Povratak totalitarizma

Kada
vlast za svoju izvršnu vlast kaže da je nesposobna i kad državni revizor tvrdi
da će biti posla za policiju, kada je Kurir promenio boje pošto je njegov
osnivač ucenjen životom, i kada vladajuća stranka denuncira mangupe u svojim
redovima, jasno je da se tron opasno zaljuljao.

Nervoza
je vidljiva na svakom koraku. Najavljuje se rotacija ministara koji su se
prejeli ćevapa, ali svi su izgledi da to neće biti dovoljno. Javnost
jednostavno ima pravo da zna sve, što bi rekao onaj komičar, a posebno ih interesuje
kako se u ovoj zemlji na sve strane voze džipovi i zidaju skupi stanovi kada je
najveća plata sto hiljada dinara?

Ali
neće aktuelnu vlast oboriti nezajažljivost koja se kao novi svinjski virus
proširila ministarstvima, sekretarijatima, agencijama i ostalim privlačnim
mestima za rešavanje životnih problema uže porodice, već zato što s tih stolova
ne padaju ni mrvice u širu zajednicu!

Vlast i podanici

Neke
porodice žive na račun zajednice. Odnosno, država živi na račun društva!

U
trenutku dok premijer Cvetković tvrdi da ne treba menjati tim koji pobeđuje a
pri tome se od te izjave ne ogradi njegov lekarski konzilijum, lako ćemo doći
do činjenice da je vlast izgubila kontakt sa podaništvom i da se polako hvata
naizgled sigurnih poluga totalitarizma, pokazavši po ko zna koji put da u
Srbiji istorija nije nikad položila za učiteljicu. A Srbija je na kazanu. A i
te mandže nema za sve. Vesti su pune pohvalnih izveštaja o donacijama bogatih
privatnika u korist narodnih kujni, mada bi narod pod depresijom menjao lonac
kupusa za bar jednog uhapšenog tajkuna. Ali tajkuni nisu tajkuni, već samo
sposobni pojedinci „koji su bili bogati i pre nego što su došli na vlast“
(student, na primer, za koga se priča da je imao čak dva para patika pre 5.
oktobra), a hapse se samo sitne ribe, secikese zaostale iz prethodne
koalicijske raspodele. Za taj narod, za te koji obilaze oko kazana nije
naročito atraktivna vest da su ukinute vize, iako je i te kako atraktivan
(narodni) vic u kome EPS moli poslednjeg Srbina da 19. decembra pre odlaska
ugasi svetlo. Takođe se ne ubiše od znatiželje da čuju šta će se dogoditi na
međunarodnoj arbitraži oko Kosova, jer je znaju svi, Ujka Sem presudio –
samostalnost kosovske države je nepovratan proces…

Srbinu,
tom prezaduženom pojedincu, takođe nije jasno zašto se država hvali svakim
novim kreditom, kada on, iako nema ministarsku pamet, pretpostavlja da ta
pozajmica mora da se vrati. Ali baš kao što sam ne može da vrati ni sto evra,
kako li će država da vrati – onoliko!

Vreme nejednakosti

Suština
je da se u Srbiji živi loše! Da li je nova svetska ekonomija stvorila novu
politiku? Zar nije u prošlosti baš nejednakost obezbeđivala ekonomsku energiju
za politiku? I kako je nejednakost produbljena a energija je nestala?

Na
samom vrhu društvenog poretka našla se generacija koja je stekla bogatstvo.
Ostali su i ispod i ne profitiraju. U sredini su ljudi koji se plaše da će biti
zamenjeni ili potcenjeni. Otpušteni u svakom slučaju. Zamišljeni model
budućnosti za njih nema ponude, uobičajeno je objašnjenje da je prošlo vreme
sigurnosti, da svako mora da se bori. Ali da se bori – za šta? Boreći se da ne
bude otpušten treba da omogući onome gore da bude opušten! U SAD, u doba
socijalnog kapitalizma, nastala je reč „ressentiment“, kojom je označen
skup emocija, pre svega mišljenje da se ne postupa pravično s ljudima koji su
igrali po pravilima. To je situacija kada se elita otuđi i prouzrokuje
ozlojeđenost. U toj situaciji stotine hiljade radnika, nekada umerenih levičara
niže srednje klase, prešlo je na krajnju desnicu.

Ali
naši radnici leže među železničkim šinama od čega jedinu korist ima
„Železnica“ jer tako dobija dragoceni alibi za svoje ogromne gubitke.
NJihove vođe su korumpirane, šefovi raznih sindikata odrađuju najviše za sebe,
sa državom su u dobrim odnosima, za Prvi maj zajedno jedu prasiće i prisećaju
se radničkih pobuna kroz istoriju…

Nosioci nestabilnosti

Danas
i u Srbiji materijalna nesigurnost podgreva nepoverenje i ozlojeđenost prema
nosiocima nestabilnih promena, potezi vlasti komentarišu se s neskrivenim
besom, i dobre odluke dočekuju s nepoverenjem. Ruku na srce, njih je jako malo.

U
takvim okolnostima, u središte dešavanja stane Vođa. Izdvojen je od elitnog
sastava bliskim krugom upućenih savetnika, a oni oko njega rasprostiru
nedokučivu tajnovitost koja odgovara njegovoj „nedodirljivoj nadmoći“. Baš
kao danas u Srbiji, njegov položaj u tom uskom krugu zavisi od njegove
sposobnosti pletenja spletki među članovima i o njegovom umeću da sastav stalno
drži budnim i preti mu promenama. Svoj uspon na mesto vođe, duguje izvanrednoj
sposobnosti snalaženja u unutarstranačkim borbama za vlast. On povremeno i
preti, a kad postane gusto, za primer i „poništi* nekog od favorita (Kneževića,
na primer)…

Ali,
druge nagradi!

Umnožavanje
službi bilo je krajnje korisno za stalno učvršćivanje vlasti; što je režim duže
na vlasti, to je veći broj službi i mogućnosti zaposlenja za pripadnike
„pokreta“. Nijedna služba, sekretarijat ili agencija nije ukinuta kada je
njezin autoritet uništen.

Apsolutni
monopol između moći i vlasti Vođe najbolje se ogleda u odnosu između njega i
njegovog šefa policije, koji u zemljama kao što je naša zauzima možda
najmoćniji državni položaj. Pa ipak, iako kao čelnik prave policijske vojske i
elitnih formacija može raspolagati ogromnom materijalnom i organizacijskom
silom, šef policije očigledno neće nikada moći uspeti da osvoji vlast i postane
kalif umesto kalifa, jer se s tom demokratijom otišlo predaleko. Doduše, ni
mesto velikog vezira nije na bacanje. Režime kao što je naš odlikuje pre
krajnja nebriga za neposredne posledice nego nemilosrdnost, neobaziranje na
nacionalne interese pre nego nacionalizam, ali odlikuje ga idealizam i stalno
prežvakavanje da je moglo i više da se uradi, ali da je bolje nego što je
bilo…

Vreme za izbore

Zašto
su neophodni izbori a ne rekonstrukcija?

U
Srbiji se novinarska udruženja bave političko-sluganskim radom za svoje
stranke. Da nije tako valjda bi se u jednom trenutku zapitali kako je moguće da
trenutno postoji jedan jedini opozicioni dnevni list (držite ga u rukama), i
baš nijedna opoziciona televizija. Kako je to moguće? Zašto ne istraže ko
finansira većinu medija, preko čijih marketinških agencija. Zašto ne kažu, kao
da ne znaju, kako neki medij odjednom izgubi oglase ako je bio nevaljao, kako odjednom
novinari ostanu bez plata, a redakcija bez novinara. I u kakvo se to biće
transformiše taj novinar koji više ne trči za istraživanjem već za prosečnom
platom, najčešćom platom novinara u Srbiji. Dakle, ti novinari nisu sposobni da
se uhvate s temom koja im je pružena na poslužavniku i, osim u par izuzetaka,
opozicioni prvaci su ti koji traže izbore, a ne rekonstrukciju Vlade i
podsmevaju se najavama rotacija među ministrima i daljem obmanjivanju i
zaglupljivanju javnosti.

Ko
će da kaže, osim lidera opozicionih stranaka, da se u ovoj zemlji loše živi, da
je Vlada loše radila, da nas ministri zbunjuju i postupcima i arogancijom, da
je „žurka“ pri kraju. I, što je najteže – ko će da prenese to što oni ipak
kažu?

Ko
će da prenese kad oni kažu da je vlast komedijaška i kako se ministri utrkuju
da saopšte koga je šef pohvalio, koga je pomazio, kome je nešto poručio…

I
ko će da kaže da je Kurir morao da promeni boju promenivši operativne urednike
da bi spasao život svom osnivaču kome rade operacije na srcu na robiji, jer,
ako izađe, ponoviće delo! Prevariće LJubu Šiptara s kojim je osnovao
„Komercijalnu banku“!

Nedvosmisleni revizori

Poruka
javnosti da će premijer razgovarati s ministrima, da će ih pokarati i pustiti
da do proleća uvide svoje greške i revidiraju ponašanje uvredljiva je za
građane Srbije. Rezultati revizorske komisije sasvim nedvosmisleno govore o
ozbiljnim lopovlucima i o ozbiljnom nesnalaženju nekih ministara. Ali te
ministre je birala ta vlast, pa nam sada u stvari govori da je loše birala, da
se prevarila. Pa bi da pokuša ponovo! A šta mislite da neko drugi pokuša
ponovo? Pa, ako i on ne valja, i njega da najurimo. „Promenljivost vlasti je
preduslov demokratije a ne opstanak po svaku cenu.“ Sećate se tih rečenica
koje ste tako lako izgovarali?

Autor:
GORAN KOZIĆ

Tagovi

Povezani tekstovi