Prvo osuda, pa tek onda letovanje

Shodno tako formulisanoj optužnici, Milanović je i proglašen krivim juna 2002, a sudija Dragičević-Dičić, u svojstvu predsednice sudskog veća, iskoristila je svoje diskreciono pravo i osuđenika pustila na slobodu (da se valjda ne bi dosađivao dok čeka na rešenje o pravosnažnosti presude), nakon čega je Milanović od suda dobio odobrenje „da letuje na Crnogorskom primorju u periodu od 18. avgusta do 2. septembra 2002. u mestu Kunje, opština Bar, Crna Gora“.
Saznavši za tu nesvakidašnju sudsku (sudsko-turističku) odluku Okružnog suda i predsednice sudskog veća Radmile Dragičević-Dičić, porodice zahtevaju hitan prijem u Vrhovnom sudu da bi uložili žalbu i, po mogućstvu, izdejstvovali punovažnost sudske presude. Tu ih dočekuje predsednica suda Leposava Karamarković (u društvu zamenika Zorana Ivoševića), koja se, kao prekaljeni kadar i rutinirani profesional stare ideološke škole, pokazuje izuzetno predusretljivom i spremnom da ih sasluša. Dobijaju od nje uveravanja da ne treba da brinu, da samo uredno pošalju pismenu molbu sudu, da će sudsko veće uzeti sve relevantne činjenice u razmatranje, da je pravda spora ali dostižna itd. Što se tiče aktivnosti osuđenog Milanovića u Šešeljevoj predizbornoj kampanji, po rečima Karamarkovićke, o tome Vrhovni sud „još nije dovoljno informisan“.
Taj period od nekoliko meseci, koliko mu je preostalo do odlaska na izdržavanja kazne, Milanović će, dakle, iskoristiti da se angažuje kao medijski savetnik Vojislava Šešelja, kandidata Radikalne stranke na izborima za predsednika Republike, održavajući istovremeno veze sa zemunskim kriminalnim klanom, koji u to vreme uveliko priprema ubistvo premijera Đinđića. Viđan je kako često dolazi u sedište klana, u Šilerovu ulicu u Zemunu. Nekada ga je dovozio Dragan Vujičić Bega, a nekada je dolazio sam – rekao je na saslušanju, tokom operacije „Sablja“, član zemunskog klana Saša Pejaković.
Vrhovni sud potvrđuje presudu 27. novembra, a poziv da se 20. januara javi u Zabelu, gde ga je čekala ćelija u paviljonu broj sedam, Milanoviću stiže deset dana ranije, preko njegovog advokata Branimira Gugla, koji tada pak za Nacional izjavljuje kako njegov klijent i on „još razmatraju da li će pribeći vanpravnim lekovima“ (videće se ubrzo na koje su vanpravne lekove mislili). Kada je konačno došao taj 20. januar, Milanović se jednostavno nije pojavio pred kapijama Zabele. Ni sud ni MUP nisu na to reagovali. Novinska agencija Beta, alarmirana pozivima porodica žrtava, obraća se 22. januara advokatu Guglu, koji potvrđuje da je njegov klijent uredno dobio poziv za izdržavanje kazne, ali nije otišao u zatvor jer je „iskoristio zakonska sredstva za odlaganje izvršenja“ (videće se ubrzo o kakvim je to „zakonskim sredstvima“ reč). Dan kasnije, Gugl u Nacionalu izjavljuje da je njegov klijent od Trećeg opštinskog suda zatražio odlaganje odlaska na izdržavanje kazne; no ta je molba poslata dva dana nakon što je osuđenik već trebalo da leži u Zabeli. U njoj, kao obrazloženje, stoji da Milanović mora „da obezbedi svoju porodicu tako što će prodati veći, a kupiti manji stan“. Upravo tako i tim rečima. Protiv tog istog Milanovića, međutim, sem dokazane krivice za smrt šesnaestoro radnika RTS-a, bio je pokrenut i proces zbog malverzacija pri dodeli 170 (i slovima: sto sedamdeset) kadrovskih stanova, od 1996. do petog oktobra 2000. Iako je bio upoznat s tom činjenicom, predsednik Trećeg opštinskog suda u Beogradu Nebojša Glavaš koristi svoje diskreciono pravo i izlazi u susret molbi advokata Gugla i njegovog branjenika (to su, dakle, ta „zakonska sredstva za odlaganje izvršenja kazne“ koje je ovaj imao na umu).
Frankfurtske Vesti, vodeći dnevnik srpske dijaspore, četrnaestog februara 2003, na dan raspisivanja poternice za Milanovićem, objavljuju opširan intervju sa beguncem: „Ja sam žrtva montiranog procesa… Sada, posle dvogodišnjih progona… ne preostaje mi ništa drugo nego da stoički podnesem i izdržim sve do kraja, jer sam uveren da će kad-tad… pravda pobediti, i da ovaj narod i ova država neće dozvoliti da jedan marionetski režim baci trajnu ljagu na nacionalnu čast“, poručio je Milanović naciji iz sigurnosti svog skloništa.


 Nastavlja se


 

Tagovi

Povezani tekstovi