Sunce je najbolje sredstvo za dezinfekciju

Srbija bi godišnje uštedela stotine miliona evra ukoliko bi se poštovalo načelo da svaki izdatak javnog novca ili odlučivanje o javnom dobru mora da bude dostupno javnosti – kaže poverenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić. – Na svim nivoima, od onog najnižeg do državnog, nestaju velike sume novaca, upravo zbog toga što ne koristimo ogroman potencijal javnosti – tvrdi Šabić, dodajući da dosadašnje iskustvo govori da se iza svakog pokušaja vlasti da od javnosti sakriju određene podatke o poslovima obično kriju kriminal i korupcija.


Zaštita za duvače u pištaljku


Šabić je odgovarajući na pitanje koliko nedostupnost informacija od javnog značaja pogoduje cvetanju različitih oblika korupcije ovih dana u Novom Sadu kazao da su ljudi koji su skupili hrabrosti da prijave slučajeve korupcije ostajali bezposla, a da su za krivce za korupciju označavane sitne ribe, dok su de rukovodioci redovno izvlačili od odgovornosti. On je naveo da su bez posla ostali ljudi koji su prvi otkrili i prijavili slučaj „drumske mafije“ i slučaj nabavke „šarenih vozova“ iz Švedske. Krajem 2007. godine grupa nevladinih organizacija pokrenula je inicijativu za izmene Zakona o slobodnom pristupu informacijama. Predloženim izmenama se, pored ostalog, planira uvođenje zaštite za „duvače u pištaljku“ – osobe koje ukažu na nepravilnosti i korupciju u svojim organizacijama i institucijama, kažnjavanje odgovornih umesto ovlašćenih lica, kao i preciziranje pojedinih odredbi koje su u protekle tri godine proizvoljno tumačene.U nezavisna tela za otkrivanje korupcije i transparentnost, pored Odbora za sprečavanje sukoba interesa čiji je i sam član, novosadski advokat Slobodan Beljanski ubraja poverenika za informacije od javnog značaja i Savet za borbu protiv korupcije. Ovaj savet je, po njegovoj oceni, telo koje opstaje na javnoj sceni samo zahvaljujući strahu Vlade da će biti prokazana time što će ga ukinuti, ali ga zato već godinama ignoriše.


Kvarenje društva odozgo


– Političke stranke su kod nas postale karteli povezanih lica motivisanih, po mom mišljenju, prevashodno materijalnim interesima. Ti interesi korumpiraju kroz obe vrste socijalnih obaveza koje je dosta davno jedan nemački teoretičar nazvao „prestacionom i personalnom prinudom“. Ova povezanost širokoj javnosti je vidljiva samo u obliku opšte podele plena na partije koje su u vlasti. Podela unutar te podele brižljivo je skrivena pa se ne zna ko se kakvom funkcijom zadužuje za vraćanjeg kakvog i kolikog duga, ko se favorizuje a ko reketira. Jasno je, međutim da su mnogi ministri, ali i čitava armija činovnika, direktora, predsednika i članova upravnih odbora pali u „dobrovoljno ropstvo“ u kome se sasvim lako odriču ne samo svoje struke i svojih shvatanja, već i svog obraza. Zbog toga imamo društvo koje se kvari odozgo, u kojem već dugo trunu i razboritost i osećaj odgovornosti i preostali moralni obziri – ističe Beljanski.
Verica Barać, predsednica Saveta za borbu protiv korupcije, kaže da je kod nas proces privatizacije od samog početka zaogrnut jednim ideološkim plaštom – ko god kaže da neki ugovor o prodaji preduzeća nije valjan, taj je protiv privatizacije, ceo proces privatizacije je neupitan, ako pitate onda ste staljinista i meni, recimo, često kažu „pazi da ne ispadne da si protiv privatizacije“.
– Četiri kriterijuma koja su smislili za aukciju neke firme samo su drugo ime za korupciju, tvrdi Baraćeva. Otkud, dakle, ideja kad već nešto prodajete da umesto iznosa novca koji nudite tu cenu korigujete socijalnim programom, pa onda još i investicijama? Socijalnim pitanjima treba da se bavi država a ne privatni vlasnik, a investicije su racionalno pitanje samo za svakog vlasnika i nikog više. Niko ne može vlasnika da natera da investira ako mu se to ne isplati, ali, eto, to je jedan od načina kako da prodate šećeranu „za tri evra“ pa da posle država takvim firmama oprosti sve dugove zaboravivši da je novi vlasnik zatekao i krcate magacine šećera koji je odmah izvezao u EU po preferencijalnim cenama – podseća Verica Barać na, po njenom mišnjenju, najdrastičnije primere netransparentne privatizacije.


Proizvodnja krize


– Trenutnu situaciju u zemlji možemo nazvati novim proizvođenjem krize, čiji je cilj upravo da se vlast razobruči i od onih ne toliko jakih okova koje je uspostavila nejaka javnost i malobrojne institucije kontrole rada organa vlasti, kao što su Savet i Poverenik – tvrdi Nedim Sejdinović, generalni sekretar Nezavisnog društva novinara Vojvodine. – Novu borbu za gubitak Kosova potrebno je čitati u tom ključu, a vrhunac bezobrazluka je dugo skrivanje od javnosti podataka o pregovorima o prodaji NIS, kao i skandal vezan za koncesiju za autoput Horgoš-Požega – kaže on.
Jedan sudija američkog Vrhovnog suda rekao je svojevremeno povodom borbe protiv korupcije da je „sunce najbolje sredstvo za dezinfekciju“. Dakle, ako ste neka državna institucija i ako izložite pogledu javnosti svoj rad, onda su, naravno, mnogo manje šanse da se tu zakači neka „prljavština“ – tvrdi Nemanja Nenadović, programski direktor Transparetnosti Srbija.


Aleksandar Đivuljskij

Tagovi

Povezani tekstovi