Ko i zašto ubija „Ibarske novosti“?

To je prvi put u šest decenija dugoj istoriji ovog lista da se nešto slično dogodi. Inače, ovaj list još uvek postoji (postojao je) u sastavu istoimene kraljevačke medijske kuće koja ima tri medija: radio, list i televiziju. I mada već mesecima, iz raznih krugova, traju  aktivnosti na definitivnom raspadu ove nadaleko čuvene informativne kuće, do prestanka izlaska “Ibaskih novosti” došlo je samo nedelju dana posle razgovora čelnih ljudi “Ibarskih novosti” sa predstavnicima Akcijskog fonda u Ministarstvu ekonomije u Beogradu.
U ovom, ne baš prijatnom razgovoru, zastupniku kapitala Zoranu Kneževiću i predsedniku Upravnog odbora, potpisniku ovog teksta, koji je i predsednik Sindikata “Nezavisnost” “Ibarskih novosti”, saopšteno je, između ostalog, da i pored toga što je zaštitnik kapitala, praktično, njihov čovek, Akcijski fond nema nikakve ingerencije nad ovim preduzećem. Što se socijalnog programa tiče, po kojem je prošlog meseca 30 ljudi napustilo firmu sa po 4.000 evra otpremnine, da bi se sproveo drugi krug kako bi i ostali mogli po istom principu da odu, rečeno je da se može uputiti zahtev, ali je više nego sigurno da od toga neće biti ništa.
Dalje, o ponovnoj prodaji preduzeća nema ni govora zbog dugovanja koja u ovom trenutku premašuju 40 miliona dinara. Osim toga, kako su saopštili stručnjaci, ni stečaj ne dolazi u obzir jer nema toga ko bi pokrenuo stečajni postupak i uplatio između 2.00.000 i 2 miliona dinara. Nema ništa ni od isplate sada već jednogodišnje zarade zaposlenima, budući da bi, kako tvrde pomenti stručnjaci, to trebalo da učini preduzeće koje za to nema para, a osim toga već duže od tri meseca je račun firme u blokadi zbog vraćanja pozajmice bivšem vlasniku. 
Na kraju, za one koji su ostali u “Ibarskim novostima” očekujući konsolidaciju upropašćene firme, nema ni zdravstvene zaštite, niti ima načina da im se poveže radni staž koji im taj isti bivši vlasnik, zajedno sa tadašnjim menadžmentom, nije uplaćivao.
I sve to samo mesec dana posle odluke, donesene na insistiranje gradonačelnika grada Kraljeva Ljubiše Simovića, da se socijalnim programom firma rastereti viška zaposlenih i pripremi za novu prodaju već poznatim novim kupcima.
Situacija u kojoj se trenutno nalaze “Ibaske novosti” i zaposleni u njima (njih 39) u pravnom i svakom drugom pogledu je, najblaže rečeno, neshvatljiva. A do razgovora u Akcijskom fondu došlo je posle obznanjene namere predstavnika lokalne samouprave Kraljeva da Grad preuzme list sa jednim brojem zaposlenih, dok bi dva elektronska medija otišla  u stečaj, a ostatak zaposlenih na tržište rada. I sve se to dešava, da podsetim, samo godinu dana posle spektakularne kupovine “Ibarskih novosti” od strane Dragice Tomić, odnosno Ostoje Tegeltije, iza kojeg je, sada je sasvim sigurno, stajao jedan ili više ministara iz bivše vlade, i to za fantastičnih 72 miliona dinara. Ideja je bila, kako se sada već javno govori, da se tako kupljena firma odmah proda RTL za mnogo veći iznos, međutim, kako je u međuvremenu vlada pala, a RTL izgubio pravo na nacionalnu frekvenciju, propao je i čitav plan sa “Ibarskim novostima”. Isti taj Tegeltija, koji je i vlasnik ATP “Morava” iz Vrnjačke Banje, Agencije “Travel-travel” iz Novog Sada …već posle tri meseca od kupovine “Ibarskih “ “diže ruke” od informisanja, radnicima ne isplaćuje ni jedan jedini dinar i kada Sindikat “Nezavisnost” pokreće proces za raskid ovakve promašene privatizacije, koja je i obavljena protiv volje članova ove sindikalne organizacije, “upumpava” 7 miliona dinara pozajmice iz svoje druge firme – “Autoprevoza” iz Vrnjačke Banje, a potom uzima još 6 miliona kredita kod Banke intesa. Ugovor je, posle godinu dana, ipak raskinut, kao štetan, dugovi su ostali, a da bivši vlasnik nije ispunio ni obavezu po kojoj je trebalo da uplati 6,5 miliona dinara za nabavku opreme. I kada je firma bila u poziciji da krene na put oporavka sa prepolovljenim ljudstvom, novim rukovodstvom i strategijom koja najavljuje brzi oporavak i uspešno poslovanje, bivši gazda aktivira menice i “Ibarske novosti” dovodi u blokadu koja im potpuno onemogućava rad. I, što je zanimljivo, niko ništa ne preduzima kako bi se rasvetlio slučaj sa pozajmicom koja je definitivno dotukla već duboko posrnulo informativno preduzeće, a za koju svi pravni i ekonomski eksperti tvrde da je sasvim u skladu sa Zakonom mada, kako dodaju, možda nije moralno. Zaposleni se pitaju: kako je moguće da svi zatvaraju oči pred činjenicom da je za samo nekoliko meseci firma koja je vredela na aukciji 72 miliona dinara potpuno upropašćena i rasturena bez ijedne optimističke mogućnosti za spas?
Na osnovu svega dalo bi se zaključiti da se u ovom slučaju država Srbija pokazala kao transparentni neprijatelj ove kuće i zaposlenih u njoj. I dok “Ibarske” tek egzistiraju na minimumu procesa rada, jer nema ko ni da ih ugasi, dotle se pod patronatom prvih ljudi Grada Kraljeva uspostavljaju novi mediji, a pre svih nova  Kraljevačka TV, umesto TV Kraljevo,  onda počinje da izlazi privatni list “Ibarske, a posle njega i “Gradske novINe”. Svi ovi mediji, bez imalo zazora i kolegijanosti, otvoreno koriste ljudstvo ali i logotipe “Ibarskih novosti” kao opštenarodno, ili opštegradsko, dobro, mada “Ibarske novosti” još nisu zvanično ugašene, a sve to, na posredan način, govori o reputaciji koju ova kuća i dalje ima, a koju bi sada privatna glasila želela da prisvoje, da na njoj  grade svoj imidž i ostvaruju dobit, što je matičnoj kući, koja postoji 62 godine, onemogućeno. Dakle, više je nego jasno da je neko došao na “genijalnu” ideju da kada “Ibarske novosti” i zvanično prestanu da postoje, ostaje nova televizija sa preuzetim ljudima, sa vlasnikom koji je bivši direktor pomenute kuće ( Slavko Janošević), i uređivačkom politikom po diktatu i potrebama onih koji su učestvovali u njenom stvaranju i gašenju “Ibarskih”.
Zaposlni u “Ibarskim” nemaju kome da se žale, one koji su uništili firmu niko ne proziva, a oni ponovo nameravaju da kupe, otkupe ili prisvoje ono što je od “Ibarskih” ostalo. Lokalna samouprava gleda svoj interes, a novinarska udruženja i sindikati ne reaguju pošto se ni žestoke reakcije koje su usledile u toku raskida privatizacije nisu pokazale baš mnogo delotvornim. Prosto rečeno, nikoga nema u ovoj zemlji ko bi se zainteresovao za sudbinu “Ibarskih” i zaposlenih u njima, koji godinu dana nisu primili platu i čija je sudbina u ovom trenutku više nego stravična, budući da se svi prema njima odnose kao prema nečemu što bi trebalo pustiti da se samo od sebe raspadne kako niko ne bi imao “prljave ruke” u ovom evidentno zločinačkom činu ubistva jedne medijske kuće zbog halapljivosti političara i tajkuna ali i države koja im je to omogućila, a koja sada nema mehanizme da prizna grešku i poništi peroces kriminalne privatizacija. Možda Sud u Strazburu bude morao da se pozabavi ovim slučajem, pošto je očigledno da su najosnovnija ljudska prava ovim ljudima oduzeta, da je firma protiv njihove volje bila jedna od onih, malobrojnih, koje su kriminalno privatizovane, a onda potpuno upropašćena. A kako je moguće da neko ko je, evidentno, bio nesposoban i nestručan da uz pomoć države i njenih “elitnih” primeraka kupi, a potom upropasti jednu uspešnu i nadaleko čuvenu informativnu kuću sa 70 zaposlenih, a da niko za to ne odgovra, neko će ipak  morati da da pravi odgovor.
Možda nije na odmet napomemnuti i to da je lično ministar za telekomunikacije Ivan Marković svojevremeno 1998. god. dolazio da uklanja, odnosno krade tv predajnik sa Goča, da su posle tog neuspelog čina “Ibarske novosti” upaljene i podeljene na dve celine sa tendencijom da se sačuva televizija, a da krivac za paljenje nikada nije obznanjen, da je “Ibarskim” suđeno po Šeljevom, a i kasnijim zakonima. Možda nije na odmet pomenuti i to da su demokratski protesti 1996-97. započeli u Kraljevu,  da su trajali tri meseca, a i da su neki od vođa tih protesta, od tada pa sve do danas, na čelu “Ibarskih novosti”. Možda bi, između ostalog, i u tome trebalo tražiti neke od razloga za ono što se ovoj novinskoj kući dešava, a što je teško objasniti pravnim ili bilo kojim drugim jezikom koji se upotrebljava u civilizovanom svetu. I može li se u Evropu posle svega toga, pitanje je na koje tražim odgovor, a odgovor znam.


Ivan Rajović
predsednik Upravnog
odbora, predsednik Sindikata “Nezavisnost” i zamenik direktora i
glavnog i odgovornog
urednika “Ibarskih novosti”

Tagovi

Povezani tekstovi