Ovde radio London

Shodno ovim saznanjima izmenjeni Zakon o informisanju, koji je Skupština Srbije juče dopunila teškom topuzinom, navukao je Srbiji danas na glavu kapuljaču da se ne vidi koliko je pocrvenela od stida. Definitivno u Srbiji od juče ništa nije kao što je bilo. Najpre, Srbija u svojoj istoriji medijskih sloboda i regula do juče je pamtila dva datuma: prvi je zakon o štampi koji je usvojio kralj Milan i drugi onaj Šešeljev zakon s kraja prošlog veka. Onaj prvi Srbiji služi na ponos, drugi na civilizacijsku sramotu. Na tom putu od 1880. do 1998. aktuelna politička elita u Srbiji nije naučila skoro ništa. Juče je usvojila zakon sa Šešeljevim likom i brkovima Kobe Džugašvilija.


Zbog čega nam se tako nenadano i ničim izazvana istorija vratila na tako okrutan način?


Vrh vlasti najpre veruje da je ovako rigorozan medijski zakon baš neophodan za ovu fazu ukupnih društvenih reformi?! Drugim rečima, revolucija ne menja jelovnik: I dalje jede svoju decu.


Kome je potreban ovakav zakon? Iskustvo nas uči da samo slaba vlast strahuje od sopstvene slike u ogledalu. Građanima ovakav zakon nije potreban. Oni mogu da biraju koje će novine čitati i koju televiziju gledati. Šta je tačno u tim novinama građani mere nepogrešivom preciznošću, jer znaju kako žive.


Svima je svakako poznato da je prevare i laži sasvim moguće sankcionisati primenom starog zakona o informisanju. Znači, u proizvodnji primarnog straha u medijima naša politička elita preuzela je na sebe ulogu glavnog urednika celokupnog medijskog prostora, što znači car može da obuče novo odelo.


Šta je preostalo nama novinarima? Ništa drugo nego da izučavamo sve mogućnosti mimikrije, da kao u najbolja Brozova vremena pišemo u šiframa između redova, a vama, dragi čitaoci, da slušate radio London. Krišom, u zamračenoj prostoriji i na najnižoj tonskoj skali. Kao u stara dobra vremena okupacije.


Ljudi iz vlasti užasno greše ako misle da su juče pobedili. Izgubili su! Ovaj Zakon o informisanju vratiće im se kao bumerang. Koštaće ih vlasti i uvesti na pogrešna vrata istorije.


Đoko Kesić

Tagovi

Povezani tekstovi