Uz odveć ustaljene napade režimskih medija na opozicione i obrnuto, pojavom medija koji se bave provjerom tačnosti informacija koje se plasiraju u javnosti i označavanjem lažnih vijesti kao takvih, stvoren je poseban animozitet prema ljudima koji su uzeli zadatak da očiste medijski prostor od dezinformacija i netačnih navoda.
Bosna i Hercegovina: Prijetnje zbog fact-checkinga
Tijana Cvjetićanin sa portala Raskrinkavanje.ba ističe da im kolege iz drugih medija najčešće zamjeraju zašto uopšte provjeravaju informacije koje se plasiraju u medijima. Većinom se kao argument poteže to da se ne zna po kojoj metodologiji rade, iako je ta ista metodologija javno objavljena na njihovoj web stranici na samom početku rada. Nakon što su postali partneri Facebooka, uslijedilo je održavanje sastanaka sa redakcijama iz BiH i regije. Kako ističe, sastanci sa medijima su podrazumijevali da će istu stvar ponoviti mnogo puta i iznova odgovarati na ista pitanja, ali su smatrali da je to vrijedno utrošenog vremena i truda, jer će pomoći da mediji bolje razumiju proces i suštinu.
„Nadali smo se da će ti razgovori takođe pomoći i da razumiju da je jedini motiv kojim se vodimo u svom radu javni interes, a ne bilo kakvi lični animoziteti ili namjera da nekoga targetiramo, jer smo takve optužbe slušali i godinama unazad, prije nego što smo postali partneri Facebooka. Nažalost, kako možemo vidjeti i iz ovih nedavnih primjera, izgleda da je mnogo tog vremena bilo uzalud potrošeno“, kaže ona.
Rad Raskrinkavanja od početka obilježavaju uvrede, pokušaji zastrašivanja i plasiranje neistina od strane kolega iz pojedinih medija, posebno onih koji su povezani sa političkim partijama. Nedavno su objavili kako im je urednik portala Avaz.ba Evelin Trako telefonom prijetio da će ih raznijeti.
„Avaz je, recimo, prije dvije godine imao cijelu ‘mini kampanju’ usmjerenu protiv Raskrinkavanja i organizacije i osoba koje ga vode, kada je sedam dana gotovo svakodnevno objavljivao tekstove prepune uvreda i dezinformacija, u čemu su, nažalost, dobili podršku više osoba iz medijskih redakcija i udruženja. Od njih su se tada mogle čuti neshvatljive tvrdnje da smo ‘prekoračili svoje ovlasti’, kao da smo državna institucija; ili pak da nam je ambicija da ‘postanemo regulatorno tijelo i preuzmemo ulogu RAK-a’, što su potpune besmislice za koje je teško povjerovati da ih mogu izgovoriti osobe koje bi trebale biti eksperti/ce za medije“, govori Cvjetićanin.
Jedan od stavova unutar bh. medijske zajednice bio je i taj da se Raskrinkavanje treba baviti samo anonimnim portalima, a Cvjetićanin ističe kako je „zabrinjavajuće i poražavajuće da osobe sa decenijskim karijerama u medijima ili medijskim udruženjima mogu javno izgovoriti takve stvari“. Nakon prijetnji koje im je uputio Trako, televizija Hayat je emitovala prilog koji tematizuje rad Raskrinkavanja. Sagovornici su urednici većinom online medija iz BiH koji navode kako se osjećaju na meti Raskrinkavanja i kako im ocjene koje daje ta platforma u saradnji s Facebookom nanosi finansijsku štetu. Cvjetićanin pojašnjava kako nijedan medij nije na meti nego da rade na analizi dezinformacija objavljenih u medijima u BiH.
Anonimne prijetnje preko društvenih mreža do sada nisu prijavljivali, dok je zbog prijetnji urednika Avaza obaviještena policija. Na ishod se još uvijek čeka. U međuvremenu, mediji nisu bili solidarni u ovom slučaju i nisu osudili postupak Evelina Trake.
„Tužno je i zabrinjavajuće što toliki broj medijskih profesionalaca izjednačava slobodu govora sa slobodom objavljivanja dezinformacija, dok fact-checking vidi kao ‘cenzuru’, a ne kao informativni, medijski sadržaj. Shodno tome, vrlo je očigledno odsustvo solidarnosti sa fact-checkerima – ne samo kod nas, nego i u okolnim zemljama – kada smo izloženi/e prijetnjama i proganjanju. Mislim da je to još jedan pokazatelj potonuća profesionalnih i etičkih standarda medija na Balkanu“, navodi ona.
Srbija: Povezivanje sa kriminalcima
Nakon izvještavanja portala KRIK o Veljku Belivuku, vođi kriminalne grupe „Principi“, srbijanski mediji Kurir, Informer i Srpski Telegraf pokrenuli su hajku na tu redakciju. Objavljene su lažne vijesti o povezanosti Krika sa Belivukom, gdje se on navodi kao jedan od izvora novinara.
„Informer je izmislio izjavu urednika KRIK-a Stevana Dojčinovića da je priznao da je Belivuk izvor naše redakcije i objavio je na naslovnoj strani. ‘Kurir’ je, takođe, u novinama objavio netačan tekst da je Dojčinović priznao da sarađuje sa kriminalcima“, stoji u tekstu novinarke KRIK-a, Jelene Radivojević.
Hajku su osudile medijske organizacije i međunarodne organizacije, čak i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Novinari portala KRIK vode i portal RasKRIKavanje.rs. Kako kaže urednica Vesna Radojević, na početku rada su im kolege iz drugih medija stavljale do znanja da nema potrebe da bilo kome drže lekcije. Bilo je najava tužbi, ali ne i medijskih kampanja protiv njih.
„Pretpostavljam da će se stvari oko napada promeniti onog momenta ako i kada dobijemo partnerstvo sa Fejsbukom (kakvo ima na primer Raskrinkavanje u BiH) i počnemo da fejsbuk postove tih medija označavamo kao lažne vesti. Kada im se smanji reach, odnosno kada ih ‘udarite’ po džepu, uvek ima više reakcija“, upozorava ona.
Ističe da pored lošeg stanja na medijskoj sceni, neprofesionalnosti i lošeg novinarstva, ipak postoje redakcije koje odlično rade svoj posao i trude se da održe standard u novinarstvu. Upravo oni razumiju zašto je bitno govoriti o anomalijama unutar profesije, zbog čega prenose njihove analize i tekstove.
„Za sve novinare koji u Srbiji rade profesionalno, situacija je izuzetno teška. Dok pokušavate da otkrijete javnosti što više slučajeva korupcije, sprega kriminala i vlasti očekujete saplitanja sa svih strana, i na to su sigurno svi spremni. Ono na šta ipak ne možete da se naviknete je da su gotovo sve institucije koje su zadužene da vas brane i pomažu vam kao građanima, stavljene u funkciju odbrane upravo onih o kojima pišemo. Kada od države možete da očekujete samo loše stvari, to vas stavlja u jednu depresivnu poziciju i borba traje svaki dan. Ipak, da ne verujemo da je za građane Srbije važno ovo što radimo i da ostavljamo trag o jednom trenutku jednog društva, svi bismo davno spakovali kofere“, govori ona.
Slovenija: Nepoželjni u drugim medijima
Slična iskustva ima i Raskrinkavanje.si, slovenački portal za provjeru tačnosti medijskih informacija. Urednica Anuška Delić se prisjeća vremena kada su kolege iz drugih medija bile srećne zbog pokretanja ove platforme. Međutim, situacija se brzo promijenila.
„Kada su shvatili da se Raskrinkavanje.si neće baviti samo lažnim portalima već i dezinformacijama koje su u mejnstrim medijima plasirane zbog pogrešnog izvještavanja, njihovo uzbuđenje je brzo nestalo“, govori ona i dodaje da je nekoliko slovenačkih medija usvojilo nepisano pravilo da se novinari ove redakcije ne smiju spominjati niti pojavljivati u njihovim sadržajima. Pored toga, uslijedili su javni napadi.
„Pored društvenih mreža, političara i stručnjaka, glavni izvori napada, diskreditacije, klevete i blaćenja novinara su portali koji su u vlasništvu poslovnih ljudi bliskih Viktoru Orbanu, a kojima indirektno upravlja vladajuća stranka SDS. Ovi mediji su istovremeno i glavni izvori dezinformacija u zemlji“, upozorava Delić.
Zbog toga je redakcija slovenačkog Raskrinkavanja nekoliko puta konsultovala advokatsku kancelariju. Ipak, kako ističe, pravni sistem Slovenije nema dovoljno dobre mehanizme za zaštitu ličnog integriteta i prava od javnog zlostavljanja. Da bi se dobio sudski proces potrebno je da napadi budu ekstremno klevetnički, što često nije slučaj.
„Oni koji ih plasiraju imaju dovoljno iskustva i znaju kako da ostanu ispod granice. Redovno prijavljujem i napade putem društvenih mreža, što je sizifovski posao. Kada sam bila u trećem tromjesečju trudnoće, 2016. godine, anonimni korisnik Tvitera je objavio seriju fizičkih prijetnji usmjerenih ka meni. Istražila sam njegov profil i manje-više ga uspjela identifikovati, da bih podnijela krivičnu prijavu sa prikupljenim podacima. Policija me je saslušala kada se dijete već rodilo. Većinom ih je zanimalo da li sam se osjećala ugroženo ili ne. Slučaj je zapeo negdje u našem pravnom sistemu. On očigledno ne funkcioniše i nije efikasan u borbi protiv zloupotreba i napada na slobodu govora“, ističe ona.
Albanija: Izostaje solidarnost
Upravo problem napada novinara na novinare je jedna od tema kojom se bavi publikacija „Za medije bez mržnje i dezinformacija, medijska polarijazacija i (ne)povjerenje u Albaniji“ autorke Ilde Londo. Kako se navodi, u ovim slučajevima izostaje solidarnost zajednice.
„Imamo slučajeve kada portali napadaju pojedine novinare bez potrebnih argumenata. To postaje dio javne komunikacije i javnost ima tendenciju da vjeruje takvim narativima. Na kraju, ovo je obeshrabrujuće i ima efekat zahlađenja na naš rad, jer zastanemo i razmišljamo da će i naš red doći“, naveo je jedan od novinara, učesnika fokus grupe.
Drugi novinar je naveo da se objavljuju tekstovi sa ciljem blaćenja novinara, čak i kada urednici znaju da iznesene tvrdnje nisu tačne.
„Ovo je neprihvatljivo i ostavlja gorak ukus, dajete prostor tvrdnjama koje nisu dokazane i radite protiv svojih kolega. Ako vi ne branite sopstvene kolege, kako očekujete da nam javnost vjeruje i brani nas?“, pita on.
Kosovo: Hajka zbog dječijeg filtera
Nakon što je 2018. godine na svom Tviter nalogu objavila fotografiju Aleksandra Vučića sa nacrtanim psećim ušima i njuškom, novinarka iz Prištine Una Hajdari bila je meta napada provladinih medija iz Srbije. Nazivana je „miljenicom nevladinih organizacija u Beogradu i žute ološ elite“, te optuživana za satanizaciju predsjednika Srbije i ogoljenu mržnju.
U intervjuu za Jutarnji.hr, Una je objasnila da u njenom postupku nije bilo zle namjere jer se radi o filterima koje djeca stavljaju na fotografije. Kada je započela medijska hajka, počela je dobijati prijeteće poruke, gdje su joj nepoznati ljudi govorili da će da moli za svoj život. Napadi su obuhvatili i urednika agencije Beta Dragana Janjića, koji je na Tviteru objavio da je ubistvo Olivera Ivanovića politički motivisano.
„Najviše me vrijeđa što nisu nikada pročitali niti jedan moj tekst. Kao jedan od rijetkih novinara u Prištini koji govori srpski, kada pišem za prištinske medije, najviše pišem o Srbima na Kosovu i često su me novinari prozivali ‘zašto ja stalno guram te Srbe’. ‘Ti samo zbog toga radiš, jer voliš Srbe!’“, kazala je Una Hajdari za Jutarnji.hr.
Ona i Janjić su dobili podršku kolega, čak 155 njih sa područja Zapadnog Balkana je potpisalo otvoreno pismo podrške, a reagovalo je i Ministarstvo kulture i informisanja Vlade Srbije. Medijske organizacije iz regiona su protestvovale zbog tog slučaja.
Sjeverna Makedonija: Potrebna reakcija institucija
U novembru 2020. godine portal Lider iz Sjeverne Makedonije objavio je fotografije i imena ljudi koji rade u fondaciji Metamorphosis, čime su direktno targetirani i dovedeni u opasnost. U tekstu se tvrdilo da su oni zaduženi za brisanje sadržaja sa Fejsbuka u Sjevernoj Makedoniji, a zapravo se radi o novinarima koji provjeravaju tačnost medijskih objava i označavaju ih kao lažne vijesti, ukoliko se utvrdi da to zaista jesu.
„Objava ovih lažnih tvrdnji nanosi veliku štetu reputaciji fondacije Metamorphosis i njenih zaposlenih. Istovremeno, njihova sigurnost je ugrožena kroz javni poziv na linč“, stoji u objavi te fondacije.
Tekst su ubrzo prenijeli i drugi mediji u Sjevernoj Makedoniji, a u komentarima čitalaca su se mogle pročitati direktne prijetnje, gdje su ljudi pisali da će uskoro doći na kućne adrese novinara, koji ne znaju da će vrlo brzo biti „izbrisani“. Čitaoci su takođe javno pitali je li bolje da novinare odmah ubiju te savjetovali jedni drugima da ih objese na stubovima ulične rasvjete.
Medijske organizacije iz Sjeverne Makedonije pozvale su institucije da reaguju i kazne sve one koji pozivaju na linč i šire govor mržnje.
„Svi napori profesionalne medijske i novinarske zajednice će biti uzaludni ako ne bude odgovora institucija koje su odgovorne za sankcionisanje govora mržnje“, upozorili su.
Hrvatska: Progon iz države
Iako i u današnjoj Hrvatskoj ima animoziteta unutar medijske zajednice, novinar Hrvoje Šimičević kao primjer posljedica huškanja, u članku na portalu Novosti podsjeća na jedan od najekstremnijih slučajeva napada novinara na novinare koji se desio 1992. godine. Tada je u nedjeljniku Globus objavljen anoniman tekst koji targetira pet novinarki: Dubravku Ugrešić, Slavenku Drakulić, Vesnu Kesić, Radu Iveković i Jelenu Lovrić. Kako na cilj je bio od novinarki stvoriti „nemoralne nakaze koje miniraju ugled mlade države i namjerno prešućuju zločine srpskih silovatelja“. Naslov teksta bio je „Hrvatske feministice siluju Hrvatsku“.
„Većem dijelu prozvanih intelektualki život je učinjen nepodnošljivim na radnim mjestima, kućnim adresama, medijsko-izdavačkom tržištu i na koncu u Republici Hrvatskoj. No kao u slučaju Mire Furlan, pripreme su vršene mjesecima prije toga, na gotovo svim medijskim platformama koje su tada postojale u državi“, podsjeća Šimičević u tekstu „Lomača za intelektualke“.
Kako je navedeno, urednik izdanja Denis Kuljiš je pokazao žaljenje nakon pritiska tužbi napadnutih novinarki, dok autor huškačkog teksta Slaven Letica to nikada nije uradio, „Dapače, smatrao je da su se prozvane žene intelektualno i financijski okoristile od posljedične popularnosti“, piše Šimičević.
Nakon linča koga su protiv novinara Romana Latkovića vodile kolege sa HRT-a 1996. godine, on je napustio Hrvatsku i dobio politički azil u SAD. Povod je objava komentara u kome je Franju Tuđmana nazvao brutalnim diktatorom. „U središnjem Dnevniku HRT-a tada je objavljen poziv na njegov javni linč. Uslijedila je neviđena haranga, gdje su Latkovića po Rijeci tražili naoružani ljudi, prijetilo mu se smrću, prisluškivalo ga se i pratilo, a erupcija kolektivnog ludila završila je tako što je Latković zatražio politički azil u SAD-u i dobio ga“, stoji u tekstu portala Lupiga.