Evropska konvencija jača od Zakona

Nezavisno udruženje novinara Srbije organizovalo je 15. septembra raspravu o primeni nedavno usvojenih izmena i dopuna Zakona o javnom informisanju koje su izazvale veliko nezadovoljstvo medija i novinara. Zbog važnosti i osetljivosti teme prezentujemo stenogram debate.


Nadežda Gaće, predsednica NUNS-a:
– Drage kolege i koleginice, pre svega, hvala vam što ste tu, što samo govori koliko je ova tema o kojoj ćemo danas govoriti veoma interesantna. Sa nama su danas predstavnici onog dela vlasti koja se smatra veoma važnom za primenu usvojenih izmena i dopuna Zakona o javnom ministarka pravde gospođa Snežana Malović i njen stručni tim. Tu je i gospodin Nebojša Bradić, sa nama su i državni sekretari Nadica Momirov i gospodin Homen, sa nama je i gospodin Rodoljub Šabić, v.d. direktora Trgovinskog suda, gospodin Steva Đuranović, gospodin Bruno Vekarić…
Mislim da ima toliko onih koji nama danas mogu odgovoriti na sve ono što je rečeno poslednjih dva meseca vrlo intenzivne kampanje, neretko sa negativnim predznacima oko izmena i dopuna Zakona o informisanju. Današnju raspravu objavićemo u našem Dosijeu i stavićemo je na sajt NUNS-a i na sajt Medija centra koji ima izuzetnu posećenost.
NUNS i Medija centar će se potruditi da u narednih mesec dana slične okrugle stolove organizuju i u unutrašnjosti. Kad kažem unutrašnjost, ne mislim da je Beograd važniji od Niša ili Novog Sada niti, na primer, od Vranja, ali je bojazan kolega koji žive i rade i u onako težim uslovima nego mi u Beogradu, vrlo je opravdana da će se možda lokalni moćnici, bilo da stižu iz domena novobogataša ili partijskih lidera koji su na vlasti ili sudija koji su odani pojedinim političkim strankama… Ne otkrivam nikakvnu novinu, dobro se zna da to postoji, njihova je bojazan da će primena prema njima biti rigoroznija i opasnija nego prema takozvanim velikim medijima u Beogradu.


Jelka Jovanović, potpredsednica NUNS-a:
– Dobar dan. Ja sam upravo htela da zamolim resorno nadležne ministre za objašnjenja. Tema nam nije donošenje zakona, način na koji je donet zakon, o tome smo valjada svi imali šta da kažemo i nadam se da se više nikada neće ponoviti ta nepotrebna hitnost i tajnost u donošenju jednog tako važnog akta.
Zakon je na snazi, ja molim gospođu Malović, ministarku pravde, i gospodina Bradića kao ministar kulture koji je resorno bio nadležan za ovaj zakon da nam ukratko kažu šta su bile namere i kakve su moguće reprekusije, a nakon toga ćemo odgovarati na elementarna pitanja koja su se postavljala ovih dana, tipa koje su to nadležnosti sudova, kako se definišu prestupi, kako će se procesuirati, za to su nam potrebne sudije i tužioci.



Snežana Malović, ministarka pravde Srbije:
– Poštovane dame i gospodo, biću potpuno otvorena i iskrena prema vama i reći ću vam da mi se mnogo više dopadalo što sam sedela među vama, ali eto tehnički uslovi ovde zahtevaju da budemo za ovim predsedavajućim stolom, pa evo još jednom  izražavam žaljenje zbog toga.
Meni je drago što je ovaj okrugli sto organizovan i ja želim da se mi ovde posmatramo kao jedna strana, a ne kao suprotne strane u pogledu primene ovog zakona. Bez saradnje sa medijima i saradnje sa javnošću, građanstvom, nema primene ovog zakona.
Sigurna sam da svi imamo isti cilj, a taj isti cilj se odnosi na objektivno, nepristrasno, efikasno i profesionalno izveštavanje. To je interes i nama koji u ovom momentu smo preuzeli da vršimo vlast u Srbiji. Profesionalno izveštavanje predstavlja i nama pravac i pokazatelj da li dobro radimo. Složićemo se da često u Srbiji to nije bio slučaj. Sami ste svesni i imate mnogo bolji pogled od mene kako su neki listovi u Srbiji pisali, da se osnovne društvene vrednosti nisu poštovale, da su deca izjednačavana sa narko dilerima, neću pričati dalje o tome pošto znam da su neki postupci u fazi.
Jesam odgovorna za nesmetan rad pravosudnih organa i to će biti moja buduća uloga, mogu ovde i pred vama i pred javnošćiu Srbije da obećam da ću podići svoj glas ukoliko vidim da postoji nepravilan rad bilo kog nosioca pravosudne funkcije, nevezano da li govorimo o tužilaštvu, sudu ili organu za prekršaje koje će od početka sledeće godine biti i sudovi za prekršaje. Kao ministar pravde neću dozvoliti da se ponovi ono što se dešavalo ’99. godine i zbog toga još jednom ću reći da ne treba izjednačavati ovaj zakon sa onim događajima koji su usledili tokom ’99. godine kada se promenjivao tadašnji Zakon o javnom informisanju.
Bila sam 2001. godine u Ministarstvu pravde kada je Skupština Srbije donela odluku da se taj zakon stavi van snage, bila sam u grupi ljudi koji su formalno brisali taj pravni akt i to nikada nisam zaboravila, pa i u ovom momentu kažem vam da neću dozvoliti da bude bilo kakva nepravilna primena zakona, da ne upotrebim težu reč.
Kada se donosila odluka o sudijama za prekršaje koji su postupali po tom zakonu, želim da pravilno obavestim javnost i da podsetim koje su sudije tada razrešene. Nisu razrešeni oni koji su primenjivali zakon, već oni koji su selektivno primenjivali zakon… Tada smo čuli i frapantne izjave da su predstavnici Ministarstva pravde sedeli na suđenju, prisustvovali suđenju, prisustvovali izricanju kazni.
Zbog svega toga ovaj zakon i primena ovog zakona neće ni u čemu ličiti na ono što se dešavalo tokom ’99. godine. Da to ne ostane puka izreka, ja ću vas sada obavestiti koliko postupaka je bilo po prethodnom Zakonu o informisanju. Do 1999. godine bilo je 800 predmeta samo u beogradskom sudu, sa drastičnim kaznama o čemu vi mnogo bolje znate od mene, ja znam kao građanin Srbije.
Od 2001. do 2003. nijednog predmeta nije bilo u beogradskom sudu. Znači, potpuno smo otišli u jednu drugu karjnost i nekad čak pod demokartijom smo imali i anarhiju. Ja ću se samo zadržati na tome pošto ne želim da u bilo čemu utičem na vaše razmišljanje.
Od 2003. pa na dalje godišnje je bilo od osam do deset predmeta. Prosečna kazna je bila oko 50.000 dinara. Međutim, to nije kraj, te kazne su uglavnom bile neizvršive i zbog toga određena rešenja u zakonu su upravo išla tim pravcem. Da li smo to pogodili, pa videćemo. Ne mogu da kažem u ovom momentu da li je ispravno rešenje, ali primenom zakona videćemo da li to može da se ostvari. Opet kažem, za to nam treba saradnja sa vama.
Ovo se odnosilo na Beograd. U Novom Sadu nije bio nijedan postupak. Znači, to neka vam bude korektiv da li će i kako će se postupati prema medijima.
Još jednom želim da kažem da ovo nije zakon koji želi da naruši medijsku slobodu, već da zaustavi neprofesionalizam i da predupredi laži i klevete. Da bi se zakon primenio postoji obaveza naša da se edukuju ona lica koja će učestvovati u primeni, to nećemo uraditi sami, uradićemo sa misijom OEBS.  Sa nama je i direktor Pravosudnog centra koji će te aktivnosti i programe trebati da predvidi, to ćemo naravno uraditi i sa našim kolegama iz Ministarstva za kulturu, ali svakako pozivam i vas da budete jedan ključni faktor u tome.
Ja sam spremna za bilo kakav i bilo koji vid saradnje i sigurna sam da imamo isti cilj.



Nebojša Bradić, ministar kulture Srbije:
– Zahvaljujem ministarki pravde gospođi Malović koja je tako dobro obrazložila ono što smo i mi osnovnu zajedničku ideju na kojoj smo radili. Ministarstvo pravde je dalo doprinos u kreiranju ovog zakona i ja im se ovom prilikom zahvaljujem. Verujem da će i u narednom periodu dati doprinos da se ovaj zakon sprovodi. Donošenje ovog zakona nije kraj, ono je početak, i to je suština. Ne samo Ministartsvo pravde, već i Ministarstvo unutršnjih poslova takođe treba da određene stvari sprovodi, a ne da se bavi redizajniranjem zakona o informisanju.
Ja sam ’99. godine bio u jednom procesu donošenja zakona koji je, razume se, imao efekta i na moj život, kao što je verovatno imao uticaja i na vaše karijere, i vrlo dobro znam kako je funkcionisao tadašnji Zakon o informisanju. Ovaj Zakon o informisanju ne uvodi kategorije plenidbe i zatvora i to treba reći ne poredeći ga sa drugim zakonima u Evropi. Ja u ovom trenutku ne želim da pravim ta poređenja zato što će ljudi koji se bave pravosuđem to znati da vrlo dobro postave u određeni pravni sistem. Nemački zakon o štampi te kategorije ima.
Dakle, poredeći naš zakon sa evropskim zakonima u procesu donošenja zakona bilo je različitih, rekao bih, zloupotreba od strane dela javnosti. Ja im se i na tome zahvaljujem, oni su nam i na taj način pomogli, da dođemo do jednog teksta zakona koji je na jedan dobar način, verujem, uvažio i te primedbe i napade, ali sa druge strane omogućio da svi zajednički dobro vidimo da ovaj zakon nije zakon protiv jednog lista ili zbog jednog čoveka, već je ovaj zakon upravo zbog nečega što predstavlja situaciju i vreme u razvoju demokratije naše zemlje u ovom, trenutku u kome mi živimo zajedno.
Pitanje smeštanja u pravne okvire medijske scene je svakako nešto do čega je svima ovde stalo i mi u Ministarstvu kulture kao predlagači ovog zakona svakako smo neko ko želi da se to uradi na adekvatan način. Utoliko, verujemo da upravo zbog konstruktivnih doprinosa svih onih koji su u prethodnom periodu imali smatramo da je ovaj zakon početak da se određena, zapostavljena pitanja iz prethodnih vremena rešavaju i ja mislim da su upravo ovakvi skupovi mesta na kojima ćemo odrediti smernice našeg delovanja u budućnosti.
Još jedna rečenica koju mislim da moram da kažem, a to je pitanje koje se često kod nas ponavlja – kada dođu bolja vremena. To se govori već godinama, decenijama; bolja vremena se stvaraju i na njima mi možemo da radimo zajedno. Utoliko, ja vas pozivam da u tome svi zajedno danas uzmemo učešće.



Jelka Jovanović, potpredsednica NUNS-a;
– Hvala najlepše. Ja sam notirala nekoliko stvari koja su najčešće ponavljana tokom, naglašavam, iznuđene javne rasprave koja je vođena praktično čitavog avgusta više kroz novinske tekstove i više kroz različite primedbe na različitim tribinama nego što je bila u formi rasprave.
Prva stvar koja jeste zastrašila ljude i naravno deluje zastašujuće ljudima u medijima, jeste ustanovljavanje novih privrednih prestupa koji nisu postojali do sada, bar ne u ovom zakonu, a čini mi se ne u ovom obliku ni u ostalim zakonima. Mislim na obaveznu registraciju i moguću zabranu ukoliko se medij ne registruje i mislim na zabranu prenosa prava nad javnim glasilima. Takođe i prevođenje dva dosadašnja prestupa koja su bila definisana zakonom, a to je kršenje pretpostavke nevinosti i narušavanje prava maloletnika. Oni su takođe prevedeni u privredne prestupe.
Postoje dve bojazni. Jedno je da će to biti praktično preko suđenja, posebno u onom prvom slučaju, zato što i postoji rok obaveznog reagovanja tužilaštava, u roku od 12 sati i sudske zabrane, pa ja molim kolege iz Trgovinskog suda i iz Tužilaštva da nam kažu, prvo, da li znaju ili imaju pretpostavku kako će se postupati u takvim slučajevima.
Snežana Malović, ministarka pravde:
– Samo ja da kažem par opštih stvari pre nego što kolege iz tužilaštva i suda preuzmu reč.
Oko obavezne registracije, hajde da kažem šta je bila ideja vodilja. Vi ste svi pripadnici određene medijske sfere, ko u oblasti televizije, ko u oblasti štampanih medija, i znate koliko i šta znači funkcionisanje jednog lista i jedne televizije i sigurna sam da svi ispunjavate svoje obaveze. Znači, morate da plaćate sve, od struje do poreza. To je bila neka logika zbog čega se tražila obavezna registracija, jer prosto imate potrebu da jedan subjekat, nevezano da li se on bavi i javnom delatnošću, ovog puta izdavanjem novina,  plaća svoje obaveze. Sada, nalažost, postoje neki koji ne ispunjavaju. Vi znate koliko vam treba i koliko morate da odvajate da bi sve to ispunili, a neko to u potpunosti uračunava u svoju dobit.
Što se tiče privrednih prestupa, privredni prestupi jesu povreda finansijskog i privrednog poslovanja. Međutim, u pravnoj sferi ta granica se na neki način i pomerila i još pravna teorija nije definisala šta sve ulazi u privredni prestup. Mi imalo slučaj u nekim drugim zakonima u kojima je definisana određena inkriminisana delatnost kao privredni prestup, kao što je na primer Zakon o oglašavanju, koji je u jednom delu zamenio Zakon o radiodifuziji.
Činjenica je da se određeni navodi pojavljuju u interesu, na primer, prodavanja većeg tiraža i to jeste na neki način suzbijanje konkurencije. Znači, to je bila ideja zbog čega privredni prestup. I još nešto vrlo bitno, ako se radi o prekršaju, tu je onda određeno lice u ulozi tužioca, a odluku donosi sud. Ovde imate još jednu istancu, imate javnog tužioca koji mora da ima izvesni stepen izvesnosti, osnovane sumnje da je učinjena određena inkriminisana delatnost da bi pokrenuo postupak. Znači, on je taj kao državni organ koji procenjuje da li je došlo do povrede i onda zatim pokreće postupak.
To je nešto najopštije što sam htela da kažem, a tu je Tomo Zorić ispred Tužilaštva pa će on moći više.



Tomo Zorić, portparol Republiškog javnog tužilaštva:
– Zaista mi je zadovoljstvo što učestvujem na ovoj javnoj debati o Zakonu o javnom informisanju. Kao što smo prethodno mogli da čujemo, gospođa Snežana Malović, ministarka pravde, objasnila je kako funkcioniše Zakon, odnosno amandmani kojima je izmenjen Zakon.
Uloga Javog tužilaštva odnosi se samo na jedan segment ovog Zakona. Naravno da postoje i neke stvari kada će fizička lica moći da pokreću odgovarajuče postupke kada smatraju da je određeno pravo prekršeno ili povređeno samim Zakonom.
Ja ću sada izneti principijelni stav Republičkog javnog tužilaštva koji, naravno, u ovom trenutku kada je Zakon usvojen, može da se iznese. Naravno, vreme će takođe biti jedan veoma moćan sudija koji će nas sve verifikovati i oceniti naš rad u budućnosti prilikom primene ovog zakona.
Principijelni stav Republičkog javnog tužilaštva je da će izuzeti od krivičnog progona svako izveštavanje novinara koje je u skladu sa odredbama Evropske konvencije o ljudskim pravima koja garantuje da mogu štititi svoje izvore informacija i otvoreno izražavati sumnju u zakonit rad svakog državnog organa.
Na podignute optužne akte nižih javnih tužilaštava, po preporukama i standardima evropskog pravosuđa, nije uputno davati negativne instrukcije i mi ih nećemo davati, jer smatramo da takvi akti ne doprinose maksimilizaciji angažovanja javnog tužilaštva u krivičnom postupku. I zato ćemo prepustiti sudu da donese ocenu da li su teze nižih javnih tužilaštava iznete u opštim optužnim aktima zasnovane na zakonu i da li su u skladu sa odredbama Evropske konvencije o ljudskim pravima, koja, inače, ima veću snagu od domaćih zakona.
 I ovo želim da apostrofiram, Evropska konvencija o ljudskim pravima biće poštovana i ona će biti, ne samo iznad Zakona o javnom informisanju, nego i iznad svih drugih zakona.
Ovoga ćemo se držati u našem radu i u to svaki novinar koji i sedi ovde apsolutno može biti siguran.
Ne želim sada u ovom trenutku da ulazim u sadržinu konkretnih slučajeva, videćemo šta će vreme sve doneti, ali Republičko javno tužilaštvo, kao vrhovno tužilaštvo Srbije, nastojaće da savetuje svoje kolege koje postupaju u prvom stepenu, koji će raditi konkretne predmete, da u budućim instruktivnim pregledima nižih javnih tužilaštava skrenemo pažnju na potrebu restriktivnog tumačenja normi, pre svega Krivičnog zakonika koji se odnosi na klevetu, uvredu, odavanje službene tajne i druga krivična dela koja se stavljaju na teret novinarima, na teret po inerciji, da se ne dogode više prošla vremena i devedesete godine, kao što je to ministarka vrlo lepo obrazložila.
Želimo da takvom praksom doprinesemo slobodi medija i ukupnoj demokratizaciji društva.



Jelka Jovanović, potpredsednica NUNS-a:
– Kao jedno od pitanja na koja treba da se odgovori ntirala sam i sledeće:  da li prenošenje negativnih sudova političara jednih o drugima potpada pod bilo koji paragraf zakona u celini. Toma nam je unapred odgovorio, očigledno da to nije tako, ali recimo, da li će se to ikada postaviti kao moguće i kako će Tužilaštvo reagovati.



Tomo Zorić, portparol Republiškog javnog tužilaštva
– Mislim da ovo što smo za sada zauzeli jedan veoma jasan stav pokazuje, pre svega, našu težnju da se poštuje zakon. Znači, zakon je deo pozitivnih propisa, on će biti ispoštovan, sve drugo bi bila anarhija, ali sa druge strane Konvencija Evropskog suda za ljudska prava, Evropska konvencija o ljudskim pravima, međunarodni standardi koji postoje u svim zemljama Evropske unije, oni će što se tiče Tužilaštva i njegove uloge u ovom zakonu biti apsolutno ispoštovane.
Apsolutno nemojte da sumnjate da će Tužilaštvo na bilo koji način vršiti progon novinara, da će se vratiti neka crna vremena i da ponovo imamo devedesete ili ne znam ni ja kakve godine. Evropski standardi i ljudska prava, to će nam biti na prvom mestu prilikom primene ovog zakona.
Vrlo je teško sada, iz ove perspektive, pričati kako će to biti na nekom konkretnom slučaju. Kao što ćemo štititi ljudska prava, štitićemo i prava onih koji su povređeni od stane medija. Naravno da ćemo reagovati ukoliko neko napiše za neko dete da je narko diler ili napiše neke stvari koje apsolutno ne stoje. Reagovaćemo i na takve stvari, ali, pre svega, novinari mogu slobodno da rade svoj posao. Koliko vidim svi mediji su još na broju, tako da nema razloga za strah. Što se tiče Tužilaštva, vi ćete u nama imati saveznika, imaćete veliku podršku kada je primena ovog zakona u pitanju.



Dragan Janjić, zamenik glavnog urednika Politike:
– Prvo da kažem da ne mislim da je uopšte moguće ponavljanje neke situacije iz onog zakona koji je važio ’99. godine, naprosto zato što su se politički uslovi promenili, pa sve i kad bi hteo vladajući blok to ne bi mogao da sprovede.
Moje pitanje se tiče sudske prakse, objasniću to na jednom primeru. Mene je, dakle, kaznilo za neki prekršaj od pre možda četiri godine, dok sam bio glavni urednik Bete, sa 600.000 dinara, dakle po neizmenjenom zakonu. Prekršaj se sastojao u sledećem – objavili smo tekst u kome u naslovu rekli da je neko proglašen krivim, a u tekstu piše da je optužen. Čovek nije uopšte reagovao, tekst je preneo Kurir na naslovnoj strani sa istom greškom i niko od nas nije primetio grešku. Čovek je ćutao, presavio je tabak, tužio sudu i sud nam je odrezao tu kaznu, mada nikakve namere da se učini bilo šta nije bilo.
Moje pitanje je sledeće – u više navrata do sada je bilo ideja da se kada je reč o precesima medijima koji su sami po sebi kompleksni i komplikovani i zahtevaju dodatna znanja, da li je moguće da se u sudovima, ne formiraju specijalna odeljenja, nego eventualno odrede sudije koje nešto više znaju o tome i da se oni bave tim. Ovaj primer sam ispričao ne da bih se žalio kako je bilo, nego da kažem – ma kakav zakon imate, ako je sudska praksa nedovoljno dobra, vi ćete da stradate jer zakon može da se tumači na ovaj ili onaj način.
Mislim da je neko drugačije definisanje, možda bolje i čvršće definisanje sudske prakse jako važno, rekao bih odlučujuće, jer ovde se radi i o primeni Evropske povelje, radi se o primeni čitavog seta i međunarodnih i domaćih pravila o kojima treba imati odgovarajuće znanje i o kojima svaki sudija u Srbiji nema dovoljno znanja. Mislim da bi to bilo jako bitno da se uradi, pa je pitanje da li je to moguće.
Biće mi jako drago ako tužilaštva počnu da reaguju. Znam pouzdano da je recimo Ministarstvo kulture u zadnje dve godine najmanje četiri puta zbog drastičnih prekršaja osnovnih prava ličnosti i drastičnih prekršaja konvencija evropskih i drugih, javno pozivalo saopštenjima tužilaštva da reaguju na određene medije, ali se to nije desilo nijednom do sad.  



Snežana Malović:
– Zahvaljujem se na veoma konstruktivnom predlogu i on upravo koincidira sa onim što smo i mi do sada izneli. Rekla sam da je ovde direktor Pravosudnog centra i upravo to ukazuje da imamo nameru i to u organizaciji sa misijom OEBS da izvršimo potrebnu edukaciju sudija i tužilaca. Dobro je da budu određene osobe, sudije koje će raditi na ovim predmetima, negde u uporednim praksama postoji da su posebna odeljenja organizovana za ove sporove, ali, naravno, pošto će to sada raditi jednim delom Trgovinski sud i naravno Prekršajni, onda ćemo svakako izvršiti tu specijalizaciju u pogledu lica koja će raditi na tim predmetima.
Oni će proći određenu obuku i dobiti sertifikate za to, ali, opet ponavljam ono iz prvog dela diskusije, ja molim novinare da uzmu učešća u tim edukacijama, jer je jako bitno da i vi iz svog ugla kažete šta mislite o tome.


Stevo Đuranović, vršilac dužnosti predsednika Trgovinskog suda:       
– Trgovinski sud u Beogradu ima formirano odeljenje za privredne prestupe tako da su te sudije edukovane u primeni zakona koji tangiraju privredne prestupe. Ono što jeste nepoznanica za budući Privredni sud jeste to, treba se poći od inicijalnog akta, znači od predloga tužilaštva, kretanje u postupku i tako dalje… Sud nema sudske prakse vezano za primenu ovog zakona kao sud i mi smo o tome već raspravljali na savetovanju u Milanovcu.
Sigurno će doći do toga da se kroz konkretne predmete zauzimaju ili stavovi sudske prakse ili ukoliko je to potrebno, a izgleda da jeste, da se izvrši edukacija sudija koji će to raditi.
U svakom slučaju, ono što jeste garant, čuli smo i predstavnike tužilaštva, ponavljam i ja ispred suda, da ćemo imati jedno fer i korekno postupanje u svim tim predmetima, bez ikakvog ishitrenog postupanja u bilo kakvom predmetu.



Nenad Vujić, direktor Pravosudnog centra;
– Mi smo već napravili programe i uskoro ćemo i početi sa realizacijom programa obuke sudija, tužilaca vezano za primenu Evropske konvencije o ljudskim pravima, posebno član 10 koji se tiče slobode medija kako bi se na pravilan način primenila i praksa Evropskog suda u Strazburu pogotovu da bi se napravila i razlika vezano za obaveze javnih ličnosti, ko je uopšte javna ličnost, ko ulazi u krug onih, da tako kažem, koji moraju da trpe određene kritike i koji je stepen odgovornosti kako bismo praksu sudova i tužilaštava uskladili i sa Evropskom konvencijom, a naravno zakon se mora primenjivati.
Takođe, sa predstavnicima privrednih sudova smo razgovarali da, posebno za sudije trgovinskih sudova zbog specifičnosti materije, izgradimo i taj poseban program obuke koji se tiče privrednih prestupa kako bismo najbolju praksu mogli da iskoristimo a da ujedno i aticipiramo i kroz program obuke određene probleme i da na taj način nađemo najbolje rešenje kako bismo i primenili zakon a opet da ne ugrozimp prava koja su garantovana članom 10 Evropske konvencije.
Sada ćemo intenzivirati u saradnji sa misijom OEBS i Savetom Evrope program obuke koji smo imali pre dve godine, zajedničke programe edukacije gde su prisutne sudije, tužioci i novinari. Da možda kroz programe edukacija nađemo najbolji način da primenimo ovaj zakon a da ne ugrozimo slobodu informisanja tako da očekujem i od vaših redakcija da odgovorite i na te pozive da prisustvujete i tim seminarima i uzmete aktivno učešće u  tome.



Stojan Marković, glavni urednik Čačanskih novina:
– Za početak mogu da kažem da imam bogato iskustvo što se tiče suđenja. Dakle, možda je to malo specifičnije jer dolazim iz Čačka, vi znate ko je lokalni gazda, pa onda pošto smo vrlo kritički prema njemu do sada pisali, puno puta smo se sretali na sudu. Suđeno mi je i prema onom zakonu iz ’99. – Vučićevom, tada sam bio direktor Opštinskog javnog informativnog preduzeća. U poslednja tri meseca imam tri tužbe od Velimira Ilića i njegovog brata. Prekosutra imam suđenje zbog humoreske koja je objavljena u Čačanskim novinama a koja nosi naslov ’zanemoćali mandarin’. Pretpostavljam da ćemo prekosutra saznati da li se Velimir Ilić u toj humoresci prepoznao kao mandarin ili kao zanemoćali.
Šalu na stranu, ne moram makar Tomi Zoriću da objašnjavam kakvo je stanje u tužilaštvu u Čačku, i opštinskom i okružnom, i ako ja budem zavisio od njihove procene da li oni razumeju evropske zakone i tendencije, mislim da ću to njihovo školovanje o tome šta znače evropski zakoni, ja debelo platiti.
Mislim kad bi se ovaj zakon primenjivao samo na republičkom nivou to bi funkcionisalo kako se ovde čulo, ali pošto će se on primenjivati i na lokalnom nivou ja sam vrlo zabrinut za sudbinu lokalnih medija.
Situacija sa lokalnim medijima je, to u Ministartsvu kulture znaju, krajnje dramatična. Ne znam kako uopšte preživljavamo i za mene ova kazna koja je propisana na dnevni tiraž je bolja neko onaj zakon pre ovoga, ali kazna od 200.000 do dva miliona za glavnog urednika je nešto što će apsolutno da zatvori moje novine.
Da li uopšte treba da postoje Čačanske novine, ja nisam siguran, da li taj neki regulativ, neke javne kritike onoga što rade lokalne vlasti treba da postoje u Srbiji, to neko drugi mora da proceni. Ja samo želim da vam skrenem pažnju da u Srbiji postoje lokalni mediji, elektronski i pisani, i da ako dođete u Kragujevac videćete da Svetlost piše jedno, a Kragujevačke drugo, ako odete u Kruševac videćete da Grad piše jedno a Pobeda drugo, ako pročitate Čačanski glas i Čačanske novine mislićete da to nije u istom gradu. Ako nam ne trebaju Svetlost, Čačanske novine, Grad, onda je ovo odličan način da se novine zatvore, ali ako nam trebaju ja, pre svega, apelujem na ljude iz pravosuđa da maksimalno obrate pažnju na to šta im rade i tužilaštva i sudovi u unutršnjosti.



Vladan Filipčev, predsednik Upravnog odbora Lokalpresa:   
– Samo bih dodao par reči na Stojanovo izlaganje koji je dobro preslikao šta se dešava na lokalu. Kaznene odredbe zakona ne vode računa o nečemu što je uobičajeno za lokalne medije. Tamo je obično direktor i osnivač i glavni i odgovorni urednik i novinar, a ovde postoji široka lepeza kaznenih odredbi i kazni od 200.000 do milion dinara od kojih je jedna za osnivača, druga za direktora, treća za glavnog i odgovornog urednika, tako da, ne da će da budu zatvoreni mediji u lokalu ukoliko dođe do toga da se nađu na sudu, već nikad ih niko više pomenuti neće.
O tome se nije vodilo računa, da direktori i osnivači lokalnih medija nisu biznismeni, to su ljudi koji su silom prilika prihvatili se tih funkcija da bi te novine i novinarstvo u lokalu opstalo.



Bruno Vekarić, portparol Tužilaštva za ratne zločine:
– Nadovezao bih se na Stojana, prvo to što ste rekli to je privatna tužba za uvredu i klevetu, to nema veze sa ovim Zakonom o informisanju, a moram priznati, izražavam bojazan i zabrinutost za lokalne medije. Kao jedan jasan odgovor, kao neko iz esnafa vam govorm, Tužilaštvo este hijerarhijski organ i ne može lokalni tužilac u Čačku da se ogluši o obavezno uputstvo gospodina Radovanovića ili nekog drugog.
Ovaj stav koji je danas izneo gospodin Tomo Zorić je skinuo, na neki način, veo nedoumice sa svega onoga što smo imali u medijima… Ja ću najviše biti ugrožen ovim zakonom, s obzirom da ću reći možda da je Ratko Mladić ratni zločinac i mi kao Tužilaštvo imamo uglavnom napadački stav u odnosu na krivična dela koja se vrše, pa prema tome iznosimo svoj stav jer smo sigurni da je on počinio određen zločin, a odbrana će reći – čekajte, prekršio si pretpostavku nevinosti, pa hajde da vidimo šta možemo da uradimo u skladu sa tim zakonima. Dakle, veoma ću biti oprezan ubuduće kada dajem određene izjave baš zbog toga.
Ova suština, ovo što će se dešavati u pravosudnom centru mene kao građanina Srbije, govorim vam kao neko ko se bavi i medijima i jeste u nekom državnom sistemu, po meni to ne zadire u slobodu medija zato što ukoliko neko može da, upotrebiću jedan brutalan izraz, krlja po deci, znate, padne čovek među medvede pa objave sliku koja je katastorafa na naslovnoj strani da bi prodali tiraž, znači, postoji neki drugi motiv.
Nije motiv zaštititi takve stvari nego da svi zajedno takve stvari sprečimo. Tu ne prepoznajem interes jednog medija koji će da, zarad nekog malo boljeg tiraža, izloži jednu porodicu takvoj katastrofi.
Sve ostalo jeste politička priča. Polemike, biju se bitke između tabloida i političara, to je nešto što uvek ima zanimljivu sferu, uvek će moći o tome da se piše. Međutim, hajde da pokušamo da ustanovimo šta je suština svega ovoga.
Apsolutno se slažem da je možda pomalo trapav način na koji se došlo do svega ovoga. Ja postavljam ovo što je Toma sada rekao sa aspekta primene ovog zakona, sad ćemo tumačiti Evropsku konvenciju i sve ono što se dešava, možda smo mogli da provučemo zakon kroz neku ekspertizu evropskih institucija pa nakon toga da ga donesemo mislim da je to možda bio pravi put. Medjutim, hajde sad da vidmo šta možemo da uradimo od ovoga. Apsolutno mislim da ovo nije korak koji se udaljavamo od demokratije već naprotiv mislim da jesmo na jednom demokratskom putu a da odgovornost treba da preuzmu i jedni i drugi, i ja u tužilaštvu za ratne zločine koji ću reći da se osnovano sumnja da je Ratko Mladić ratni zločinac, eto to je ona cena koju ću ja morati da platim kao neko ko radi sa medijima stalno.
Tomo Zorić:
– Pošto je Bruno već delimično odgovorio na pitanje koje je bilo upućeno meni ja bih se samo nadovezao. Mislim da nema bojazni za neke lokalne sredine gde su možda malo složeniji odnosi; ukoliko vi sumnjate na postupanje bilo kojeg tužioca u Čačku, Jagodini ili bilo gde, da postoji neka nepravilnost, da je povređen zakon ili da se ne primenjuje kako treba, moći ćete da se obaratite direktno i Republičkom javnom tužilaštvu i mi ćemo veoma brzo i adekvatno proveriti sve navode svih prestavki i ukoliko uočimo bilo kakve nepravilnosti od strane lokalnih tužilaštava u primeni ovog zakona mi ćemo automatski reagovati.
Pravo na slobodnu reč i pravo na informisanje slobodno je takođe jedan od naših prioriteta i mi moramo to zaštititi. Uloga tužioca jeste osnovna da mi krivično gonimo učinioce krivičnih dela, ali je naše takođe i da zaštitimo javni interes i mi ćemo, budite sigurni i evo i konkretno u vašem slučaju sutra napišite ili podnesite nama predstavku da li sumnjate da je neku tužilac nešto pogrešno radio istog momenta ćemo proveriti sve to i ukoliko utvrdimo nepravilnosti preduzećemo odgovaraće postupke proptiv tužilica koji ne budu primenjvali zakon ili ga budu selektivno primenjivali ili bilo kakve druge povrede zakon učini
Tako da će upravo Republičko tužilaštvo uzeti aktivnu ulogu u svemu ovome i neće ostati sve na nivou lokala da se sve tamo završi, apsolutno ćemo mi biti ti koji će nadzirati i samu primenu ovog zakona.



Bruno Vekarić:
– Do sada su faktički organi uprave za prekršajce odlučivali o pojedinim temama, bili ste kao novinari, urednici ili vlasnici medija izloženi na milost i nemilost jednog prekršajnog sudije, sada se uvodi neka dvostepenost – imate odluku tužioca koji procenjuje da li ima elemenata krivičnog dela i pazite njegova eventualna pogrešna procena ide na procenu u  trgovinskom sudu koji je nezavisan, samostalan organ. Mi možemo da sumnjamo da je izvršna vlast veoma uticajna i da može da vrši pritisak na trgovinski sud i to su problemi koji potresaju naše društvo i koji nemaju veze sa Zakonom o javnom informisanju.



Zoran Pašalić, starešina gradskog sudije za prekršaje Beograda:
– Pred gradskim sudijom za prekršaje uglavnom se procesuriraju predmeti po Zakonu o informisanju ovo što je gospodin Vekarich rekao iako nije bass najspretnije rečeno ali u susstini svodi se na ovo – meni je apsolutno čudno da neko kritikuje zakon koji mu daje sudsku zaštitu. Ja radim u jednom upravnom organu i bogu hvala zaslugom svih nas a najviše  Ministarstva pravde više tako neće biti od 1. januara 2010. godine. Mi nismo sudili u pretresu već u jednom drugom obliku suđenja koji se može nazvati ročište, ja vas molim da apsolutno ne mešamo dva pojma; mi smo ovde čuli tužio ga je taj i taj gospdin za prekršaj. To nije prekršaj, imate klevetu, uvredu i prekršaj.
Ja ću biti slobodan da vam pročitam koliko je uopšte svake godine i koja su lica koja se procesuriraju, da se jedanput razbije fama da se vrši progon na određenim konkretnim licima. To uopšte nije tačno, uostalom ako vam nije do zadržavanja po Zakonu o dostupnosti informacija od javnog značaja vi imate prava da to tražite od suda za prekršaje ćete to i dobiti. Ja polovinu svog radnog vreman upravo provodim tako što raspravljam od toga koliko ima vradžbina u Srbiji, pa do toga koliko se cigareta prodaje maloletnicima.
Sada imate sudsku zaštitu, imate tužioce, imate nezavisan sud, imate branioca. Znači, nemate više sublimaciju u jednom licu tužioca i sudiju kao što je bilo u prekršaju, to nama daleko olakšava ceo postupak. Do sada je težište bilo na našoj odluci što je izuzetno teško, pogotovu što su sudije za prekršaje prošle to što su prošle.  
Da ne bude zabune, kao što je ministarka pravde, gospođa Malović rekla, broj predmeta od 2002. je zanemarljiv: 2003. – dva, 2004. – dva, 2005. – četiri, 2006. – dva, 2007. – osam, 2008. – deset, 2009. – 13.



Nadica Momirov, državni sekretar u Ministarstvu kulture
Samo da prokomentarišem način na koji je donet Zakon, o tome se dosta pričalo i ovde smo čuli komentare. Svi zakoni se donose na isti način, postoji jedna određena procedura koja je takođe definisana zakonom i tu proceduru je poštovalo Ministarstvo kulture, odnosno ovaj zakon je predložen i donet po proceduri koja postoji.
Postoji preporuka, postoji praksa, postoji nešto što je korisno, to jesu javne rasprave, to jesu radne grupe, međutim, Ministarstvo kulture, kao i sva druga ministarstva nemaju sredstva na raspolaganju da bi finansirala radne grupe koje pišu zakone. Mi to radimo kada se radi o velikim sistemskim zakonima tako što se obraćamo međunarodnim institucijama od kojih tražimo sredstva, kao što je bio slučaj za radnu grupu koja je trebalo da napiše dva predloga zakona – o nedozvoljenoj medijskoj koncentraciji i o radiodifuziji, i dobili smo sredstva od OEBS-a.
Za ostale zakone mi ne znamo da li ćemo imati sredstva, ali, naravno, da moramo da radimo svoj posao, da pratimo primenu zakona i da dajemo predloge zakona koje će Skupština usvojiti ili ne.
Znači, što se tiče procedure donošenja ovog zakona potpuno je poštovana, tu nema dileme.



Jelka Jovanović, potpredesnica NUNS-a:
– Jedan od ljudi koji je najviše pomogao novinarima poslednjih godina, a ovih dana i ovih meseci bio jedan od najžešćih kritičara upravo donetog zakona je poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti Rodoljub Šabić.
Molim njega, kao vrsnog pravnika, da nam kaže način na koji vidi da će ovaj zakon biti sprovođen i kako on može da pomogne kolegama novinarima.



Rodoljub Šabić, poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti:
– Jesam bio jedan od žešćih kritičara ovog zakona, naravno ne zbog toga što ne mislim da su intervencije u medijskoj sferi neophodne i ne zato što sam slep za nekakve anomalije koje su evidentne. Dešava se kod nas u medijskoj sferi svašta, dešava se mnogo stvari koje su apsolutno nedopustive i sa profesionalnog i sa pravnog stanovišta odgovornosti.
Ono protiv čega sam ja bio to je, pre svega, bila procedura donošenja zakona i slažem se sa gospođom Momirov da je priča o javnoj raspravi nešto što je stvar preporuke.
Kod nas, u članu 77 Zakona o državnoj upravi stoji izričita odredba da su Vlada i predlagači zakona dužni da organiziju javnu raspravu svaki put kad je reč o projektu koji ima poseban značaj i kojim se interveniše u nešto što je bitno za javni život, a mislim, ako ništa drugo, cela ova gužva je pokazala da ovoga puta jeste bila reč o nečemu što je itekako bitno za javni život i da bi javna rasprava sasvim sigurno terapijski delovala na atmosferu koju smo imali.
U krajnjoj liniji, i sam predlagač je prihvatio jako mnogo argumenata koji su kritički izneti u odnosu na inicijalni predlog i to samo potvrđuje da bi bilo bolje da smo to radili pre nego posle podnošenja predloga.
Ja sam se pre svega rukovodio pravnim razlozima i nalazio problem s tim zakonom u činjenici da nisam uspeo da prepoznam neke sankcije, naročito ono najteže kao što su zabrana izdavanja medija, tamo gde bi se morali pronaći, a to je član 50 Ustava i član 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima.
Naravno, nećemo više o tome da pričamo, to je predemt ocene Ustavnog suda ili nekog drugog suda, mi sad, kako to lepo naš narod kaže, imamo dete koje se rodilo pa ga valja ljuljati. Imamo jedan zakon koji je deo pravnog poretka, koji se mora primenjivati i iz koga moramo iscediti one efekte koji su korisni, a sprečiti ono što bi bila šteta.
Ja ne bih sad da ponavljam ono što se ovde govorilo, ja moram da kažem da sam zaista sa zadovoljstvom čuo reči predstavnika oba ministartstva, oba ministra, ljude iz tužilaštva, to zvuči zaista jako dobro i, naravno, obavezuje. Sve što smo čuli zvuči dobronameno, naravno da će trebati mnogo edukacije, naravno da će u ponašanju organa gonjenja domidantan morati biti onaj princip koji proizilazi iz Evropske konvencije koja je akt koji je u suprematiji u odnosu na naše zakone i mora se poštovati, i sve je to dobro čuti i ponavljam, to obavezuje ljude koji su to danas izgovorili i, moram reći kao građanin i kao neki funkcioner u ovoj državi, biću jako zadovoljan ako to tako bude.  
Hteo sam samo par stvari, ne otvarajući neka pitanja o kojima, na kraju krajeva, odgovorno i kompetentno stav može izneti samo Ustavni sud, da ukažem na jednu stvar o kojoj se malo govorilo. Bila je inpresivna i statistika koju je kolega Pašalvić izneo, i ona govori o tome da ponekad i suviše impulsivno regujemo na neke stvari, ali opasnost koja se zove ograničavanje slobode izražavanja uvek postoji i o njoj treba voditi računa. Ovo je bilo dobro čuti i ohrabrujuće je, ali malo smo govorili o jednoj instutuciji koja je s tog stanovišta po meni najinteresantnija – to je ta famozna povreda prezumcije nevinosti.
Ako dobro znam, mi u praksi o tome nemamo nikakvog iskustva. Ja ne znam da je do sada iko osuđen za to i po onom ranijem zakonu. Ono o čemu moramo da vodimo računa, o čemu mora da vodi računa i tužilaštvo i sud koji bude sudio, to je da odgovornost novinara, pa i onih subjekata koji za novanara odgovaraju, nikada nije objektivna.
Dakle, tekovina i domaćeg prava, ne samo međunarodnog prava – novinar kada se brani pa, prema tome, i glasilo kada se brani, ima pravo na dva prigovora. Ne samo na prigovor istine, ne samo da će se odbraniti time što će uspeti da dokaže da je govorio istinu, nego i jednim drugim prigovorom koji u našem pravu figurira dugo i koji ne smemo da zaboravimo – a to je prigovor dobre vere, prigovor delovanja u javnom interesu. Ima pravo da se brani i tim što će dokazati da je imao sve razloge da veruje da je pisao istinu. To je stvar na koju ne smemo da zaboravimo.



Ivan Cvejić, glavni i odgovorni urednik agencije Beta:
– I mene ohrabruje ovo što sam danas čuo, prvo me ohrabruje to što imamo visoke predstavnike iz države, ne sećam se, možda je prvi put i mislim da je i ovo dokaz da je u ovakvom ili sličnom sastavu trebalo i ranije da razgovaramo. Žao mi je što nema više predstavnika medija, mislim na urednike, jer bi bilo važnijih poruka i mislim da bi debata još bolja.
Ohrabruje me ono što sam čuo od dvoje ministara, naravno i od drugih dama i gospode iz države, naročito ono što je rekao gospodin Bradić da pričamo o početku i ja se uzdam i mislim da treba da ga držimo za reč da smo ušli u promenu zakonodavstva koje se tiče medija. Sadašnji zakon je po mnogo čemu loš, ljudi iz medija imaju mnoge primedbe na to. Ja bih samo jednu pomenuo i dalje anhronu i jako lošu odredbu o tome da država može da bude vlasnik jednog medija. To je stvar koju ćemo morati promeniti pre ili kasnije, bolje pre nego kasnije.
Vratio bih se na temu ovog okruglog stola. Beta emituje jako mnogo informacija svakog dana, naravno i drugi mediji, suočavamo se sa jednom stvari za koju mislim da mora pod hitno da bude standardizovana, a tiče se pretpostavke nevinosti. Dobijamo od državnih organa informacije, od institucija koje emituju informacije a mi ih obajvljujemo, vrlo često puna imena i prezimena ljudi koji su samo osumnjičeni ili privedeni za vršenje nekog krivičnog dela. Siguran sam da nema samo Beta taj problem, ali u situaciji kada morate jako brzo da emitujete infornaciju dešava se vrlo često, gotovo iz dana u dan, da moje kolege i ja štitimo pretpostavku nevinosti mnogim licima za razliku od države.
Dakle, apelujem, koristim ovu prliku pošto su tu ljudi koji predstavljaju državu, pre svega mislim na policiju kao emitera velikog broja informacija, da ne govorim o slanju fotografija, ali čuvanje identiteta ljudi koji su osumnjičeni, mislim da je jedan standard koji je opšteprihvaćen.



Milanka Šaponja Hadžić:
– Htela bih da postavim pitanje gospodinu Zoriću. Da li imate informaciju u koliko je slučajeva tužilaštvo reagovalo, koji je to odnos u odnosu na privatne tužbe i ako nemate tu informaciju, molim vas da narednih dana to saopštite zbog toga jer je u javnosti veoma rašireno mišljenje da tužilaštvo ne reaguje.
Mogla bih reći da to znači da tužilaštvo ne radi svoj posao, da Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava ne važi za tužilaštvo i, na kraju, da je to jedno specifičano razumevanje javnog interesa o kojem ste govorili.
Problem sa ovim zakonom je u tome što se nekako zavođenje reda u celoj državi počinje od novina, od medija i bojim se da ima jako puno nerazumevanja, čak i ovde po tome ko je prisutam a ko je odsutan, da se i ovo udruženje i mediji razumeju više kao servis vlasti, a ne servis javnosti i to je zaista veliki problem.
Mene zaista ne zanima u čijem interesu će biti neki zakon ali me jako zanima da li novinari poštuju profesionalne standarde i tu priča počinje i završava. Ja ne znam da li nam je isti cilj, kao što kaže gospođa Malović i šta podrazumeva pod time kada kaže ’mi’.  Sinoć je bila emisija na Studiju B o železnicama Srbije i bojim se da nismo na istoj strani, da je javnost na jednoj a da su neki organi na drugoj strani.
Međutim, ja ne bih rekla da je samo vlast ta koja snosi odgovornost za ovakvo stanje stvari. Poslednje što sam htela da kažem jeste da postoji jako mnogo što novinari mogu da urade a što nije deo zakona, postoji jako mnogo aktivnosti koje spadaju u solidarnost, u zajedničke akcije, u bojkot medija, odnosno pritisak na političare da ne daju izjave medijima… zna se šta je povod da se ovaj zakon donese, nešto se moralo uraditi, ali je pitanje da li sa prljavom vodom sada treba izbaciti i dete.



Tomo Zorić:
– Ja ću vam u najkraćim odgovoriti na pitanje. Što se tiče privatnih tužbi, ako je neko tužio za klevetu i uvredu, mi zaista o tome nemamo evidenciju i Tužilaštvo je van tog postupka, mada nekad provejava kroz medije da smo mi odgovorni pa treba da reagujemo ako je neko nekog oklevetao u nekoj izjavi naročito u sferi politike. Tužilaštvo ne reaguje na takve stvari i to su stvari koje se gone po privatnoj tužbi.
Ne bih se složio sa vama da nismo reagovali u samom cilju zaštite novinara. Podsetiću vas na slučaj novinara Željka Bodrušića koji je bio veoma poznat i koji je čak došao do najviših evropskih institucija gde je Tužilaštvo zauzelo jednu jasnu ulogu i dovelo do toga da taj slučaj ustanovi jedan novi standard primene zakona. I u slučaju novinara Dejana Anastasijevića i drrugih slučajeva činili smo sve što je bilo u našoj moći i u okviru naših ovlašćenja kako bi se ti predmeti doveli do kraja. Neke predmete smo iz mrtvih pokrenuli i oni su sada u normalnim krivičnim procedurama, izašli su iz mraka u kojem su bili.
Na vaše pitanje bih se isto osvrnuo kada ste govorili o inicijalima, to je tačno, ali mora da znamo dokle stoji; ne možemo kada podnesemo zahtev za sprovođenje istrage reći osnovano je sumnjiv A.K. Kada dođemo do faze kada policija podnese krivičnu prijavu i kad imamo zahtev za sprovođenje istrage uvek ćemo reći ime i prezime toga koji je osnovano sumnjiv. Kada se završi faza istrage onda osnovana sumnja ima dovoljan kredibilitet sudskih dokaza da kada podižemo optužnicu više ne koristimo čak ni termim ’osnovana sumnja’ nego kažemo ’tereti se za to i to’. Mi imamo pravo na to.
Kada govorimo o tim inicijalima mislim da mediji više možda krše prava žrtve. Ako se kaže da je silovana neka devojka u Kuršumliji i objave joj se inicijali, a onda joj se slika kuća, pa cela Kuršumlija zna gde ta devojka živi i jedino što ona može da uradi je da se iseli odatle. Mislim da više treba voditi račina da se zaštiti pravo žrtve, a čim Tužilaštvo uzme stvar u svoje ruke i čim imamo zahtev za sprovođenje istrage apsolutno možemo da damo puno ime i prezime. Ja sam radeći posao portparola kada je god bio zahtev za sprovođenje istrage uvek išao – osnovana sumnja, puno ime i prezime. Mislim da javnost ima pravo da zna ukoliko je neko počinio krivično delo.
Sadržina postupka i druge stvari koje ulaze u domene službene tajne su sasvim druga stvar, ali kod tih inicijala čim je nešto krenulo i sudski procesuirano može da se iznese.
Statistički ovo što ste vi pitali, mogu da vidim da napravimo neku analizu koliko je to po procentu, sada nisam spremana za to, ali u svakom slučaju mogu da vam dam odgovor u narednim danima.


Zoran Pašalić:
– Daću vam odgovor na pitanje. U 2008. godini – s obzirom da u 2009. do sada uglavnom peovlađuju privatne tužbe – u pet slučajeva je podnelo Opštinsko javno tužilaštvo, u pet Ministarstvo kulture. U 2009. godini tri su privatne tužbe, 13 Ministarstvo kulture, a imate i Republikčku radiodifuznu agenciju.


Dejan Vuković, advokat: 
– Više ću se fokusirati vezano za samu struku i mislim da cela ova diskusija ima dve strene. Prva strana jeste deo koji se svakako odnosi na primenu kako ovog, tako i dosadašnjeg zakona, a drugi deo teme i ono što ću pokušati da dotaknem jeste deo koji se odnosi na same izmene zakona. Mislim da smo na neki način promašili temu, jer tema o tome kako sudovi treba da primenjuju i postupaju u predmetima vezano za primenu Zakona o javnom informisanju je nešto što mi imamo praktično od 2003. i jako je lepo čuti i gospodu iz ministarstva i iz suda da se radi na tome da se sudije edukuju i da to više ne bude razmimoilaženje u praksi, ali to nije tema koju dotiču izmene ovog zakona.
Da li je ranije bio prekršajni postupak ili sad to postupak po privrednim predmetima, to je veoma slično. Treba da imamo sudiju koji razume i načine kako da ublaži sankciju i kako da odmeri kaznu i tek na taj način će se doći do prave primene zakona.  Vezano za primenu zakona u smislu toga da tužioco mogu da utiču na postupak to i dalje stoji, sudovi će dati završu reč ali isto tako ti sudovi moraju da razumeju zakon.
Što se tiče pretpostavke nevinosti, ja se ne bih složio sa kolegom Vekarićem vezano za to da je ispravno govoriti da je Ratko Mladić zločinac, da me niko pogrešno ne shvati. Apsolutno je sveta dužnost svakog u ovoj zemlji da koristi reči osumničeni, okrivljeni, optuženi, jer bi sve drugo vodilo u bezakonje i diskriminaciju tih ličnosti. S te strane, mislim da se sama struka previše uplašila. Ništa u zakonu nije menjano vezano za pretpostavku nevinosti, ni na koji način ta odredba nije promenjena.
Sistem kažnjavanja koji je ovde svima sporan jeste donet a da li je dobar ili loš to će pokazati oni koji ga promenjuju, ali on svakako daje mogućnost da postoji jedna fleksibilnost. Upravo ta praksa koja treba da postoji na strani sudova i ta edukacija ako se konačno primeni niko neće imati problem. Naravno, kad neko kaže ’taj i taj je ubica’ i objavi sliku da treba da ide veća sankcija ili kad neko napravi grešku kao što je rekao kolega iz Bete da treba uzeti i tu okolnost u obzir i njega ne kazniti.
Što se tiče samog zakona ukazao bih na par stvari. Prvo, mislim da je zakon na jedan jako rigidan način sprečio slobodu raspolaganja glasilom. Verovatno će to biti tema i za Ustavni sud, ali to je što je bukvalno odseklo ruke svakom tržišnom igraču, naročito velikim igračima. Uzmite na primer situaciju sa Blicom, Novostima i svima velikima, ako bi oni hteli na bilo koji način da jedan medij prenesu imali bi ozbiljan problem, ne bi mogli da ga prenesu i ne vidim razloge zbog kojih je ova odredba ušla.
Takođe, vrlo aktuelna stvar a to su distrubuteri. Što se tiče distibutera dobro je urađen deo koji kaže da može po posebnim procedurama da se traži naknada štete ali ono što je zanemareno jeste upravo ovo što se sada događa. Imamo sutuaciju kada distributeri nonšalantno ne isplaćuju redakcijama njihov novac i svakako da je postojao način kako u zakonu to da se reši, bilo da se stavlja neki obavezan depozit, bilo da taj novac ide na neke posebne nameske račune. Postojao je način. To su one stvari koje mislim da bi trebalo uzeti u buduće u obzir i to rešiti.
Nataša Vučković Lesendrić, pomoćnica ministra kulture:
– Ja bih pre svega htela da odgovorim kolegi, između ostalog i zbog toga što je bilo dosta dezinformacija u javnosti a u vezi sa raspolaganjem prava na javno glasilo. Naime, vi ste sada konkretno naveli neke medijske kuće, to su osnivači javnih glasila, oni imaju po nekoliko javnih glasila kao osnivači, kao pravno lice. Svakako će im biti omogućeno da deo privrednog društva, dakle, osivača javnog glasila, odvoje sa javnim glasilom i samim tim se omogućuje da solidarno odgovaraju za sve obaveze nastale iz poslovanja tog javnog glasila.
Osnovi problem zbog čega su i načinjenje izmene i dopune Zakona o javnom informisanju je taj što javno glasilo nije imalo status pravnog lica tako da je to omogućilo mnoge zloupotrebe i upravo se sad na ovaj način omogućuje da privredni subjekt, ukoliko ima više javnih glasila, izdvoji jedno javno glasilo u novi privredni subjekt i samim tim sve obaveze, to pretpostavljam znate, u Zakonu o privrednim društvima postoji solidarna odgovornost za nešto što je nastalo iz poslovanja tog javnog glasila.
Što se tiče distributera, to je kao i sa ostalim privrednim subjektima i to sad ne bih elaborirala.
Nenad Vujić:
– U procesu edukacije vezano za Evropsku konvenciju, baš kao posledica te edukacije, kombinovano sa presudom, slučaj Lepojević protiv Srbije, posle te presude je promenio stav Vrhovni sud Srbije i zauzeo stav da javne ličnosti moraju da trpe određenu kritiku i ko ulazi u krug javnih ličnosti. Pre toga smo imali obrnutu situaciju da su funkcioneri, lokalni političar kao u tom slučaju, bili zaštićeniji nego običan građanin. I to je posledica nekakve edukacije.



Nadežda Gaće:
– Složila bih se rečenicom gospodina Šabića koji je rekao da se čulo dosta ohrabrujućih reči, ali da upravo te reči u sebi nose i visoki stepen odgovornosti. NUNS će voditi računa i pratićemo sve događaje i bićemo odgovorni. Ponoviću da je ovo samo jedna od sesija na kojoj ćemo govoriti… Određeni broj kolega, glavnih i odgovornih urednika je u poslednjem trenutku otkazivao, a pošto se cela ova rasprava snimala Medija centar i NUNS će svima poslati na njihova lična imena i moći će da čuje šta se ovde danas govorilo i možda i sami da pronađu deo odgovora na ono što ih je u proteklih mesec dana veoma uznemiravalo. Naravno, ova rasprava će biti i na sajtu Medija centra i na sajtu NUNS-a kao i uvek. Svako ko je zainteresovan moći će da pogleda. Što je tiče NUNS-a, veoma bi nam dobro došlo da na naše e-mail adrese budu poslata pitanja koja ćemo koristiti na drugom okruglom stolu.


Jelka Jovanović:
– Svim kolegama molba; ukoliko postoji bilo kakav slučaj, bilo koja prijava po Zakonu o informisanju, molim vas da nas obavestite. Hvala svima najlepše na učešću.
(Kraj)

Tagovi

Povezani tekstovi