Mlađin gajtan

U nastavku sage pribegao sam uobičajenim srbijanskim polemičkim oblicima intimnog izražavanja: našlo se tu mesta i za njena „dva blaga ispupčenja u predelu sternuma“. Nisko, priznajem.
Ni u snu, međutim, nisam mogao da naslutim da će taj moj skromni doprinos vraćanju polemike u kameno doba, među „čaršijskim intelektualcima“ izazvati uznemirenost većeg intenziteta. I to u dužem trajanju. Sezonu lova, kuloarskim marifetlucima, otvorila je Milanka Radonjić, urbanog nadimka Lila, a onda su iz svih oružja zapucali razni što „autori“, što „pseudonimi“: od NIN-a, do Vremena, diljem Standarda, uzduž Nove srpske plitke misli… U medijskom linču građanina Lekića složno su učestvovali ljudi raznorodni poput „ludog“ i „zbunjenog“; oni koji nikad nisu pripadali ni istoj koloni, ni istom rovu; hrpa likova koji karakterom, ni danas ne spadaju u isti soj.
Igranka je okončana tako što sam potpisao pristupnicu za članstvo u NUNS-u, u rubrici u kojoj se insistira na svrsi, tj. razlogu takvog mog angažmana ili nešto već slično, upisao – radi izbacivanja iz članstva; a zatim, istovremeno sa pristupnicom, podneo i zahtev da NUNS povede raspravu o „slučaju Slaviša Lekić“! Sud časti NUNS-a, pozivajući se na Kodeks, zadovoljio se izricanjem „javne kritike“! Stavljena je tačka na i, docrtana je crta na t, blatnjava bara na kojoj se „talasala medijska čaršija“, se umirila.
Ne smem ni da pomislim kako bi se okončao „slučaj“ da je u vreme objavljivanja „seksističkog teksta“ važio sporni, još neusvojeni Predlog zakona o informisanju, koji je branša već prekrstila u – Dinkićev zakon (oni, pak, koji poznaju istorijat turske opsade, ali i tokove informacija na ovdašnjoj medijskoj sceni s pravom bi ga mogli nazvati i – „Dinkićevim gajtanom)“!
Od smrti Zorana Đinđića, kroz svojevrsnog medijskog „toplog zeca“ u raznim Kuririma, Pressovima, Pravdama… redom su prolazili: Zoran Živković, Nenad Bogdanović, Vladimir Popović, Radovan Jelašić, Dragan Šutanovac, Boris Tadić (kako li taj volšebno nestade sa stranica Kurira?)… No, niko kao Čedomir Jovanović i Mlađan Dinkić nije na svojoj koži osetio arogantnu spremnost raznoraznih primeraka ovosrbijanske novinarske kaste da urnišu, unakaze, dokusure i satru u blato. Uglavnom epitetima i etiketama koje normalnom posmatraču sa strane, a kamoli akteru, izazivaju nelagodu u stomaku.
Ima indicija da ovaj drugi nije bio dovoljno jak da odoli takvoj vrsti medijske arogancije i „nestašluka“ te da su njegove ruke bile do lakata u vangli u kojoj se mesio vrući zakonski predlog kojim bi se, drastičnim novinskim kaznama, pre svega, uveo red u profesiju koju karakterišu manjak hrabrosti, sem dotirane, na jednoj, a višak zlobe i podlost, kao trajno stanje duha, na drugoj strani.
Ta spekulacija ima logično objašnjenje i primese činjenice i sa tim, lično, nemam nikakav problem. Ne zbog toga što nešto dugujem Mlađanu Dinkiću: da potez koji uvodi red u srbijansko novinarstvo vuče čak i onaj Renov neodemokrata sa odličjima četničkog vojvode, prijavio bih se za sekundanta. Bila bi to slatka pobeda: zahvaljujući baš Kuriru svojevrsne orgije takozvane slobode mišljenja i izražavanja uvode se u okvire normalne žurke!
Kad, ne lezi vraže: najpre potiho, separatno, a onda, preko noći gotovo, sve glasnije, unisono i drčnije javlja se „sedma sila“ i ostali ? koji je prate i koje ona prati! Prvo Kurir i Press, njih najviše svrbi, zatim se češu i drugi: Dragan Marković Žirafa, pa poverenik za informacije od javnog značaja; UNS, eto ga i NUNS; posthumni ostaci radikala, ali i ono što zvaše se SPO… svi u roku „dok si rek’o keks“ dižu glas i stas protiv Predloga zakona dajući tako podršku, ali i legitimitet zagovornicima plasiranja umobolnih ideja na naslovne strane i stavljaju ih u istu vrednosnu ravan sa idejama o slobodi mišljenja i izražavanja na kojima počiva savremeni svet.
Baš kao u opisanom „slučaju Slaviša Lekić“: na istom su poslu dva potpuno razdvojena sveta. I ma koliko se danima trudio, ne mogu sebi osvestiti, ne mogu dokučiti, ne mogu odgovoriti na par prostih pitanja: kakav je to moćan lobi misaone frekvencije dva potpuno različita sveta umrežio na istu talasnu dužinu i šta se to moglo desiti te se razdaljina između dva potpuno različita pola naglo smanjila, postala sve kraća, gotovo izbrisala i tako postala podudarna sa razlikom između bitange i barabe?!
Nemam, kažem, racionalan odgovor. Znam nešto drugo. Inkriminisani i, ‘ajde, degutantni tekst sa početka ove kolumne i danas bi, uprkos svemu, osvetnički potpisao. Da je „Mlađin zakon“ na snazi, međutim, nikad ga, kao glodur ili vlasnik novina, ne bih objavio. Iz najmanje 2.000.000,00 do 10.000.000,00 razloga. Malo više odgovornosti, makar prema džepu – hm, to bi delovalo i kao otrežnjenje i osveženje. To sam hteo da kažem. 


Slaviša Lekić

Tagovi

Povezani tekstovi