ENPodatak
da je nedavno neku TV seriju, rađenu po knjizi Milice Jakovljević – Mirjam,
jedne nedelje gledalo oko dva miliona gledalaca dvojako je fascinantan. Svaki
čovjek našeg jezika, iole upućen u pitanja literature, svakako zna da
književnost spomenute spisateljice kod ozbiljnih znalaca nikad nije bila na
osobitoj cijeni, tj. da je, preciznije rečeno, već davno prepoznata kao nešto
što se ugodno smjestilo na pola puta između kiča i šunda.
U
sredini, u kojoj se ni vrhunska djela poput poezije Mandeljštama, Paunda,
Pesoe, Helderlina, Hlebnjikova, Brehta, Šimborske, Harmsa ili Kavafisa (da se
tu zaustavimo) ne mogu prodati u tiražima većim od petsto primjeraka, jedna
čemerna stvar doživljava milionsku prođu, doživljava trijumf. Da nije upravo
ovaj senzacionalni plasman neosporno loše robe na tzv. slobodnom tržištu ono
legendarno ostvarenje liberalne ideje, koja vidi tržište kao jedini kriterij za
sve i svja? No ako i nije tako (možda ni liberali ne moraju biti u pravu kad
govore gluposti), slučaj svejedno zaslužuje ozbiljniju analizu.
Čemu,
uopšte uzevši, može služiti to što je toliko loše da ne može služiti ničemu?
Odgovor na gornje pitanje ne postoji u literaturi, on se krije u politici gdje
se funkcija tako minorne pojave može lako prepoznati kao efikasno sredstvo za
zaglupljivanje svjetine. Od pradavnih vremena kad je ustanovljena lozinka
„hljeba i igara“, mijenjaju se igre i njihova pravila, a suština ostaje ista.
Jednom se rulja zvala na gladijatorske borbe, drugi put na spaljivanje vještica
ili nabijanje mučenika na kolac (čengele, točak), a danas na gledanje španskih
i domaćih srcedrapateljnih limunada.
Podanici,
naime, moraju biti što zatucaniji da bi formula “Sve za vlast, a vlast ni za
šta!” funkcionisala sve bolje. Ili kako reče jedan grafit – bez Kasandre i
Jovisne ovaj narod će da svisne.
Autor:
GORAN BABIĆ
