulogu izvora tačnih i sveobuhvatnih informacija, ulogu kontrolora vlasti (obezbeđivanje transparentnosti javnih institucija), ulogu foruma za javnu debatu o stvarima od javnog interesa i ulogu promotera demokratskih vrednosti.

 

Današnji uvid u rezultate tranzicije ukazuje da je početni optimizam bio neosnovan. Položaj medija u odnosu na institucije moći nije se radikalno izmenio. Ipak, ostvarene promene u rekonstrukciji medijskih sistema su nepovratne. Ideal medija u službi civilnog društva, a ne vlasti, još uvek je model kome se teži, makar njegovo ostvarenje izgledalo daleko, posebno u uslovima aktuelne ekonomske krize.

 

Svi novouspostavljeni demokratski režimi opredelili su se za usvajanje zapadnog modela medijskog sistema. A njemu je bilo potrebno više od dva veka da se etablira kao uzor.

 

Današnje iskustvo tranzicionih zemalja pokazuje da su za uspeh reformi neophodne ne samo nove institucije već i odgovarajuća socio-kulturna podloga koja potpomaže njihov rad, odnosno prihvatanje novih vrednosti i podrška javnosti ciljevima promena. Na dugi rok, njih stvara obrazovni sistem, a u aktuelno vreme – mediji. Bez medija se ne može formirati nova politička i ekonomska kultura potrebna za konsolidaciju demokratije. Od efikasnosti rada medija zavisi koliko dugo će društvo ostati zarobljeno u pokušaju promene. Stoga se transformacija medija i njihovo osposobljavanje za nove uloge postavlja kao primarni zadatak tranzicije ka pluralističkoj demokratiji i tržišnoj ekonomiji. U praksi, međutim, medijske reforme nisu dobile taj značaj. One su gurnute u drugi plan, ali se od medija i dalje očekivalo da budu katalizator strukturnih promena i ključni faktor razvoja demokratske političke kulture.

 

Uticaj politike

 

Analiza reformi u post-komunističkim društvima u protekle dve decenije pokazuje da su brzina i obim promena medijskih sistema uglavnom pratili oblik transformacije globalnih sistema. Nasuprot optimističkim očekivanjima na početku, demokratizacija medijskih sistema više je bila funkcija političke volje novih elita nego što je sama postala faktor demokratizacije celokupnog društvenog sistema. Kako ističu analitičari, svuda je potcenjena sposobnost totalitarizma za „strukturalnu i funkcionalnu mimikriju“.

 

Nove političke elite se nigde nisu odrekle mogućnosti i mera za kontrolu medija ili ograničenja njihove autonomije. Mediji civilnog sektora ili neprofitno orijentisani mediji nisu postali značajan deo medijskog sistema. Ako je demonopolizacija države u medijskom sektoru (posebno u radiodifuziji) bila uspešna, praćena je politički orijentisanom medijskom koncentracijom ili raznim merama da se očuva politička kontrola nad javnim servisom (kroz izbor članova regulatornih tela ili upravljačkih tela javnih servisa), ili podrije ekonomska stabilnost kritičkih medija. Medijski sistem u novim demokratijama jeste pluralistički, ali su mediji zavisni ili od države ili različitih moćnih grupa pa u medijskim sadržajima nema mnogo političkog diverziteta. Na pravnom planu, ista borba se vodila za rešavanje problema pristupa javnim informacijama, zaštite novinarskih izvora, ograničenja tajnosti informacija, zaštite privatnosti, kažnjavanja klevete i uvrede, raspodele dozvola za emitovanje…

 

Paradoks medijskih promena leži u tome što je za njih potrebna aktivna državna politika usmerena na stvaranje uslova za medijsku autonomiju, dok su državi, da bi pridobila javnost za tegobne tranzicione reforme, neophodni mediji-pudlice, a ne kontrolori. Za političku elitu, mediji su samo neophodan saveznik u borbi za javnu podršku njihove politike. Sve ostalo se doživljava kao nepotreban višak.

 

Istraživanja u zemljama bivšeg socijalističkog bloka ukazuju na politički sistem kao krucijalni faktor koji otežava proces demokratizacije medija. Vlast deluje kao najkonzervativniji faktor masovnog komuniciranja, jer društvo vidi kao objekat na koji treba da utiče, a medije isključivo kao pogodan instrument za ostvarenje svog uticaja.

 

Posle 2000. godine, vladajuće garniture u Srbiji nikada u izbornoj kampanji nisu pominjale reformu medijskog sistema kao jedan od političkih prioriteta. Ni u izborima 2012. godine nijedna politička partija nije uključila promene u medijima u svoju izbornu platformu. Vladajuće partije bi najradije da zadrže status quo. Opozicione partije nikada nisu bile zadovoljne medijima, ali ako su nešto činile, onda je to stvaranje duboko politizovanih i prema njima pristrasnih medija, čime se samo dodatno problematizuje novinarski profesionalizam i kredibilitet medija uopšte.

 

Ni u narednim godinama od bilo koje vlasti ne treba očekivati drugačije ponašanje. Promena se mora nametnuti inicijativama i pritiskom civilnog društva, jer ono ima autentičan interes da se stvore mediji u funkciji kontrolora javnih resursa i javne politike i poštovanja proklamovanih vrednosti. Samo stalni pritisak na vlast povodom inicijativa za usvajanje novih zakonskih i regulatornih rešenja, predloga novih rešenja, novih pravila državne pomoći i podstreka za medije koji zadovoljavaju javni interes može dovesti do neophodnih reformi u medijskom sektoru.

 

Uticaj ekonomije

 

U većini post-komunističkih zemalja tržište je postalo glavna snaga koja opredeljuje medijski pejzaž. Na početku tranzicije, većina novinara u oslobađanju medija od državne kontrole i u razvoju privatnih, komercijalnih glasila videla je dovoljnu garanciju medijske autonomije. Danas se vajkaju da su tražili slobodu, a umesto nje dobili tržište. Umesto na novom sistemu odnosa finansijera i novinara, reforme su insistirale na privatizaciji i otvorile polje bespoštednoj konkurenciji radi ostvarivanja privatne finansijske, a ne društvene dobiti. Posledice su dalekosežne i teško zaustavljive: komercijalizacija medija, tabloidizacija sadržaja, segmentacija publike, koncentracija vlasništva, remonopolizacija, pojava domaćih medijskih tajkuna, nestajanje kvalitetne štampe, prevlast zabave nad informativnom i edukativnom funkcijom medija, zanemarivanje manjinskih interesa i glasova.

 

Ovo su normalni trendovi i u razvijenom delu sveta. Ipak, u okolnostima post-komunističkih društava – prevlasti politike nad ekonomijom, sporih ekonomskih reformi, niskog ekonomskog rasta, nedostatka kapitala, nerazvijenog reklamnog tržišta i siromašne publike, haotičnog tržišta, netransparentnosti vlasništva, odsustva sindikalnog organizovanja, itd. ─ posledice su znatno drugačije. Proizvedeni su ekonomski neodrživi i siromašni mediji, zavisni od interesa vlasnika i države kao dodatnog finansijera i ekonomski i socijalno ugroženi novinari. Nenalaženje adekvatnog rešenja za finansiranje javnog servisa onemogućilo je da se on posveti obavljanju svojih posebnih funkcija i gubi bitku u poređenju sa profitno orijentisanim medijima.

 

Snažna komponenta ekonomskog propadanja medija jeste opadanje efikasnosti dosadašnjeg poslovnog modela, usled razvoja novih informacionih tehnologija, ali i globalne ekonomske krize. Sigurno je da veliki broj medija u Srbiji neće uspeti da preživi ekonomske turbulencije. U postojećim okolnostima, nema garancija da će opstati oni najpotrebniji ─ najprofesionalniji, najkredibilniji, oni koji najviše rade u javnom interesu. Ali se državna pomoć medijima, koja je neophodna i koja se ostvaruje i u drugim tržišnim ekonomijama, pod uslovom da je transparentna i neutralna, može usmeriti upravo na medije koji najbolje ostvaruju javni interes. Napore je potrebno usmeriti i na obezbeđivanje stabilnog i neutralnog finansiranja javnog servisa, zbog njegovih prednosti u ostvarivanju interakcije različitih društvenih grupa i zadovoljavanju važnih, a zanemarenih interesa publike.

 

Uticaj civilnog društva

 

Razlika između post-komunističkih zemalja u unpaređivanju medijskog sistema ipak ima. Poljska, Češka, Mađarska, Slovenija i Baltičke zemlje uspele su da ostvare relativno uspešnu tranziciju i stvore pluralističke i kompetitivne demokratije, sa relativno demokratizovanim komunikacionim strukturama. Manje su uspešne Slovačka, Rumunija, Bugarska, Ukrajina, Rusija i druge, u kojima su politički režimi „koncentrovani“ pre nego kompetitivni. Post-konfliktne zemlje, poput Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Gruzije itd. izdvajaju se u posebnu grupu jer je njihova tranzicija opterećena dodatnim teškoćama ekonomske devastiranosti, ideološke i političke podeljenosti, vrednosne razorenosti.

 

Na osnovu iskustva nabrojanih zemalja, analitičari u faktore koji olakšavaju tranziciju ubrajaju ekonomski razvoj, visoke obrazovne standarde, tradiciju autohtonih antirežimskih pokreta, tradiciju ujedinjavanja raznolikih društvenih grupa oko zajedničkog cilja, iskustvo reformi, nacionalnu homogenost. U nepovoljne faktore ubrajaju se nerazvijena ekonomija, nizak životni standard, niski obrazovni standardi, etničke tenzije i nerazvijenost civilnog društva.

 

U slučaju Srbije, nepovoljnih faktora je mnogo, računajući i zakasneli početak tranzicije. Ohrabruje, ipak, to da javnost poseduje iskustvo o važnosti nezavisnih i kredibilnih medija i da je civilno društvo, a posebno profesionalna i strukovna udruženja, aktivno u otporu na drastične oblike ugrožavanja medija i novinara i dovoljno je kompetentno da traži promene i usmerava ih u željenom pravcu. Civilno društvo u Srbiji se tek uči svojim novim ulogama. U Americi je, na primer, prvo udruženje univerzitetskih nastavnika novinarstva osnovano pre tačno 100 godina (1912. god.). U Srbiji nema čak ni ideje da je ono potrebno. Na redu je učenje profesionalne solidarnosti, efikasnog organizovanja različitih (i sukobljenih) delova medijske zajednice radi postizanja zajedničkih ciljeva, lobiranja, traženja saveznika u političkoj, ekonomskoj i kulturnoj eliti, kao i mogućnosti za korišćenje prihvaćenih procedura za svrstavanje promena medijskog sistema u društvene prioritete.

 

Kada nove institucije ne uspevaju da ostvare ono što se od njih očekivalo, jedino što može produžiti njihovu validnost, kako kažu poznavaoci tranzicije, jeste čvrsto ukorenjen sistem verovanja koji ih podupire ─ ne zato što su date institucije korisne (jer trenutno nisu), već zato što su odgovarajući izbor za postizanje dugoročnog cilja.

 

(Autorka je naučna saradnica Instituta društvenih nauka u Beogradu)